Iako su Opšti izbori u Bosni i Hercegovini održani 7. oktobra 2018. godine vlast na nivou Bosne i Hercegovine formirana je tek 23. decembra 2019. godine. Formiranje Savjeta ministara BiH (iako još bez jednog ministra) stvorilo je pretpostavke za novu podjelu izbornog plijena u Bosni i Hercegovini između tri vodeće stranke, Stranke demokratske akcije, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Hrvatske demokratske zajednice BiH. Vlast još uvijek nije formirana na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, jer HDZBiH uslovljava formiranje Vlade FBiH donošenjem novog Izbornog zakona, koji između ostalog traži stvaranje posebne izborne jedince za Hrvate odnosno HDZBiH, kako bi HDZBiH osigurao izbor člana Predsjedništva BiH iz redova Hrvata, koji bi bio iz HDZBiH. Potpuno je jasno da je prijedlog HDZBiH antievropski i u suprotnosti je sa pravnim tekovinama EU, ali i anticivilizacijski, jer doprinosi dodatnoj segregaciji bosanskohercegovačkog društva. Umjesto da se otklanjaju postojeće segregacije i pravni poredak uskladi sa modernim državama, prije svega sa EU, prijedlog HDZBiH je vraćanje nekoliko koraka unazad u već unazađenom bh. društvu. Pri tome se još uvijek svjesno ignoriše rješavanje izbornog zakonodavstva za grad Mostar, u kome od 2008. godine nisu održani lokalni izbori. Formiranje Savjeta ministara BiH i slanje Programa reformi Oružanih snaga BiH, kojim se Bosna i Hercegovina približava članstvu NATO posebno je ohrabrilo Milorada Dodika za nove političke obračune, navodi se u tekstu na sajtu Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije.
Dodikovo obećanje: Skoko ministar energetike, Selak predsjednik SP?
Ulaskom u vlast na nivou Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pokušava podrediti sve procese u Republici Srpskoj sebi i svojim interesima. Započeo je sa obračunom sa svojim koalicionim partnerima, prvo sa Demokratskim narodnim savezom i tako je „preko noći“ iznudio ostavku predsjednika DNS-a Marka Pavića, koji se povukao i na njegovo mjesto kao vršioca dužnosti postavio je sebi odanog kontraverznog Nenada Nešića, mada je više preferirao Darka Banjca. Prije toga odmah poslije izbora 2018. godine isproducirao je raskol u DNS-u, tako što je Nedeljko Ćubrilović, jedan dio članstva i poslanika DNS-a u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, odveo na svoju stranu i formirao novu političku stranku DEMOS. Dodik preko gradonačelnika Bijeljine Miće Mićića, koji je i potpredsjednik Srpske demokratske stranke, pokušava zadati konačni udarac SDS-u i Mirku Šaroviću, predsjedniku te stranke.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Sada je na redu Socijalistička partija, koju vodi Petar Đokić, ministar energetike i rudarstva u Vladi Republike Srpske. Prije toga je Dodik Ministarstvo energetike, industrije i rudarstva podijelio na dva nezavisna ministarstva, Ministarstvo energetike i rudarstva i Ministarstvo privrede i preduzetništva. Dodik je Đokića preko svojih političkih trabanata optužio da je navodno donosio odluke na štetu Socijalističke partije i da je oštetio Republiku Srpsku. Takvom pojašnjenju mogli bi povjerovati samo nepoznavaoci prilika u Republici Srpskoj, jer Dodik je apsolutni gospodar „života i smrti“ u tom bosanskohercegovačkom entitetu. Potpuno je jasno da Dodik gospodari Republikom Srpskom pa tako i energetskim sektorom, kojim upravlja preko generalnog direktora Elektroprivrede Republike Srpske Luke Petrovića, koji je i generalni sekretar SNSD-a. Tu se upravo vidi najsnažnija veza politike, biznisa i kriminala. Neshvatljivo je da generalni sekretar najveće vladajuće stranke bude istovremeno i generalni direktor najveće kompanije u RS, Elektroprivrede RS i predsjednik Gradskog odbora SNSD-a u Trebinju. Poznato je da koncesije dodjeljuje Vlada Republike Srpske, na osnovu prijedloga Komisije za koncesije RS i javnog konkursa, a ne Petar Đokić i Ministarstvo energetike i rudarstva. Poznata je činjenica da Dodik više od deset godina pokušava Socijalističku partiju pripojiti SNSD-u što mu nije uspjelo, jer se radi o dvije potpuno drugačije partije sa različitom strukturom članstva. Dodik se preračunao u svojoj računici, jer je Socijalistička partija najstabilnija i najdosljednija partija u svom političkom programu sa visoko izraženom lojalnošću članstva.
Za realizaciju planova preuzimanja DNS-a i SP-a brižno su izabrani kompromitovani pojedinci pod hipotekama kao što su Nenad Nešić (DNS) i Maksim Skoko i Goran Selak (SP). Skoko je dugogodišnji izvršni direktor Elektroprivrede RS, koja je leglo kriminala i korupcije, koji se takođe povezuje sa nepravilnostima i nezakonitim radom u službi, a Goran Selak je direktor Kazneno-popravnog zavoda Tunjice u kojem su se dogodile brojne nepravilnosti i nezakonite aktivnosti. Zbog toga su Skoko i Selak očigledno ucijenjeni od strane režima Milorada Dodika. Skoki je obećano mjesto ministra energetike i rudarstva Republike Srpske, dok bi prema istom scenariju Goran Selak postao predsjednik Socijalističke partije. U slučaju neuspjeha tog plana, a to se upravo desilo, oni bi bili raspoređeni u jednu od satelitskih stranaka Dodikovog režima.
Analitičari smatraju da sve navedene aktivnosti, posebno preuzimanje DNS-a, pokušaji preuzimanja SP-a i SDS-a, Dodik ne bi mogao izvoditi bez jakog paraobavještajnog i paravojnog aparata, koji egzistira i djeluje za njegove potrebe. Neizbor Darka Banjca na čelo DNS-a, neizbor Gorana Selaka na čelo Socijalističke partije je i Dodikov poraz, neizbor Mlađena Božovića za ministra za ljudska prava u Savjetu ministara BiH je i Dodikov poraz. Radi se o tri politička poraza za mjesec dana. Tome treba dodati i poraz Kolinde Grabar-Kitarović (HDZ) na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, koji nije nikako dobar za Dodika.
Luka Petrović – lider novih tajkuna?
Luka Petrović je dolaskom na čelo Elektroprivrede Republike Srpske vodio netransparentne postupke što je suprotno opštoj politici, koja proizlazi iz zakona o javnim nabavkama BiH. On se zalaže za modele koji su apsolutno netransparentni, koji omogućavaju koruptivno djelovanje odnosno ostvarivanje ciljeva zasnovanih na korupciji visokog nivoa. To se može ilustrovati npr. povećanjem vrijednosti investicije HE Dabar čija je vrijednost dolaskom Luke Petrovića na čelo ERS porasla sa 366 miliona KM na 466 miliona KM.
ERS je u posljednjih nekoliko godina uspio da destabilizuje tržište električne energije. Dolaskom Luke Petrovića na čelo ERS provode se krajnje netransparentni postupci, posebno izvan tržišnog modela i uobičajene prakse. To je posebno vidljivo pri prodaji i kupovini električne energije.
Zbog toga ERS već nekoliko godina nije u stanju da ostvari dobit, koja bi se u obliku dividende uplaćivala u budžet Republike Srpske. Umjesto da ERS kroz sistem vrši racionalizaciju poslovanja i smanjene troškova, ERS radi upravo suprotno i tako utiče na slab finansijski rezultat. Od ERS se očekuje da provede politiku Ministarstava energetike i rudarstva RS i da konačno pokrene novi investicioni ciklus, koji je u ERS mirovao prethodnih 20 godina. ERS ne sprovodi odluke od strane Vlade RS nego su ERS i njegova zavisna preduzeća postali otuđeni centri moći, a ne zalažu se u dovoljnoj mjeri za razvoj ERS kao što to zahtjeva Vlada RS. Petrović se uspio pozicionirati kako lider novih tajkuna u Republici Srpskoj pod dirigentskom palicom Milorada Dodika.
Zbog inertnosti ERS-a izgubljena je i ekološka dozvola za HE Buk Bijela, jer nisu blagovremeno podnijeli zahtjev za produženje važnosti.
Dodik utvrdio svoju poziciju na „crnoj listi“ američke administracije
Milorad Dodik se od 2017. godine godine nalazi na „crnoj listi“ američke administracije, jer su utvrdili da ugrožava Dejtonski mirovni sporazum i sve što je povezano s njim. Pojedincima i organizacijama koji se nalaze na „crnoj listi“ zabranjen je svaki oblik lobiranja za skidanje sa „crne liste“.
Međutim, desio se presedan da je Milorad Dodik kao osoba sa „crne liste“ najavio da će pozvati građane srpske nacionalnosti, američke državljane, da na predstojećim predsjedničkim izborima glasaju za Donalda Trampa. Kao prvo, radi se o miješanju u unutrašnja pitanja druge države, u ovom slučaju SAD. Drugo, osoba, koja se nalazi na „crnoj listi“ američke administracije ne smije preduzimati nikakve aktivnosti za njeno skidanje, a iz njegove najave može se naslutiti da želi ostvariti određene protivpravne koristi u SAD, odnosno skidanje sa „crne liste“. Po svemu, sudeći američki istražni organi bi mogli protiv Milorada Dodika otvoriti istragu po ovom pitanju. Postavlja se pitanje da li američki državljani angažovani u Predstavništvu Republike Srpske u SAD smiju sarađivati sa Miloradom Dodikom jer se nalazi na „crnoj listi“ američke administracije.
Pored Dodika na crnu listu uvrstio se i Nikola Špirić, koji se takođe povezuje sa teškim optužbama kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma ali i s određenim kriminalno-korupcionaškim aktivnostima. Špirić je nedavno ponovo izabran u Parlamentu BiH u članstvo Zajedničke komisije za nadzor nad radom Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Američkim građanima i američkim pravnim subjektima zabranjena je saradnja sa osobama koje se nalaze na američkoj „crnoj listi“. Problem Milorada Dodika je što se okružio sumnjivim pojedincima, a neki su i sa kriminalnim dosjeima, koji su se okoristili zahvaljujući njemu, dok račune za njihovo djelovanje najviše plaća upravo Dodik. Ti ljudi su pozadinskim djelovanjem čak doprinijeli da se Dodik uvrsti na „crnu listu“ i još uvijek doprinose da ojača svoju poziciju na američkoj „crnoj listi“.
Analitičari smatraju da se zbog povezanosti politike, biznisa, kriminala/korupcije i drugih nezakonitih radnji, koje govore o tijesnoj sprezi vlasti i kriminalnih struktura na listi mogla naći i imena poput Luke Petrovića, aktealnog direktora ERS-a i generalnog sekretara SNSD-a. Opravdanim se postavlja pitanje da li je ERS uključen u finansiranje nezakonitih lobiranja u SAD, jer javno objavljeni iznosi Republike Srpske izdvojeni za lobiranje u SAD su skromni što otvara sumnju da se nezakonito osiguravaju dodatna sredstva za lobiranje, a ERS se dodatno iscrpljuje što pokazuje i njegov godišnji završni račun. Neshvatljivo je da vodeću državnu kompaniju vodi visoko pozicionirani stranački zvaničnik.
Dodik i Đukanović žele da vode politiku Srbije umjesto Vučića
Analitičari podsjećaju da je Milorad Dodik politički najviše vezan za Mila Đukanovića i koristi se istim metodama, jer proizlaze iz iste matrice odnosno škole. Dodik ima specifične i čudne veze sa Đukanovićem, to potvrđuje činjenica da je Dodik podržao Đukanovića na referendumu za nezavisnost Crne Gore 2006. godine. To je Đukanović više puta javno isticao izražavajući vječnu zahvalnost Dodiku zbog toga. Dodik je imao u tom periodu više nego blisku saradnju i odnos sa tadašnjim premijerom Srbije Vojislavom Koštunicom, koji se svim sredstvima trudio da referendum u Crnoj Gori ne uspije. Koštunica i tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić su pomagali i podržavali one snage u Crnoj Gori koje su se zalagale za zajedničku državu. Dodik je tada na veliko iznenađenje podržavao Đukanovića. Od 2009. godine kada je Koštunica izgubio vlast i kada su Demokratska stranka i Boris Tadić preuzeli svu vlast u Srbiji, Dodik je postao najveći podražavalac Tadića i Demokratske stranke. Dolazio je na njihove mitinge, konvencije i skupove. Svuda je hvalio i podržavao Tadića. Ali njegove veze sa Đukanovićem su ostale više nego dobre sve do danas. Dodik uvijek igra višestruke političke igre.
Paradoks je da Dodik navodno izražava zabrinutost da Milo Đukanović diskriminiše Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i poziva ga da država Crna Gora potpiše sporazum sa Srpskom pravoslavnom crkvom kako ne bi bila diskriminisana u odnose na druge crkve/vjerske zajednice u Crnoj Gori, dok Dodik koristi istu matricu djelovanja i odbija da potpiše sporazum sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, koja jedina nema potpisnog sporazuma sa državom Bosnom i Hercegovinom.
Dodik i Đukanović su političari koji predstavljaju spoj politike, biznisa i kriminala/korupcije i ne iznenađuje što povlače slične poteze po mnogim pitanjima, slično se odnose prema političkim oponentima, drugim političkim strankama i njihovom političkom razaranju. Dodik i Đukanović su kvazi socijaldemokrate, koji su bliski NATO-u. Dodika je na vlast doveo NATO na krilima Zapada 1997. godine iako je imao svega dva narodna poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske. Đukanović je promjenom političke orijentacije Crne Gore ka članstvu u NATO osigurao opstanak na vlasti. Obojica su pod svojevrsnom ratnom hipotekom od strane Hrvatske zbog teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Dodik zbog podrške bombardovanju Zagreba 2. i 3. maja 1995. godine o čemu postoje dokazi, a Đukanović zbog uloge na Dubrovačkom ratištu i njegove uloge kao člana Vrhovnog savjeta odbrane SRJ u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ratni zločini ne zastarijevaju i prijetnje podizanjem optužnica još uvijek su prisutne.
Obojica su u izolaciji, Dodik čak na „crnoj listi“ američke administracije, a Đukanović se duže vrijeme nalazi u političkoj izolaciji Zapada. Dodik i Đukanović imaju zajedničku intenciju odnosno želju da pokušaju svojim uticajem da utiču odnosno da vode službenu politiku Republike Srbije umjesto predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dok njihovo političko-kriminalno djelovanje ozbiljno podriva mir i stabilnost u regionu.
Završna faza „Dodikizacije“ Republike Srpske je uništavanje DNS-a, i pokušaj političkog razaranja Socijalističke partije, predstavlja Dodikovo „sječenje grane na kojoj sjedi“, jer su DNS i SP bili najstabilniji i najpouzdaniji partneri vladajuće koalicije što predstavlja jasnu prijeteću poruku drugim akterima na političkoj sceni. „Dodikizacija“ predstavlja u osnovi završnu fazu uništavanja samoga sebe – Milorada Dodika i SNSD-a.
