2019.

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je “slučajna”.

Piše: Mladen Bubonjić

Bio je vedar i hladan oktobarski dan; na satovima je izbijalo 19 časova i trideset minuta. U stanu se čuo prijatan glas kako čita nove statističke podatke o povećanju prosječne plate u Republici. Glas je dolazio iz pravougaone sprave nalik na mutno ogledalo koja je sačinjavala dio površine zida. Televizor (kako se zvala sprava) se mogao utišati, ali su poruke o blagostanju u boljem dijelu države stalno odzvanjale.

Napolju je svijet čak i kroz zatvoren prozor izgledao hladno. Sunce je sijalo a nebo bilo oštro, plavo, ali i pored toga se sve činilo bezbojno osim plakata izlijepljenih posvuda. Sa svakog dominantnog ugla posmatralo je krupno lice milog vođe. Glas s televizora je i dalje blebletao o povećanju prosječnih plata i premašivanju kvartalne norme.

Što se slobode izražavanja tiče, pisanje komentara i stavova nije bilo protivzakonito, ali bi mogli dobiti po glavi ako vas uhvate. Međutim, postavlja se pitanje za koga da pišete? Za budućnost, za još nerođene? Kako se može saobraćati sa budućnošću? Po prirodi, to je nemoguće. Budućnost će ili biti nalik sadašnjosti, u tom slučaju niko neće obraćati pažnju na vaše stavove, ili će se razlikovati od nje, a tada ćete biti neshvaćeni jer niko ne može pojmiti da se dešavalo nešto ovako. Vremenom, ljudi ne samo da izgube sposobnost da se izraze, nego čak i zaborave šta su prvobitno htjeli da kažu.

Svaki dan u večernjim satima službenici, članovi Partije ali i ostali građani spremali su se za pola sata propagande. Sa televizora se tada začuje odvratan, škripav zvuk najave Dnevnika, kao da potiče od neke ogromne nepodmazane mašine. Od tog zvuka su trnuli zubi i dlake se kostijrešile na potiljku.

Kao i obično, na ekranu se izmjenjuju informacije o narodnim neprijateljima. S vremena na vrijeme, građani pod utiskom propagande uzmu pravdu u svoje ruke i mrskim otpadnicima i izdajnicima pokažu gdje im je mjesto. Programi propagande mijenjaju se svakodnevno, ali nije bilo nijednoga u kome jedna od glavnih ličnosti nisu bili izdajnici koji kaljaju čistotu naroda i države. Svi nasrtaji na Partiju, narod i Republiku, sve izdaje, jeresi, odstupanja, potiču neposredno iz djelovanja izdajnika koji kuju svoje planove pod zaštitom svojih stranih gospodara sakriveni negdje u Republici.

Izdajnici obavljaju svoj otrovni napad na doktrinu Partije – napad toliko pretjeran i pokvaren da bi ga i dijete moglo prozrijeti, a ipak taman toliko prihvatljiv da čovjeka ispuni strahom da bi se neko manje pametan mogao još i prevariti njime. Vrijeđaju milog vođu, napadaju diktaturu Partije, zahtijevaju da se sa lošijim dijelom države uspostave normalni odnosi, zastupaju slobodu govora, slobodu medija, slobodu misli. A sve vrijeme, da neko ne bi makar na trenutak posumnjao u stvarnost koju otkrivanje izdajnika sakriva, na ekranu se smjenjuju prikazi migranata, stranih plaćenika i terorista koji prijete Republici.

Prizor izdajnika, čak i sama pomisao na njih, automatski su proizvodili strah i gnijev. Međutim, čudno je bilo to što, iako su svi mrzili i prezirali izdajnike, iako su svakodnevno i hiljadu puta dnevno na govornicama, na televiziji, u novinama, u knjigama, njihove teorije bile pobijane, razbijane, ismjevane, pokazivane očima javnosti da se vidi kakva su jadna blebletanja bile – uprkos svemu tome, njihov uticaj kao da nije uopšte jenjavao. Uvijek je bilo novih šupljogavih žrtava koje su samo čekale da ih oni zavedu na pogrešan put.

Nijedan dan nije prošao a da odani i revnosni članovi Partije i državnog aparata nisu raskrinkali nekog špijuna koji je radio po uputstvima izdajnika. Izdajnici su, inače, bili na čelu ogromne tajne vojske, podzemne mreže zavjerenika koji su se zakleli da obore državni poredak. Navodno su se zvali Soroševci.

U vezi sa Dnevnikom strašno je bilo to što čovjek nije morao da se pretvara; naprotiv, bilo je nemoguće ne učestvovati u širenju straha i mržnje. Odvratna ekstaza straha i osvetoljublja, želja za ubijanjem, za mučenjem, za razbijanjem tuđih lica maljevima, počela bi da struji društvenim mrežama kao elektricitet, pretvarajući čovjeka i protiv njegove volje u ludaka koji kezi zube i vrišti. Pa ipak, taj bijes je bio apstraktna emocija bez usmjerenja koja je mogla da skrene s jednog predmeta na drugi kao plamen acetilenske lampe. U jednom trenutku mržnja naroda je usmjerena ka izdajnicima, u drugom ka pripadnicima drugih konstitutivnih naroda, a u trećem ka političkoj eliti Republike. Od mržnje do obožavanja, i nazad.

Kada širenje straha i mržnje poraste do vrhunca, prilog o izdajnicima i rušiteljima Republike zamijeni prilog o milom vođi koji poručuje: “Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici, bez nje nema ni porodičnog života”. Iako se radi samo o nekoliko riječi ohrabrenja, samim tim što su izgovorene vraćaju sigurnost.

Nerijetko, u trenucima nesavladive emocije, može se čuti skandiranje kada se mili vođa ukaže narodu. Uzvici su neka vrsta himne mudrosti i veličini milog vođe, ali, prije svega, to je čin samohipnoze, namjerno gušenje svijesti ponavljanjem ritmičkih zvukova.

Prikaz prosječnog sljedbenika Partije intrigira: glup toliko da to parališe, predstavlja gomilu imbecilnih oduševljenja; potpuno odan, posvećen tegleći konj na kome se, mnogo više nego na državnom aparatu, zasniva stabilnost Partije; radi u državnoj firmi na nekom podređenom položaju za koji ne treba posebna inteligencija, ali s druge strane nerijetko je vodeća ličnost u mnogobrojnim sekcijama koje se bave organizovanjem kolektivnih izleta, spontanih demonstracija, kampanja i ostalih dobrovoljnih aktivnosti.

Partija je bila gotovo svemoguća. Ako svi prihvataju laž koju nameće Partija, onda laž postaje istorija i prelazi u istinu. Kontrolom prošlosti, kontrolišu budućnost; kontrolom sadašnjosti, kontrolišu prošlost. Stvar je vrlo prosta, potreban je samo beskrajan niz pobjeda nad svojim pamćenjem – kontrola nad stvarnošću. Znati i ne znati, biti svjestan potpune istine izgovarajući pažljivo konstruisane laži, imati u isto vrijeme dva mišljenja koja se međusobno isključuju, znajući da su protivrječna a vjerujući ipak u oba; služiti se logikom nasuprot logike, odbacivati moral zahtijevajući ga, vjerovati da nije moguća demokratija a da je Partija čuvar demokratije; zaboravljati sve što je trebalo zaboraviti a onda to ponovo prizvati u pamćenje u potrebnom trenutku, pa ga onda smjesta zaboraviti ponovo.

U prilagođavanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prednjači javni RTV servis. Najveći dio informacija koje se objave na javnom servisu nemaju nikakve veze sa stvarnošću, čak ni onoliko veze koliko postoji u direktnoj laži. Statistički podaci su čista fantazija. Velika je vjerovatnoća da niko ne zna koliko je čega proizvedeno, kolike su plate, penzije i ostali statistički podaci, a kamoli da je nekome do toga stalo. Svi znaju da cifre postoje samo na papiru, a da je dobar dio stanovništva siromašan. Sa svim podacima je bilo isto. Sve je blijedilo i prelazilo u svijet sjenki u kome na kraju niko nije mogao biti siguran ni u dan u godini.

Negdje, ne zna se gdje, samo se pretpostavlja, sjede mozgovi koji rukovode svim tim poslovima i grade politiku prema kojoj je bilo potrebno da se jedan dio prošlosti sačuva, drugi falsifikuje a treći uništi.

Što se slobodnih misli tiče, ne razmišljati znači biti ideološki ispravan – nemati potrebe za razmišljanjem. Biti nesvjestan znači biti ideološki ispravan, što najbolje znaju članovi Partije koji su nerazmišljajući stalno morali odvajati dio plate za potrebe Partije. Dobrovoljnih priloga je bilo toliko mnogo da se svi nisu mogli ni zapamtiti.

Na Dnevniku su i dalje emitovane veličanstvene informacije. Dobijeni podaci o proizvodnji i potrošnji pokazuju porast životnog standarda za nekoliko procenata u poređenju sa prethodnom godinom. U cijeloj Republici radnici pozdravljaju milog vođu u znak zahvalnosti za bolji, srećniji život kojim ih je njegovo mudro rukovođenje obdarilo. Nižu se hvalospjevi zbog povećanja penzija i plata, dok su prije koji dan objavljivane informacije o poskupljenju. Da li je moguće da ljudi mirno prihvataju laž, svega nekoliko dana kasnije? Da, prihvataju je. Gutaju je bez problema, sa životinjskom glupošću, fanatički, strastveno, s gorućom željom da pronađu i da se obračunaju s bilo kim ko bi makar nagovijestio da stvari nisu onakve kakvim se predstavljaju.

Ako uopšte ima nade, ona mora biti u običnim ljudima, jer je samo ta uzmuvana, zanemarena masa, koja čini većinu stanovništva, mogla proizvesti snagu koja će uništiti Partiju. Kada bi obični ljudi kojim slučajem postali svjesni svoje snage, kada bi ustali i stresli se, kao konj kada tjera muve, kada bi htjeli, mogli bi Partiju razbiti na komade. Valjda će im jednog dana pasti na pamet da ustanu. Pa ipak… dok ne postanu svjesni, neće se nikad pobuniti, a dok se ne pobune, neće moći da postanu svjesni.

Od običnih ljudi se samo tražio izvjestan primitivni patriotizam na koji se moglo osloniti kad god bi zatrebalo skrenuti pažnju sa korupcije i kriminala članova Partije. Čak i kad bi postali nezadovoljni, njihovo nezadovoljstvo nije nikuda vodilo jer su ga, nemajući opštih sredstava, mogli usmjeriti samo na pojedinačne sitne sukobe. Po pravilu nisu primjećivali veća zla.

Problem života u Republici nije što je svirep i nesiguran, nego što dominira ustajalost i ravnodušnost. Ako bi se čovjek okrenuo oko sebe, život nije nalikovao ne samo lažima koje je javni RTV servis emitovao, nego ni idealima koje je Partija težila da dostigne. Čak i za članove Partije, veliki dio života je bio neutralan i nepolitički. Ideal koji je Partija sebi postavila bilo je nešto ogromno, strašno i sjajno – narod odvažnih ratnika slijepo odanih Republici i svi imaju iste misli, uzvikuju iste parole, neprekidno rade, bore se za Republiku, trijumfuju, progone izdajnike. Međutim, stvarnost su bili polunapušteni gradovi gdje su se nesrećni ljudi vukli gore-dole polupustim ulicama.

Danju i noću, javni RTV servis je po ušima udarao statističke podatke koji su svedočili da se standard poboljšao: o tome da ljudi danas imaju više hrane, više odjeće, bolje kuće, bolju razonodu, da duže žive, da imaju bolje radne uslove, da su zdraviji, snažniji, srećniji, obrazovaniji nego prije koju godinu. Sve izgovoreno se topilo i maglilo. Prošlost je bila zanemarena, čin zanemarivanja zaboravljen, i laž je postala istina.

Ljudi cijeli svoj životni vijek provode pod pritiskom neke ogromne sile – nečega što prodire u unutrašnjost lobanje, udara po mozgu, istjeruje vjerovanja strahom, navodi čovjeka da maltene porekne svjedočanstvo svojih čula. Na kraju će Partija objaviti da su dva i dva pet. Njena filozofija je prećutno poricala ne samo vrijednosti iskustva nego i samo postojanje spoljašnje stvarnosti. Zdrav razum bio je jeres nad jeresima. Partija uči da se svedočanstvo očiju i ušiju mora odbaciti.

Partija je svoje poglede najuspješnije nametala ljudima nesposobnim da ih svate. Bilo je nemoguće natjerati ih da prihvate najočiglednija nasilja nad stvarnošću, jer nikad nisu do kraja shvatali veličinu onoga što se od njih traži, a nisu bili dovoljno zainteresovani za javni život da bi primijetili da se dešava. Zato nisu potpuno shvatali, ostajali su normalni. Oni su jednostavno gutali sve, a to što su progutali nije im smetalo jer za sobom nije ostavljalo ništa.

Međutim, ono što najviše zabrinjava i plaši je da bi ljudi koji razmišljaju svojom glavom mogli jednog dana da se predaju i pomisle da je sve bio svirepi, nepotrebni nesporazum. Svojeglavo samoizgnanstvo od roditeljskih grudi. Borba za zdrav razum i bolje sutra bi se mogla onda završiti. Pritisnuti bezumljem, ljudi bi izvojevali pobjedu nad sobom shvatajući da vole milog vođu i Partiju.