Od boga zaboravljena, Republika Srpska je kutak na planeti na kome odavno ne stanuje pravda. Ako je ikada i bila prisutna ovdje. “Eldorado” za kriminalce sa političkim vezama, kriminalce u politici, kriminalne političare… za sve moguće kombinacije politike i kriminala, a svjedoci smo da naši kriminalci i političari imaju vanserijski talenat za mnogobrojne kombinacije.
Bez pretenzije da tumačimo Krivični zakon, ne možemo a da ne primijetimo da pravo i pravda u Republici Srpskoj nerijetko ne idu ruku pod ruku. Ako uopšte dođe do prava, koga “krasi” nezanemarljiv broj neriješenih ubistava i pokušaja ubistava, a o pravdi da i ne govorimo. To što su izvršioci “privedeni pravdi”, u Republici Srpskoj ne znači ništa. Najčešće, u stvari gotovo uvijek, slučaj se ne riješi u potpunosti. Nalogodavci ostaju izvan domašaja, ne samo zakona, nego i javnosti.
Posljednji primjer je odluka Okružnog suda u Istočnom Sarajevu da pusti Slavišu Juroševića, koji je osumnjičen da je organizovao pokušaj ubistva Slobodana Vasiljevića, da se brani sa slobode. Podsjećamo, Slobodan Vasiljević je brutalno pretučen metalnim šipkama u junu prošle godine ispred crkve u Šekovićima. Slaviša Jurošević, koji se sumnjiči da je organizovao pokušaj ubistva Slobodana Vasiljevića, od juna se nalazio u bjekstvu a uhapšen je u Grčkoj iz koje je Bosni i Hercegovini izručen u decembru prošle godine. Motiv za pokušaj ubistva Vasiljevića za sada ostaje nepoznat.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
U aprilu prošle godine poznati banjalučki biznismen Slaviša Krunić ubijen je u zasjedi ispred svoje kuće. Izvršioci su ubrzo uhapšeni, optužnica je potvrđena dok će suđenje početi krajem januara. Nezahvalno je prognozirati da li će u ovom slučaju izvršioci otkriti ko su bili nalogodavci ubistva. Uzevši u obzir da optuženima Benediju Đukanoviću i Emiliju Baldi prijeti višedecenijska kazna zatvora možda otkriju motiv za ubistvo i nalogodavce. Ali opet, svjesni potencijalne odmazde, ne samo prema njima, nego i prema članovima njihovih porodica, možda ipak ostanu nijemi na pitanje ko je naručio ubistvo Slaviše Krunića.
Još jedan primjer govori u prilog tezi da pravo i pravda nerijetko “ne idu u paketu” u Republici Srpskoj. Iako su u slučaju pokušaja ubistva novinara BN televizije i portala Gerila Vladimira Kovačevića izvršioci poznati i uhapšeni, jednom je čak presuđeno, za sada se ništa ne zna o nalogodavcima. Sudsko vijeće Okružnog suda u Banjaluci osudilo je Marka Čolića, jednog od dvojice napadača, na četiri godine robije. Nedavno je Okružni sud produžio pritvor Nedeljku Dukiću, drugooptuženom za pokušaj ubistva novinara Vladimira Kovačevića. Kada se Dukiću završi suđenje, ako mu presude, dobiće možda samo godinu više od Čolića zato što je bio u bjekstvu.
U oba slučaja, teško je pretpostaviti da će izvršioci krivičnog djela otkriti ko su bili nalogodavci. Izrečene kazne samo dodatno podstiču izvršioce da ne navedu od koga su dobili nalog. Više im se isplati koju godinu odležati u zatvoru nego rizikovati da kažu ko su naručioci ubistva. Kada ih država sankcioniše, to je samo par godina “kazne”. Ali da otkriju nalogodavce, završili bi u nekom jarku. U njihovom slučaju najvjerovatnije ne bi bio samo pokušaj ubistva. Dok god država “nagrađuje” izvršioce krivičnih djela smiješnim zatvorskim kaznama, nalogodavci su sigurni. Međutim, da su Čoliću izrekli npr. 10-15 godina zatvora, a da Dukiću prijeti 15-20 godina robije, možda bi i pristali da otkriju ko je nalogodavac, koji bi mogao da dobije 20-30 godina zatvora zbog naručivanja ubistva. Međutim, “vrana vrani ne kopa oči”. Ni zakonodavcima nije u interesu da ustanove tako visoke kazne zato što bi se i oni jednog dana, znajući im “čast i obraz”, mogli naći na optuženičkoj klupi.
U slučaju pokušaja ubistva Kovačevića i Vasiljevića, kao i ubistva Slaviše Krunića, izvršioci su poznati. Međutim, Republikom Srpskom “odzvanja” izostanak, ne samo pravde, nego i prava u slučaju dva neriješena ubistva. Ne samo da nalogodavci nisu poznati, nego su i izvršioci izvan “domašaja zakona”.
Prošlog novembra navršilo se 12 godina od ubistva Milana Vukelića. Podsjećamo, Milan Vukelić je u svom automobilu raznesen eksplozivnom napravom u banjalučkom naselju Starčevica, u neposrednoj blizini Ministarstva unutrašnjih poslova RS 2007. godine. Dva dana prije ubistva Vukelić je govorio u medijima i pokazivao dokumentaciju o sumnjivim milionskim poslovima grada Banja Luka i Zavoda za izgradnju, u kojem je radio, za šta se pretpostavlja da je motiv za njegovo ubistvo.
Još jedan slučaj potresa Banjaluku i Republiku Srspku. Riječ je o ubistvu Davida Dragičevića. U martu će se navršiti dvije godine od ubistva Dragičevića a još nisu poznati ni izvršioci ni nalogodavci. Ubistvo Dragičevića nije samo krivično djelo. Smrt Davida Dragičevića pokrenula je “društvenu lavinu” koja je ostavila mnogobrojne “tragove u snijegu”. Mnoge “zvijerke” su ostavljale svoje tragove koji su razotrkivali pravo stanje u društvu.
U slučaju ubistva Milana Vukelića i Davida Dragičevića najvjerovatnije se nikad neće saznati ko stoji iza tih ubistava. Nikad se neće saznati ni ko su nalogodavci ubistva Slaviše Krunića kao ni ko stoji iza pokušaja ubistva Vladimira Kovačevića i Slobodana Vasiljevića. Kada govorimo o odrednici “nikad”, ne mislimo na “apsolutno nikad”, nego na “nikad u vremenski razumnom roku” u kome bi otkrivanje i sankcionisanje izvršioca i nalogodavaca ubistva imalo smisla, prije svega za žrtve, ali i za društvo u cjelini. Međutim, kako u Republici Srpskoj za zločin nema posljedica, dok se u slučaju pokušaja ubistva Vladimira Kovačevića može reći da je čak i kazna Marku Čoliću bez posljedica, ni “apsolutno nikad” se ne čini toliko nemoguće.
