Da bi jedna država bila funkcionalna nije dovoljno samo da postoje zakoni koji regulišu određene aspekte funkcionisanja države i društva. Ti zakoni se moraju poštovati, i što je najvažnije sprovoditi. Iako izgleda kao da navodimo opšte mjesto, ne možemo a da ne primijetimo da su zakoni u Republici Srpskoj nerijetko samo mrtvo slovo na papiru.
Posljednji u nizu mnogobrojnih primjera je ponašanje nadležnih u Ministarstvu nauke i tehnologije Republike Srpske. Gerila je prije mjesec dana pisala o problemu plagijarizma u časopisu „Infiniti“ koje ovo ministarstvo izdaje, nakon čega smo im se obratili u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama tražeći da nam odgovore na neka pitanja. Prvi put smo dopis poslali 2. aprila. Čekali smo zakonom predviđenih 15 dana. Kada nisu odgovorili, dopis smo opet poslali 17. aprila. Opet nisu odgovorili. Dakle, u dva navrata smo poslali dopis, čekali zakonom predviđeni rok i u oba slučaja nismo dobili odgovore.
A koja su to pitanja koja smo postavili Ministarstvu nauke i tehnologije RS na koja oni nisu odgovorili? Ako su ih uopšte i pročitali. Prije svega, zanimalo nas je koliki je godišnji budžet časopisa „Infiniti“. Takođe, koliko često časopis izlazi. Naposlijetku, u kontekstu problema sa plagijatom, da li neko uopšte provjerava autentičnost podataka u tekstovima koji se objavljuju i ko je zadužen za to.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Kako bismo postavljena pitanja doveli u kontekst teme u fokusu ali i obaveza koje institucije imaju, podsjetićemo se Zakona o slobodi pristupa informacijama. Već u prvom članu ovog zakona se navodi da je cilj zakona da se ustanovi da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju javno dobro od vrijednosti i da javni pristup ovim informacijama promoviše veću transparentnost i odgovornost tih javnih organa, te da su ove informacije neophodne za demokratski proces. Zatim, da svako lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri u skladu sa javnim interesom, i da javni organi imaju odgovarajuću obavezu da objave informacije. Uzevši u obzir da se rad institucija finansira iz budžeta koji pune svi građani RS, smatramo da informacija koliki je budžet časopisa „Infiniti“ predstavlja javno dobro, posebno uzevši u obzir da se novac građana troši za prepisivanja i plagijate u ovom časopisu.
Međutim, u vezi sa pristupom informacijama zakonodavac je ostavio mogućnost da postoje izuzeci kod pružanja informacija javnosti. Član 6. kaže da nadležni javni organ može da utvrdi izuzetak, u slučajevima kada se otkrivanjem informacije osnovano može očekivati izazivanje značajne štete po legitimne ciljeve sljedećih kategorija u Republici Srpskoj:
- interesi odbrane i sigurnosti, kao i zaštita javne bezbjednosti;
- sprečavanje kriminala i svako otkrivanje kriminala, i
- zaštita procesa donošenja odluke od strane javnog organa u davanju mišljenja, savjeta ili preporuka od strane javnog organa, zaposlenog lica u javnom organu, ili svakog lica koje vrši aktivnosti za ili u ime javnog organa, a ne obuhvata činjenične, statističke, naučne ili tehničke informacije.
Dakle, postavlja se pitanje da li informacije koliki je budžet časopisa „Infiniti“, koliko često izlazi i ko pregledava autentičnost podataka predstavljaju potencijalnu prijetnju po legitimne ciljeve odbrane, sigurnosti i javne bezbjednosti? Takođe, kakve veze ima informacija o budžetu časopisa „Infiniti“ sa kriminalnom? Pored toga, podaci o budžetu časopisa spadaju u domen činjenica, statističkih i tehničkih informacija, te s tim u vezi zadovoljavaju i taj kriterijum
Zakon predviđa izuzetak od pružanja informacija i u slučaju povjerljivih komercijalnih informacija kao i u slučaju zaštite privatnosti. U oba slučaja podaci o budžetu časopisa i koliko često izlazi ne predstavljaju prijetnju.
Što se postupanja nadležnog javnog organa po prijemu zahtjeva tiče, član 14. nalaže da po prijemu zahtjeva za pristup informaciji, nadležni javni organ preduzima sve redovne mjere da prikupi zahtijevane informacije, i razmotri sve činjenice i okolnosti koje su značajne za obradu zahtjeva. Dalje, ako se odobri pristup informaciji, bilo djelimičnoj ili cijeloj informaciji, nadležni javni organ dopisom o tome obavještava podnosioca zahtjeva. Ono što je važno, čak i ako se odbije pristup informaciji, bilo djelimičnoj ili cijeloj informaciji, nadležni javni organ dopisom o tome obavještava podnosioca zahtjeva. Moramo naglasiti da Ministarstvo nauke i tehnologije RS ne samo što nije poslalo odgovore na pitanja nego nije poslalo čak ni dopis o odbijanju pristupa informaciji, što predstavlja povredu ovog zakona.
U Godišnjem izvještaju o rezultatima aktivnosti Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine za 2017. godinu navodi se da, pored toga što javna tijela ne poštuju rokove za donošenje odluke u prvostepenom i drugostepenom postupku, javne institucije formalno odobravaju pristup informacijama uz izostanak suštinskog pristupa informaciji, što je prisutno i u našem slučaju. Dakle, zakon se javlja samo kao mrtvo slovo na papiru.
Naposlijetku, ne možemo da se otmemo utisku da, ukoliko nadležne institucije i organi Republike Srpske ne žele da objave, u suštini jednu beznačajnu informaciju u širem društvenom kontekstu, kao što je podatak koliki je budžet časopisa „Infiniti“, kako će tek objaviti neke mnogo relevantnije informacije od većeg društvenog značaja, kao što su informacije koje se tiču korupcije, kriminala i nekažnjenih ubistava. Imaju li stanovnici RS pravo na istinu, ili je i to pravo samo mrtvo slovo na papiru?
