Epidemiolog Igor Rudan, jedan od najcitiranijih hrvatskih naučnika, za portal Index je napisao opširan tekst u kome odgovara na 20 ključnih i aktuelnih pitanja o koronavirusu.
Odgovori na 20 pitanja iz perspektive naučnika
U ovom tekstu skupio sam pitanja za koja vidim da najčešće dovode do nerazumijevanja ili izazivaju određenu zbunjenost u vezi s novom pandemijom COVID-19. Na sve njih ponudio sam odgovore iz perspektive naučnika koji se ovim područjem na međunarodnom nivou bavi već dvije decenije. Moji odgovori nastoje ponuditi stanovište koje je naučno utemeljeno na podacima koji trenutno postoje o ovoj pandemiji, kao i na iskustvu prethodnih epidemija i pandemija uzrokovanih respiratornim virusima.
Međutim, želio bih naglasiti kako u vezi s novom pandemijom COVID-19 i dalje postoji niz nejasnoća i da naučnici pažljivo prate njen razvoj te prikupljaju nove dokaze, zbog čega je ovu pandemiju potrebno ozbiljno shvatiti i pridržavati se svih uputa javno-zdravstvenih stručnjaka. U slučaju pogoršanja situacije treba biti spreman i na preventivne javno-zdravstvene mjere poput izbjegavanja javnih okupljanja i kućnih karantina.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
1. Da li je ovo jedna od “onih” zaraznih bolesti, koja će nas desetkovati i koju će istorija pamtiti?
Istorija roda Homo i desetak ljudskih vrsta za koje danas znamo zahvaljujući iskopinama bila je određena borbom sa zaraznim bolestima. Vjerovatno su vrste ljudi kojih danas više nema izumrle značajnim dijelom zbog širenja zaraznih bolesti. Treba biti sretan što više ne živimo u vremenima kada su se događale velike epidemije i pandemije koje su desetkovale i našu vrstu. Veliki broj ljudi umirao je tokom istorije u dječjoj ili mlađoj životnoj dobi.
Najteže srednjovijekovne zaraze ubijale su i do svaku treću osobu, a prije otkrića mikroskopa ljudi nisu ni mogli znati zašto im se to događa. Niko nije mislio da bi sićušni, nevidljivi, živi mikrobi mogli izazivati te bolesti. Ljudi su pretpostavljali da ih je stigla neka nebeska kazna za njihove grijehe. Trebamo, stoga, biti sretni jer živimo u doba ovakvog napretka nauke i medicine. Od 1940. godine smo dobar dio bakterijskih bolesti počeli kontrolisati antibioticima, a od 1960. i brojne virusne i bakterijske bolesti vakcinama. Na žalost, nemamo vakcinu za sve zarazne bolesti. Kao što vidimo u primjeru ove pandemije, novi virusi nastavljaju skakati s drugih vrsta na nas jer istorija nije završila pojavom naše generacije, nego se nastavlja.
2. Da li je nauka mogla očekivati pandemiju COVID-19?
Mogla je, jer je ovo već sedmi koronavirus koji se nastoji udomaćiti u ljudskoj populaciji, nastojeći nam se prilagoditi i koristiti nas kao svoj rezervoar. Naime, mi postojimo zajedno na maloj plavo-smeđoj planeti u golemom tamnom svemiru. Dijelimo je s još desetak miliona drugih vrsta. Sve one nastoje preživjeti. Više od 99% svih vrsta koje su ikada postojale na Zemlji nije uspjelo preživjeti do danas. Zato i virusi moraju stalno skakati na nove vrste i širiti svoje rezervoare u kojima obitavaju. Pritom moraju birati pobjedničke vrste jer samostalno se ne mogu razmnožavati. Opstanak im zavisi od preživljavanja vrste koja im je rezervoar.
Ljudi su trenutno zanimljiv potencijalni virusni rezervoar. Brzo se širimo i množimo – s oko milijardu i po jedinki narasli smo na oko sedam i po milijardi samo u posljednjih 130 godina. Pritom prodiremo svima u teritoriju, krčimo šume, isušujemo močvare, lovimo iz razonode, smanjujemo ukupnu bioraznolikost, drugima otežavamo preživljavanje, dok nas ima sve više. Srećom po sve nas, prva četiri koronavirusa koja su se prilagodila ljudima bili su tek uzročnici običnih prehlada. Niko ih nije smatrao ozbiljnom prijetnjom javnom zdravstvu.
3. Jesu li SARS i MERS bili ozbiljna prijetnja?
SARS (teški akutni respiratorni sindrom) i MERS (bliskoistočni akutni respiratorni sindrom) bili su stvarno i veliko iznenađenje za naučnike i stručnjake. Naime, radilo se o respiratornim virusima iz porodice koronavirusa, petom i šestom koji su uspjeli prijeći na ljude. Iznenađujuće je bilo što su, umjesto prehlade, mogli izazvati vrlo teške upale pluća sa smrtnim ishodom. Uz to, stopa umiranja među zaraženima kod obe bolesti bila je doista zastrašujuća. Obe su mogle izazvati užasan pomor ljudi da su se, kojim slučajem, proširile na cjelokupno svjetsko stanovništvo.
Koronavirus koji je uzrokovao SARS svoj je rezervoar imao u šišmišima, koji zimi hiberniraju u pećinama. Tada ih niko ne lovi i ne konzumira. Međutim, on je uspio skočiti na životinju iz porodice mačaka, cibetku. S cibetke je zatim uspio zaraziti i čovjeka, jednog farmera u pokrajini Guangdong, krajem 2002. godine. SARS se zatim proširio u više od 20 država i zarazio više od 8.000 osoba, a među njima je umrla svaka deseta osoba kod koje je potvrđena zaraza. Bio je to peti ljudski koronavirus, ali prvi koji je mogao ubiti ljude.
Desetak godina kasnije, 2012. godine, u Saudijskoj Arabiji pojavio se koronavirus MERS. On je na ljude prešao sa deva u pustinji. Takođe se proširio na više od 20 država, a zarazio je oko 2.500 ljudi i svaka treća zaražena osoba je umrla. Dakle, MERS je imao zaista zastrašujuću stopu smrtnosti. Pojava MERS-a pokazala nam je da SARS nije bio neki izolovani incident s koronavirusom na koji možemo zaboraviti, nego da su koronavirusi postali naš najvažniji potencijalni neprijatelj. Da su se SARS ili MERS proširili svijetom i zarazili milijarde ljudi, bila bi to zaista katastrofa kakva se ne pamti u protekla dva vijeka, tj. ono što se u popularnoj kulturi naziva “zombi-apokalipsom”.
4. Kako smo se MERS-a i SARS-a uspjeli tako brzo riješiti s obzirom na to da su bili toliko opasni?
U ta smo dva slučaja, zapravo, imali dosta sreće. Naime, sasvim novi virus koji pokušava skočiti na ljudsku vrstu može se među ljudima širiti na tri osnovna načina. Od tih načina zavisi naša sposobnost da mjerama epidemiološkog nadzora suzbijemo epidemiju. Nakon što virus uđe u ljudski organizam, on se počinje razmnožavati u nekoj vrsti specijalizovanih ćelija za koje se uspio vezati. U slučaju koronavirusa, to su ćelije sistema organa za disanje. On se u njima množi “hakujući” ćelijsko genetsko uputstvo i iskorištavajući “mašineriju” za izgradnju proteina. To umnožavanje virusa uništava ćelije pa zato dolazi do simptoma karakterističnih za sistem organa za disanje: upale grla i kašlja. U prvom načinu širenja, virus se sa zaražene osobe širi na druge ljude samo nakon početka simptoma, u iskašljanim kapljicama.
Takvu je epidemiju najlakše zaustaviti jer oboljeli čovjek više ne napušta dom. Zato uglavnom zarazi samo svoje ukućane. Takođe, relativno je lako utvrditi s kim je sve bio u kontaktu nakon početka simptoma pa te ljude staviti u izolaciju. Imali smo sreću da su se i SARS i MERS širili na druge ljude tek nakon početka simptoma bolesti pa smo epidemije uspjeli suzbiti izolacijom oboljelih i svih njihovih kontakata nakon početka simptoma. To je najvažniji razlog zašto SARS i MERS tada nisu ubili nevjerovatan broj ljudi.
Puno teže je epidemiju zaustaviti ako se virus širi s oboljelih na zdrave tokom perioda tzv. inkubacije, koje traje od ulaska virusa u organizam do pojave prvih simptoma. Tada zaražena osoba može prenijeti virus kontaktom na znatno veći broj ljudi u danima prije nego što dobije simptome. Takva je, čini se, ova nova pandemija COVID-19. No i tada je barem moguće za svakog novooboljelog utvrditi od kojeg se već ranije oboljelog zarazio. Naime, oni su se morali negdje susresti pa je moguće ispratiti cijeli lanac kretanja virusa s osobe na osobu.
Zahvaljujući tome, intenzivnim mjerama izolacije svih onih koji su bili izloženi već zaraženima moguće je značajno usporiti širenje virusa. To se radilo u Vuhanu. Zato su karantini opravdani i to je razlog zašto daju dobre rezultate.
Noćna mora za svakog epidemiologa je, međutim, treća mogućnost širenja virusa. U takvoj varijanti pojavljuju se osobe koje se zaraze virusom i prenose ga, ali same nikada ne pokazuju nikakve simptome. Naučnici trenutno tragaju za takvim mogućim prenosiocima zaraze u ovoj novoj pandemiji COVID-19. Zato se takve osobe povremeno spominju u medijima.
Naime, zbog takvih zaraženih među stanovništvom se počnu pojavljivati slučajevi koje se nikako ne može povezati baš ni sa kim od već oboljelih. Kada populacijom kruže ljudi bez simptoma, ali pritom prenose virus na druge, tada je epidemiolozima jako teško bilo šta učiniti da bi spriječili širenje među ljudima. Takva epidemija ima mogućnost vremenom se proširiti posvuda, najviše zbog takvih prenosilaca koji ne pokazuju nikakve simptome.
5. U čemu je nova epidemija COVID-19 različita od prethodnih šest koronavirusa?
Kada se u toliko kompleksnom sistemu kao što je ekosistem Zemlje nešto već dogodilo šest puta, onda nije preveliko iznenađenje da se sada događa i sedmi put. Još jedan koronavirus pokušava se ovih dana udomaćiti u ljudskoj vrsti. U ovom slučaju primarni su rezervoar, najvjerovatnije, opet bili šišmiši jer se genetski slijed ovog novog koronavirusa podudara s onime nađenim kod hibernirajućih šišmiša u oko 96%. Ovog puta, umjesto cibetke, kao prelazni rezervoar poslužio je neki manji sisar ili ptica.
Moguće je da se radilo o pangolinu, odnosno ljuskavcu jer u jednom od njih pronađen je koronavirus podudaran ovome ljudskom u 99% slijeda, iako ni to nije potpuno sigurno. Podudarnost u slijedu nije jedini važan faktor pri skakanju na čovjeka. Važno je i koliko je jedinki u vrsti koja služi kao prelazni rezervoar zaraženo te koliko često ta vrsta dolazi u kontakt sa ljudima. Nekad su ti faktori važniji pa mogu premostiti i jaz od 2% ili 3% razlike u genomu, jer ljuskavca je zabranjeno konzumirati – zaštićena je vrsta.
Tako je u kineskoj pokrajini Hubei, u gradu Vuhan koji ima čak 11 miliona stanovnika, oko riblje tržnice krajem 2019. počeo rasti broj oboljelih s neobičnom i vrlo opasnom upalom pluća. Ubrzo se utvrdilo da se ova bolest vrlo brzo širi. Svaki zaraženi uspijevao je dalje zaraziti čak dvoje do troje ljudi. Takav stepen infektivnosti vrlo je visok i dovodi do brzog rasta epidemije. Imali smo nesreću da se COVID-19 očigledno uspijeva širiti i tokom perioda inkubacije, vjerovatno dodirom.
Ta inkubacija prosječno traje oko pet dana, a vrlo je nezgodno kada traje i duže. Međutim, trajanje i do dvije sedmice nije neobično, a čini se da su opisani i slučajevi inkubacije od čak četiri sedmice. Čitavo to vrijeme zaraženi može širiti virus prije pojave simptoma. Ako postoje i zaraženi koji ne razvijaju simptome, biće nam vrlo teško sasvim zauzdati ovu pandemiju dok ne razvijemo vakcinu. Zaključno, infektivnost, tj. sposobnost prelaska sa zaraženih na nezaražene, bitno je veća kod COVID-19 nego što je bila kod SARS-a i MERS-a. Ali zato sada već sigurno znamo da je stopa smrtnosti COVID-19 ipak znatno manja no ona kod SARS-a i MERS-a.
6. Kolika je stopa umiranja među zaraženima epidemijom COVID-19 i zašto je oko nje toliko nejasnoće u medijima?
Najprije, pojasniću da u ovom tekstu radi lakšeg praćenja koristim izraz “stopa umiranja” umjesto stručnih pojmova “letalitet” ili “case-fatality rate”, a kako bih je razlikovao od izraza “stopa smrtnosti”, koja bi označavala stručni pojam “mortalitet”. Da bismo odgovorili na ovo prilično komplikovano pitanje treba najprije reći da se u današnje doba na internetu može stalno pratiti registrovani broj zaraženih i broj umrlih.
Kada se registrovani broj zaraženih podijelio s brojem umrlih u početku pandemije, dobijala bi se brojka od oko 2%. Iz toga se, naizgled, moglo zaključiti da je ovaj koronavirus nov i da na njega niko nema imunost, što znači da će se vremenom proširiti po cijelom svijetu i sve nas zaraziti. Ako ubije 2% svih ljudi, onda nije teško izračunati da će od 7,5 milijardi ljudi umrijeti njih oko 150 miliona. I teško je ikome ko nije stručnjak iz ovog područja razumjeti kako takav ishod sada uopšte spriječiti jer vakcina protiv ovog virusa još ne postoji, kao ni lijekovi.
Pitanje stope umiranja među zaraženima bolešću COVID-19 ukazalo je na opšte nerazumijevanje epidemiološke struke u javnosti i medijima. Od samog početka ove pandemije bilo je ljudi koji su tvrdili da je novi koronavirus bolest koja je blaža čak i od gripe, ali i onih koji su vjerovali da je znatno opasniji. Prošlih je dana ovo pitanje napokon zaokupilo pažnju svih svjetskih medija jer je Svjetska zdravstvena organizacija objavila “da je oko 3,4% zaraženih umrlo”. To je medijima i javnosti zvučalo zastrašujuće.
Međutim, onda se javno oglasio i predsjednik SAD Donald Tramp, koji je rekao kako je broj koji je objavila SZO “pogrešan”. Rekao je da je razgovarao s ljudima koji o tome nešto znaju i da je njegov utisak da je taj broj svakako ispod 1%, ako ne i znatno manji. U svom gostovanju u emisiji “Nedjeljom u 2” iznio sam svoju procjenu stope umiranja od 0,5 do 1%, uz mogućnost da ona bude i manja. Međutim, i Tramp i SZO su u pravu, svako na svoj način, što najbolje pokazuje i koliko je zbog nepoznavanja ove struke mnogima teško pratiti šta se zapravo dešava.
U počecima svake virusne epidemije virus se još uvijek muči da pređe na ljude. Zato će birati one sa oslabljenim imunološkim sistemom, koji će ga teže odbaciti. Zbog toga su prvi pacijenti nerijetko ljudi koji su ili stariji ili već imaju neke bolesti koje ih čine ranjivijima. Oni završavaju u bolnici, gdje u tom trenutku niko ne sumnja na epidemijski potencijal njihove upale pluća.
Zatim se od njih zaraze drugi bolnički pacijenti, a i poneki zdravstveni radnici. Ovi drugi zatim bolest prošire i na ostale pacijente u bolnici – vrlo osjetljive ljude, starije, bolesnike koji se liječe od teških bolesti. Zbog tog razloga je u početku procenat umrlih među svim oboljelima od COVID-19 bio jako visok. Tako je počelo u Vuhanu, a potpuno jednako i u Italiji – umirali su zaraženi po bolnicama, pretežno vrlo stari i bolesni ljudi.
U međuvremenu, virus se počeo širiti i među opštom, tj. vanbolničkom populacijom. Zaražavao je mnoge ljude koji su inače zdravi te im se sve bolje prilagođavao. Velik broj tih ljudi mislio je da ima prehladu, gripicu, a možda i težu gripu, koju je preležao kod kuće ili je jednostavno prehodao. S obzirom na to da je u Vuhanu u vrijeme početka epidemije bila i sezona prave gripe, a pročulo se i da se u bolnicama nešto čudno događa i da ljudi masovno umiru, razumije se da su mnogi s koronavirusom ostajali kući i liječili se sami. Malo je ko želio ići u bolnicu testirati se je li gripozan baš zbog koronavirusa, kada je tamo harala naizgled vrlo smrtonosna epidemija. Samo oni rijetki koji su se s temperaturom i simptomima borili duže od osam ili devet dana tražili su pomoć u bolnicama Vuhana.
U Kini tipično ne postoji primarna zdravstvena zaštita i porodična medicina kakvu mi poznajemo, nego u njihovim velikim gradovima postoje velike bolnice gdje se oboljeli javljaju direktno. Zato je stopa umiranja među oboljelima u bolnicama u Vuhanu u početku epidemije bila zastrašujuće visoka.
7. Da li je obolijevanje najugroženijih u bolnicama Vuhana u početku epidemije jedini razlog visoke početne stope umiranja od COVID-19?
Nije. Epidemija je u početku izgledala još i opasnija jer je stvorila veliki pritisak na bolničke jedinice intenzivne njege, koje su ovu zarazu dočekale nepripremljene. Zbog toga svi teško oboljeli nisu mogli dobiti intenzivnu njegu. To je dodatno povisilo stopu smrtnosti u početku epidemije. Zato su Kinezi i krenuli graditi nove bolnice – kako bi imali dovoljan kapacitet za pružanje intenzivne njege te odmakli sve zaražene bolešću COVID-19 od ostalih teško bolesnih zbog drugih bolesti, koji su najrizičniji da umru ako se zaraze.
U skladu sa ovim navodima, treba shvatiti da je ukupni broj zaraženih od bolesti COVID-19 u Vuhanu bio puno veći nego što zdravstvene statistike potvrđeno zaraženih to pokazuju. Naime, potvrđeno zaraženi su samo oni oboljeli od koronavirusa koji su na kraju morali doći u bolnicu i ondje su bili testirani na novi virus. Oni ni po čemu nisu reprezentativni za sve zaražene novim koronavirusom u Vuhanu.
Njihove stope smrtnosti ne može se, dakle, preslikati čak ni na populaciju ukupno zaraženih od koronavirusa u Vuhanu, a kamoli na cjelokupnu populaciju Vuhana – tj. na sve zaražene i nezaražene. Zato je potpuno pogrešno gledati na internetu broj potvrđeno zaraženih i broj umrlih pa dijeliti broj umrlih s brojem potvrđeno zaraženih i izvlačiti iz toga ikakve zaključke.
8. Zašto brojke o broju zaraženih i umrlih na internetu, koje se neprekidno dopunjuju, stvaraju pogrešan utisak o stopi umiranja od COVID-19?
Ako umrle podijelimo sa potvrđenim brojem zaraženih, tada su za računanje stvarne stope umiranja potpuno pogrešni i brojilac i imenilac. Čak i smrti u brojiocu su pogrešne jer ako pratimo potvrđeno zaražene i umrle u realnom vremenu, tj. dan po dan, razumije se da jako puno zaraženih još uopšte nije imalo šansu ozdraviti ili umrijeti. Ljudi na intenzivnoj njezi umiraće još danima, sedmicama, možda i mjesecima, pa će se zato broj umrlih u brojiocu vremenom povećavati. Time će neki budući broj registrovanih smrti, kao brojilac, sve više odgovarati trenutnom broju registrovanih zaraženih, kao imeniocu. Stopa smrtnosti “umrli kroz potvrđeno zaraženi” neće onda više biti 2% ili 3%, nego može vremenom rasti, možda i na 6% ili 7%.
Zbog toga reći da je “3% ili 4% do sada potvrđeno zaraženih umrlo” zapravo nije pogrešno samo po sebi, a to je Svjetska zdravstvena organizacija i učinila. Ali ono što je propustila jeste da objasni da je ta stopa smrtnosti među potvrđeno zaraženima sasvim nereprezentativna za stopu smrtnosti među ukupno zaraženima, koja je znatno manja. Ne bi me, kao epidemiologa, iznenadilo da je i do desetak puta manja, možda i više. To bi COVID-19 moglo na kraju učiniti manje smrtonosnom i opasnom bolešću čak i od obične gripe.
9. Može li se biti siguran u to da je ukupni broj zaraženih baš toliko veći od broja registrovanih zaraženih, ima li ikakvih dokaza za to?
S obzirom na to da je virus nov i nepoznat, ovo je ključno pitanje. Nažalost, mora se dopustiti i mogućnost da je ovaj virus sasvim drugačiji od već poznatih. Možda je stopa umrlih među potvrđeno zaraženima samo tri do pet puta manja od stope umrlih među ukupno zaraženima, a ne deset ili trideset puta manja. Jedino sigurno jeste da broj potvrđeno zaraženih sigurno nije bio sasvim jednak broju ukupno zaraženih u Vuhanu. Trenutne ukupne svjetske brojke za COVID-19 su i dalje u velikoj većini određene onime šta se događalo u Vuhanu u početku epidemije jer oko dvije trećine slučajeva u svijetu čak i na današnji dan još uvijek potiče iz Vuhana.
Zato sam u emisiji “Nedjeljom u 2” već bio objasnio da nam stopa smrtnosti među potvrđeno zaraženima nije toliko važna, jer radi se o podskupu najtežih pacijenata. Trebalo bi znati stopu smrtnosti među ukupno zaraženima. Nju, međutim, niko trenutno ne može znati jer bi za to trebalo provesti testiranje među nasumično izabranih barem 100.000 stanovnika Vuhana pa onda otkriti prisutnost antitijela protiv koronavirusa. Prema tome bismo znali koliki procenat ljudi ga je prebolio a da se nikada nije javio ljekaru. Te studije do sada niko nije proveo jer je zdravstveni sistem bio preokupiran dijagnozom koronavirusa po bolnicama i mučio se čak i s time. Sada je poznato da tokom nekih dana epidemije, dok se razbuktavala, nije bilo dovoljno testova za sve koji su se javljali sa simptomima.
Ipak, počinju se pojavljivati i prvi dodatni dokazi. Prvi od njih je izvještaj međunarodne komisije stručnjaka koja je posjetila Kinu. Oni su zaključili da je, kada se pogledaju baš svi slučajevi širom Kine koji su zabilježeni nakon 1. februara, kada se značajno popravila i proširila identifikacija svih zaraženih, a bolnice se bolje pripremile na epidemiju, stopa smrtnosti svih slučajeva koji su došli pod zdravstvenu kontrolu i bili testirani pala na 0,7%.
Za sve one skeptične prema podacima iz Kine, dočekali smo i izvještaje iz Južne Koreje. U toj zemlji vlast je zaista učinila sve da agresivno testira ljude, traži sve zaražene i izolira ih i liječi. U njihovim dosadašnjim analizama, stopa umiranja svih otkrivenih zaraženih bila je malo iznad 0,6%. Obe bi ove brojke mogle i ponešto narasti, ali ne znatno, kada se u njih uključe još i oni koji bi vremenom mogli umrijeti, a trenutno su uračunati u zaražene, ali uz ovako nisku stopu umiranja njih neće biti više toliko puno. Vjerovatnije je da je i dalje dosta zaraženih ostalo nedijagnostifikovano te je stopa čak i manja.
Još jedan zanimljiv nedavni novi izvor je studija više od 1.000 pacijenata s COVID-19 ispraćenih do kraja bolesti, prikupljenih iz preko 500 kineskih bolnica, objavljena u vrhunskom naučnom časopisu. Ona je pokazala njihovu stopu smrtnosti od 1,4%. Međutim, tu se ponovno nije radilo o svim zaraženima, nego onima koji su zatražili bolničko liječenje, pa bi stoga trebala ipak biti barem dva do tri puta manja među svima zaraženima.
Tako, čini se da podaci iz vrlo različitih i sve pouzdanijih izvora počinju konvergirati prema vrijednostima koje sam predvidio u emisiji “Nedjeljom u 2” prošle sedmice, tj. 0,5% do 1%. Zbog svega navedenog, predsjednik SAD Donald Tramp najvjerovatnije ima pravo kada kaže da je taj broj svakako manji od 1%, a vjeruje da bi mogao biti i puno manji od 1%. Sve što znamo o epidemiologiji i prethodnim pandemijama ulijeva nam nadu da bi moglo biti tako.
10. Mogu li se doista svi u nekoj zemlji zaraziti koronavirusom? Ako mogu, da li bi tada stopa umiranja od 0,5% ili 1% bila primjenjiva na cijelo stanovništvo?
Virus neće uspjeti zaraziti baš svakoga, zbog niza razloga. Na prvoj liniji odbrane trenutno stoje protivepidemijske mjere. Testiraju se svi koji bi mogli biti zaraženi, a zatim se sprovodi izolacija oboljelih od COVID-19 i svih njihovih kontakata. Te mjere značajno usporavaju i onemogućuju širenje virusa i kupuju nam vrijeme. Veoma je važno da broj oboljelih ne raste prebrzo, kako bi radnicima zdravstvenog sistema omogućili da zbrinjavaju i pruže kvalitetnu njegu svim oboljelima, a prema potrebi i intenzivnu njegu. Kada ovih mjera ne bi bilo, došlo bi do eksponencijalnog rasta broja zaraženih, što bi ubrzo postalo neizdrživo za zdravstveni sistem. Zatim, od potpunog zaražavanja ljude donekle štiti i geografska raštrkanost, tj. život ljudi i u mnogim manjim mjestima i naseljima. U veliki broj njih vjerovatno nikada neće ni ući niko zaražen.
Dalje, kako se ljudi budu zaražavali i ozdravljivali, trebali bi sticati imunitet na virus. Zbog toga će virusu ostajati sve manji broj ljudi na koje može skočiti. U nekom trenutku, broj novih osoba koje će svaki zaraženi moći dalje zaraziti smanjiće se na prosjek koji će biti manji od jedan. Time će epidemija sama sebe ograničiti i zaustaviti. To i jeste razlog zašto vakcinišemo – kako bismo onemogućili virusu, ako i zarazi nekog nevakcinisanog, brojne opcije daljeg širenja. Naime, ljudi će već imati imunitet na virus i odbaciće ga, pokuša li virus ući u njih. Mnogi procesi u prirodi su samoograničavajući na sličan način – i šumski požari, i padovi berzi, i epidemije.
Takođe, u emisiji “Nedjeljom u 2” objasnio sam i zašto se konačno utvrđena stopa umiranja među svim zaraženima ne bi trebala direktno preslikavati na cjelokupno stanovništvo neke države, kako bi se procijenio mogući broj žrtava. Prvi razlog je što virus zahvata pretežno stariji dio stanovništva. Zato se ta utvrđena stopa umiranja među svim zaraženima može projektovati tek na stariji dio stanovništva, ali ne i na mlade i djecu. Mladi i djeca obolijevaju rijetko, a njihove stope umiranja su znatno manje. To dodatno doprinosi smanjenju potencijala virusa da dovede do vrlo velikog broja žrtava od COVID-19.
11. Treba li se, onda, bojati pandemije COVID-19 i koliko?
Situaciju treba shvatiti ozbiljno i biti oprezan, ali nema razloga za pretjeran strah, a posebno ne za paniku. Razumijem da se mnogi boje ove pandemije jer vjerovatno misle da smo u sasvim nepoznatoj situaciji pa bi se moglo dogoditi bilo šta. Ali nije vjerovatno da bi se moglo dogoditi mnogo toga za šta nauka ne bi mogla pronaći objašnjenja i odgovore, a epidemiološke službe pravovremeno reagovati. Iako je ozbiljnom naučniku nezahvalno prognozirati bilo šta oko širenja sasvim novog i nepoznatog virusa cijelom ljudskom populacijom u svijetu te predvidjeti svaki pojedinačni događaj, tokom proteklih sedmica smo o novom koronavirusu COVID-19 ipak prikupili dovoljno podataka za barem neka predviđanja.
Ako se novi koronavirus vremenom sasvim proširi nekom zemljom i uspije zaobići brojne mjere prevencije koje su trenutno na snazi, broj njegovih žrtava trebao bi, barem otprilike, biti uporediv s brojem žrtava od gripe ili od saobraćajnih nesreća u istom periodu. To znači da je određen zdravi oprez preporučljiv. Taj je oprez razuman dok god je na istom nivou kao i strah koju možda osjećate kada sjedate u automobil i pripremate se na malo duži put, ili kada čujete na vijestima da je u neku zemlju stigao teži oblik gripe. Međutim, mnogi se onda zapitaju zašto se o koronavirusu uopšte toliko piše i brine. To je zato što nam je gripa već decenijama dobro poznata bolest, vraća se svake godine i imamo iskustva s njenim manifestacijama na desetinama miliona oboljelih u svijetu, znamo kako unaprijed razviti vakcine protiv nje, a počeli smo na tržištu dobijati i prve donekle djelotvorne lijekove. Za razliku od gripe, novi koronavirus nam je nepoznat i oprezni smo najviše zbog toga da nas ne bi iznenadio. Pritom, oni najugroženiji među nama, koji su već teže bolesni ili vrlo stari, nisu zaštićeni vakcinama, kao što je to slučaj s gripom, pa ova nova bolest može lakše izazvati umiranje.
12. Da li je sada već sasvim jasno da je COVID-19 znatno opasnija bolest od gripe?
Ovo pitanje se stalno ispočetka nameće jer mnogi gledaju u razne brojeve bez dubljeg razumijevanja njihove pozadine pa upoređuju neuporedivo. Najprije, javnost uopšteno potcjenjuje koliko je gripa, u stvari, opasna i teška bolest, posebno za najosjetljivije, stare i već bolesne. U svijetu gripa godišnje izazove između 250.000 i 650.000 smrti, u zavisnosti od soja virusa koji cirkuliše. Razni sojevi mogu izazvati blaže ili teže simptome, a virus iz godine u godinu mutira. Međutim, na gripu se nastojimo pripremiti tako da te najugroženije vakcinišemo prije sezone gripe. Zbog toga broj umrlih od gripe smanjujemo preventivnom zdravstvenom intervencijom, tj. vakcinisanjem, a to kod širenja COVID-19 ne možemo učiniti. To je prvi razlog zašto se gripa čini manje opasnom, međutim ona možda nije manje opasna, nego smo najugroženije zaštitili. Uz to, zbog vakcinisanja gripa se teže širi među stanovništvom jer ima manje opcija za skakanje na nezaražene. Zbog usporenog širenja sporije se pojavljuju i novi slučajevi pa ih zdravstveni sistem ima vremena kvalitetno zbrinuti, pogotovo ako zahtijevaju intenzivnu njegu.
Drugi razlog je što je broj direktno umrlih od gripe nekoliko puta manji od broja posredno umrlih od gripe. U statistikama o uzrocima smrti gripa se često ne navodi kao direktan uzrok ako je dovela do pogoršanja nekih već dugotrajno prisutnih hroničnih, podležećih bolesti. Tada se te hronične bolesti navode kao primarni uzrok smrti, a ne gripa. Zbog toga je stvarna uloga gripe u ukupnoj godišnjoj smrtnosti stanovništva često značajno potcijenjena. Mogla bi biti i nekoliko puta veća kada bi se krajem svake godine provela ponovna klasifikacija uzroka smrti s obzirom na povećanje umiranja od hroničnih bolesti tokom epidemije gripe.
Treći razlog je taj što o ukupnom broju zaista zaraženih od gripe u zajednici imamo znatno bolju ideju nego za koronavirus. To je zato što je gripa bolest koja se u svijetu tipično zbrinjava u okviru primarne zdravstvene zaštite, nakon čega se oboljeli upućuju na kućnu njegu, a samo najteži slučajevi završe u bolnici. Zbog obaveze prijave središnjem registru, kao i zbog bolovanja koja se otvaraju, ukupni broj zaraženih od gripe u populaciji, tj. imeniocu za stope umiranja, znatno nam je bolje poznat za gripu nego za koronavirus. COVID-19 se do sada dijagnostifikovao i liječio isključivo u bolnicama kod težih slučajeva koji su u njih dospijevali. U njegove procjene stopa umiranja uključeni su oboljeli od bolničkih epidemija, koje su se širile među starim, bolesnim i imunokompromitovanim ljudima.
Iz svega ovoga treba zaključiti da su stope umiranja od gripe, kao vrlo opasne virusne bolesti, matematički umanjene u odnosu na trenutne izvještaje o stopama umiranja od koronavirusa zbog spomenuta tri razloga. Prvi je što najugroženije od gripe vakcinišemo prije dolaska gripe. Drugi je razlog neuporedivosti što zdravstvene statistike većinu umrlih zbog gripe ne bilježe kao umrle od gripe, nego zbog pogoršanja već postojećih podležećih bolesti poput kardiovaskularnih bolesti, šećerne bolesti, zloćudnih tumora i drugih.
Treći je što je imenilac koji koristimo za računanje stopa umiranja od gripe znatno bliži ukupnom broju zaista zaraženih među stanovništvom, dok imenioca kod koronavirusa još ne znamo sa dovoljnom sigurnošću. Epidemiolozi na osnovu iskustava s ostalim respiratornim virusima znaju kako se svi događaji u bolnicama, među najugroženijima, nikako ne smiju preslikavati i na očekivanja o događajima u zajednici, među zdravima. Međutim, šira javnost kojoj to nije struka ne može imati dobar osjećaj za tu veliku razliku. Zato sve stope umiranja od gripe u odnosu na broj zaraženih trenutno nisu uporedive sa svim stopama umiranja od koronavirusa kojima se trenutno barata.
Dok šira javnost, s jedne strane, potcjenjuje opasnost od gripe zbog spomenuta tri razloga, istovremeno joj je lako precijeniti opasnost od novog koronavirusa zbog intenzivne medijske usredotočenosti na njega. Kada bi se dolazak gripe u neku zemlju svake godine pratio na ovakav način, da se izvještava o svakom zaraženom i njihovom testiranju na gripu, gotovo svaki dan bi barem neka osoba direktno umrla od gripe tokom zimskih mjeseci, a još tri ili četiri posredno. Tada bi javnost shvatila koliko je gripa zapravo opasna bolest i kako se protiv nje razumno vakcinisati.
Zato mi se i dalje ne čini mogućim, barem u ovoj fazi pandemije, decidirano tvrditi koja je od ove dvije bolesti inherentno opasnija za ljude ni koja će izazvati više smrti ove godine. Gripa će, barem naizgled, uzrokovati manje smrti jer su najugroženiji vakcinisani, a mnogi smrtni slučajevi koje gripa izaziva ne pripisuju joj se u zdravstvenim statistikama. COVID-19 će, međutim, uzrokovati manje smrti nego što bi mogao zbog mjera epidemiološke kontrole, sprečavanja širenja i mogućeg uvođenja strogih karantina, a takođe bi mogao imati svojstva sezonstva i jednostavno nestati s kasnim proljećem.
13. Jesu li toliko strogi karanteni opravdani?
Kada nemamo baš nikakve druge načine odbrane od novog virusa, sve što zaista možemo jeste povući se u zatvorene prostore i onemogućiti virusu skakanje sa zaraženih na zdrave osobe. Ljudi uglavnom nemaju intuitivan osjećaj za eksponencijalni rast. To je kao u onoj staroj priči o caru koji je trebao nagraditi čovjeka tako da mu na prvo polje šahovske ploče stavi jedno zrno pšenice, a zatim ga udvostručuje još 63 puta, dobivši na kraju broj neopisivo veći od svih zrna pšenice na svijetu.
Tako je i kod epidemija.
Ako svaki novooboljeli dnevno zarazi samo još jednu osobu, tokom rane faze će tokom četiri dana broj novooboljelih narasti sa 2 na 16, što se ne čini kao veliki rast. Nešto kasnije, sa 128 novozaraženih će tokom sljedeća tri dana skočiti na 1.024 zaražena, a ni to ne zvuči toliko strašno. Ali doći će zatim i četiri dana u kojima će broj novozaraženih sa 100.000 narasti na 800.000. Kad je Kina vidjela da je epidemija COVID-19 izmakla kontroli i ušla u tu eksplozivnu fazu, odmah je od ostatka zemlje odsjekla Vuhan, a zatim i petnaestak drugih gradova. Uz to, naredila je i da stanovništvo unutar tih odsječenih područja bude u stanovima i ne izlazi. Bila je to mjera bez presedana u ljudskoj istoriji – desetine miliona ljudi bili su sedmicama u karantinu. Sve je stalo.
Međutim, ova je mjera dala odlične rezultate i Kina bi se mogla zaustaviti na broju umrlih manjem od 5.000, iako ju je epidemija zatekla nespremnu i virus se bio proširio u baš sve pokrajine. Nedavni izvještaj komisije Svjetske zdravstvene organizacije sastavljene od 25 međunarodnih stručnjaka koji su posjetili Kinu zaključio je sljedeće:
“Vrlo hrabar kineski pristup sprečavanju brzog širenja ovog novog respiratornog virusa promijenio je tok do tada brzo eskalirajuće i smrtonosne epidemije. Suočena s nepoznatim virusom, Kina je primijenila vjerovatno najambiciozniji, najokretniji i najagresivniji napor u borbi protiv zaraznih bolesti ikada. Ovo beskompromisno i rigorozno pribjegavanje ne-farmaceutskim mjerama običnog karantina u obuzdavanju prenosa virusa COVID-19 u višestrukim kontekstima sada nam pruža ključne zaključke u planiranju globalnog odgovora. Ovaj prilično jedinstven javno-zdravstveni odgovor bez presedana u istoriji sasvim je preokrenuo eskalirajuće slučajeve zaraze u pokrajini Hubei, gdje je već došlo do široko rasprostranjenog prenosa u zajednici, kao i u svim ostalim provincijama, gdje se čini da je prenos unutar porodice podsticao epidemiju.”
14. Šta se dogodilo na brodu “Diamond Princess”, koji je takođe izolovan? Čini se da je na njemu stopa umiranja zaraženih veća od 1%. Nije li to vrlo informativno za naučnike?
Mogu samo reći kako je to možda zato što su na tim velikim brodovima ljudi pretežno stariji jer trebalo bi pogledati starosnu i polnu strukturu putnika koja bi, vjerujem, barem nešto više objasnila. Takođe, sasvim je moguće da u neki takav džep uđe i mutirana verzija virusa koji je nešto opasniji pa se pojave takve izolovane grupe u kojima je bolest zaista imala teži tok. To nije nemoguće, ali nije ni vjerovatno da se može preslikati na cijelo stanovništvo neke zemlje.
Virus sada, širenjem kroz ljudsku vrstu, nastavlja mutirati kako bi nam se što brže i bolje prilagodio. Prema prethodnim epidemiološkim iskustvima, mnoge od tih mutacija trebale bi ga činiti manje opasnim za naše zdravlje jer će nam se na taj način bolje prilagoditi. Međutim, neke bi ga nasumične mutacije mogle učiniti i opasnijim, a zbog toga moramo biti na oprezu dok ga bolje ne upoznamo i dok pandemija ne završi. Nije vjerovatno da će novi koronavirus virus mutirati tako da postane značajno opasniji nego što je sada, ali to ćemo smjeti definitivno tvrditi tek kada pandemija završi.
15. Šta se događa u Italiji i Iranu? Ponaša li se tamo COVID-19 drugačije nego u drugim zemljama? Može li unos mutirane, opasnije varijante virusa biti razlog?
To su jako teška pitanja dok ne dobijemo više kvalitetnih podataka iz obe zemlje. Generalno, moguće je da prvi ulaz virusa u neku novu državu bude u tijelu zaraženog u kojem je virus mutirao u neki teži oblik. Ako svi daljnji slučajevi potiču od tog, mutiranog i opasnijeg virusa, tada u tim zemljama situacija u početku može izgledati teža nego drugdje, dok se ne pojave i drugi unosioci. U populacijskoj genetici ovakav se razvoj događaja naziva tzv. “founder effect” – učinak utemeljitelja. Međutim, u obe zemlje može se raditi i o drugačijim objašnjenjima.
Razlog zašto se čini da je stopa umiranja među zaraženima u Italiji vrlo visoka jeste što se i tamo bolest najprije širila u bolnicama malih naselja, potpuno nepripremljenih na epidemiju, i među starijima pod većim rizikom da umru ako se zaraze. Stope umiranja u bolničkim epidemijama među starijim, bolesnim, možda i imunokompromitovanim ljudima biće znatno više nego u zajednici, među zdravim i mlađim ljudima. Među prvih stotinjak umrlih u Italiji gotovo svi su bili stariji od 60 godina i imali podliježeće bolesti. Zato se stopa smrtnosti tamo i čini tako visokom, ali ona jednostavno nije reprezentativna za cijelo stanovništvo. Sličnu štetu učinila bi vjerovatno i sezonska gripa da mnogi nisu vakcinisani od nje. Ali moguće je takođe i da među stanovništvom ima puno više slučajeva nego što se mislilo jer se virus već duže širi. U Iranu je, međutim, situacija za sada sasvim nejasna. Najvjerovatnije objašnjenje je, takođe, da je među stanovništvom već znatno više slučajeva zaraze nego što se misli.
16. Da li je moguće da nas ova bolest iznenadi i da se na kraju pokaže znatno opasnijom od sezonske gripe te usmrti više od milion ljudi u svijetu ili čak nekoliko miliona?
Ako se COVID-19 pokaže značajno opasnijim od sezonske gripe, tada bi se zaista mogao očekivati milion smrtnih slučajeva širom svijeta, možda i znatno više. Nažalost, takav je scenario još uvijek načelno moguć kod virusa koji nam je nov i nepoznat, zbog niza razloga. Zbog toga svi stručnjaci za ovo područje, uključujući i mene, stalno pozivaju na oprez, ali bez nepotrebne panike.
U kojim scenarijima bi situacija mogla postati znatno teža? Najprije, većina epidemiologa na osnvu iskustva s prethodnim epidemijama i pandemijama očekuje kako će stopa smrtnosti bolesti COVID-19 pasti znatno ispod 1% kada se broj umrlih počne dijeliti s boljom procjenom svih zaraženih među stanovništvom. Međutim, virus je nov pa je generalno moguće da kod ovog specifičnog virusa broj zaraženih osoba koje nisu registrovane možda i nije toliko veliki koliko bi epidemiolozi očekivali. To bi za nauku bilo određeno iznenađenje te bi ukazivalo na različitu narav ovog virusa.
Novi koronavirus koji uzrokuje COVID-19 sličan je donekle onome koji je izazivao SARS. Uzročnik SARS-a imao je, međutim, izuzetno visoku stopu umiranja među svim zaraženima. Ako se pokaže da je broj ukupno zaraženih među stanovništvom veći od registrovanih zaraženih samo dva ili tri puta, a ne barem desetak puta, tada bi stopa umiranja zaraženih s COVID-19 mogla biti značajno viša od gripe. U kombinaciji s izostankom vakcinisanja, jer vakcina nemamo, dovela bi do znatno većeg broja smrti u uporedbi s gripom. Međutim, takav ćemo razvoj događaja nastojati spriječiti mjerama izolacije oboljelih i njihovih kontakata, kao i karantinima, koje kod gripe ne primjenjujemo. Pritom ćemo se nadati i da će nam prolazak zime i nova godišnja doba postati saveznici koji će usporiti ili sasvim onemogućiti daljnje širenje virusa.
Dalje, virus bi širenjem među zaraženim ljudima mogao mutirati i u neki svoj opasniji oblik, kao i u blaži. Prethodna iskustva s epidemijama pokazuju kako je mutiranje u blaže oblike vjerovatnije, ali ni mutiranje u opasnije oblike, ili one koji se lakše šire, nije nemoguće. U pojedinim zemljama takva bi varijanta lokalno povisila stopu umiranja u odnosu na druge države ili ubrzala zaražavanje. To bi njihove zdravstvene sisteme dovelo u zaista tešku situaciju jer bi jedinice za intenzivnu njegu ubrzo postale preopterećene. Zbog lošije raspoložive njege, stopa umiranja svih zaraženih dodatno bi se povećala, uz kolaps dijela zdravstvenog sistema. Vrlo je nezgodan i scenario u kojem bi se vremenom zarazili i mnogi zdravstveni radnici, pružajući njegu oboljelima, što bi otežalo situaciju.
Stoga su trenutno možda i najvažniji građani svi oni zdravstveni radnici koji rade u bolnicama za zarazne bolesti, posebno u njihovim jedinicama intenzivne njege. Treba ih čuvati od preopterećenja poslom, ali i od zaraze koronavirusom od svojih pacijenata. S povećanim brojem zaraženih, potražnja za kvalitetnom intenzivnom njegom, respiratorima i ECMO uređajima za vantjelesno obogaćivanje krvi kiseonikom te ljekarima i sestrama na tim odjelima postaće “usko grlo” zdravstvenog sistema koje bi trebalo pojačavati i dodatno osnaživati već sada, prije nego što dođu pod povećan pritisak.
Najgori scenario koji je epidemiolozima trenutno zamisliv jeste ulazak neke opasnije, mutirane verzije koronavirusa u jednu od vrlo siromašnih država svijeta sa slabim zdravstvenim sistemom. Takve zemlje ne mogu provoditi zadovoljavajuće kvalitetne mjere epidemiološkog nadzora. Tada bi opasnija verzija virusa relativno brzo zarazila veliki postotak stanovništva takve zemlje. Nastala bi panika, vjerovatno i crno tržište za transport migranata u druge zemlje. Tada bi se COVID-19 počeo nekontrolirano širiti na sasvim nov način.
U slučaju bilo kojeg od ovih nepovoljnih razvoja daljnjih događanja, koji su svi nažalost mogući, iako ne i vjerovatni, bila bi nam potrebna sasvim nova strategija zaštite. Svaka će država imati vlastiti pristup pogoršanju situacije u odnosu na sadašnja očekivanja. Kada broj umrlih u svakoj od zahvaćenih zemalja počne rasti toliko da izazove strah među stanovništvom, ljudi će postajati voljni prihvatati i znatno strože mjere. U takvom slučaju sve više država posezaće za “kineskim” rješenjem koje se pokazalo efikasnim u Vuhanu – proglašavanju velikih, vrlo strogih karantina. Vrlo je bitno kupovati vrijeme takvim karantinama kako se zdravstveni sistemi ne bi preopteretili te kako bismo dočekali kraj zime i moguće sezonstvo ovog virusa, koji bi se tada mogao početi širiti oslabljeno ili sasvim nestati, barem do iduće zime.
17. Uz te razloge za oprez i nepovoljne scenarije, ima li i razloga za mogući optimizam?
Ima i barem nekoliko razloga za optimizam. Najprije, trenutno je na području cijele Evropske unije uspostavljen epidemiološki nadzor i “prve linije odbrane”. Ako on bude dobro funkcionisao u većini zemalja, moguće je da njihove epidemije budu kontrolisane i ne pređu u fazu eksponencijalnog rasta broja slučajeva. U najpovoljnijem scenariju, uz to zadržavanje, ovaj bi koronavirus pokazao sezonalnost i polako nestao iz cirkulacije s promjenama u prirodi karakterističnim za kasno proljeće i ljeto. To je, međutim, najpovoljniji mogući scenario, u kojem bi konačan broj umrlih bio znatno manji od onoga već uzrokovanog ove godine gripom.
Međutim, probije li virus prve linije odbrane i epidemiološki nadzor i uvide li države kako epidemije počinju “galopirati”, tada će vlade pribjeći strogim mjerama zabrana okupljanja i karantinima, kao što su učinili i Kinezi. Nekoliko modela učinjenih tokom proteklih sedmica pokazuju da bi strogi karantin trebao sasvim suzbiti širenje ovog koronavirusa unutar tri mjeseca. To je tačno ono što smo već vidjeli u Kini. Zato mi se čini da je jedna velika pozitivna lekcija ove pandemije da bi čovječanstvo u današnje doba znalo preživjeti čak i znatno opasnije zarazne bolesti od COVID-19 mjerama strogog karantina, u kojima bi ljudi ostajali sve dok naučnici ne razviju vakcine. Ovo je zaista nova situacija koja nam je to pokazala.
Konačno, treba ukazati i na neumoran rad brojnih naučnika koji trenutno testiraju preko stotinu lijekova usmjerenih protiv ovog virusa, kao i barem jedanaest eksperimentalnih vakcina. Nije nemoguće ni da u neko dogledno vrijeme dobijemo preporuke o primjeni lijekova, a i vakcine bi vremenom trebale postati raspoložive. U ovoj neobičnoj situaciji sve su to nepoznanice koje bi u nekom trenutku mogle postati važne i učiniti bitnu razliku.
18. Uz efikasnost karantina u Kini, možemo li izvući još neke pouke iz ove pandemije?
Uvijek treba nastojati pronaći i nešto dobro u svemu lošem što nam se trenutno događa. Nadam se da će iz ove “infodemije” mnogi napokon shvatiti koliko je gripa opasna bolest i početi se vakcinisati protiv nje. U svakoj godini dana gripa ubije između 250.000 i 650.000 ljudi u cijelom svijetu. U Kini, koja je jedna šestina cijelog svjetskog stanovništva, broj smrti od COVID-19 mogao bi se, zahvaljujući karantinu Vuhan, zaustaviti ispod 5.000. Kada bi i sve druge zemlje mogle provesti protivepidemijske mjere koje je provela Kina, tada bi broj umrlih od COVID-19 trebao biti najviše šest puta veći, tj. do 30.000. To bi bilo deset puta manje smrti od ukupnog broja umrlih koje godišnje izaziva sezonska gripa. Nažalost, mnoge zemlje neće biti u stanju ni približno slijediti primjer Kine i imaće nekontrolisane epidemije ako toplija godišnja doba ne zaustave širenje virusa.
Dalje, nastavi li se virus širiti tokom cijele 2020, na vrlo okrutan način će pokazati koliko dobro funkcionišu javno-zdravstveni sistemi pojedinih država. Biće moguće izraditi tabele uspješnosti svake zemlje u zauzdavanju ove nove zarazne bolesti, s obzirom na broj stanovnika te njihovu starosnu strukturu. To će biti vrlo važne lekcije u pripremi za neku buduću pandemiju, koja bi mogla biti još i opasnija.
Takođe, virus se generalno širi kontaktom i kapljičnim putem. To znači da je dobro podsjetiti se da tokom epidemija treba redovno i dobro prati ruke, izbjegavati dodirivanje površina koje dodiruju mnogi ljudi (kvake, rukohvati, bankomati), izbjegavati rukovanja, držati se na barem dva koraka udaljenosti od osoba koje imaju simptome respiratornih infekcija, a poželjno je i redovito prozračivati stambene prostore. Korisno je i raditi na osnaživanju ličnog imuniteta dovoljnom količinom spavanja, vježbanjem i dobrom prehranom.
19. Ima li, barem za sada, stvarnih iznenađenja za nauku povezanih s ovom pandemijom?
Vrlo malo, rekao bih. Objasnio sam zašto nije iznenađenje da je nakon prethodnih šest koronavirusa sada i sedmi skočio na čovjeka. Ni njegova brzina širenja nije iznenađenje jer postoje i znatno infektivniji, kao i znatno manje infektivni respiratorni virusi. Za epidemiologe bi bilo donekle iznenađujuće da broj ukupno zaraženih u populaciji ne bude bitno veći od broja registrovanih zaraženih, što bi stopu umiranja povisilo značajno iznad gripe. O tome i dalje čekamo informacije kvalitetno provedenih studija.
Možda su najveća iznenađenja povezana s kliničkim tokom COVID-19, a ne samom epidemiologijom. Kliničari u Kini su za sada izvještavali da se registrovani zaraženi prilično kasno javljaju u bolnicu, prosječno nakon čak 9-12 dana odležanih na kućnoj njezi. To može biti odraz njihovog straha od prijave u bolnicu tokom epidemije, ali takođe može biti i zanimljivo obilježje bolesti s polaganim razvojem u odnosu na druge respiratorne zarazne bolesti. Dalje, čini se da povišena tjelesna temperatura ne prati druge simptome bolesti u prvim danima, što otežava pronalaženje slučajeva kontrolom temperature.
U medijima se pisalo i o mogućem povratku virusa nakon preboljele bolesti kod nekih slučajeva. Teško je, za sada, znati koliko su ti slučajevi česti, a koliko izuzeci. Mnoge virusne respiratorne bolesti uvijek treba “preležati”, tj. dopustiti organizmu i dan-dva nakon završetka bolesti da se oporavi jer nije nepoznato da se te bolesti mogu vratiti ako imunološki sistem nije u potpunosti odstranio virus iz organizma. No, kod svih novih i nepoznatih virusa ovakva su iznenađenja moguća, zato treba biti oprezan sve dok pandemija ne završi.
20. Kakve su zaključne poruke?
U svim odgovorima koje sam ponudio u ovom tekstu nastojao sam prenijeti uvid u najvjerovatnija naučna objašnjenja za brojne informacije koje se objavljuju o bolesti COVID-19 u domaćim i svjetskim medijima. Vremenom se može pokazati da je neka od vjerovatnih naučnih objašnjenja potrebno modifikovati u svjetlu novih informacija. Ne treba zaboraviti da se radi o novom virusu, pa su iznenađenja i odstupanja od očekivanih scenarija načelno moguća. Zato ističem da je oprez potreban, ali ne i panika. Pratiću daljnji razvoj pandemije i prenositi i interpretirati nove spoznaje na društvenim mrežama.
Trebamo se, očigledno, pripremiti na bolest nalik težoj gripi, protiv koje niko neće moći biti vakcinisan. Zato se stariji ljudi i oni s podliježećim bolestima trebaju izuzetno čuvati jer je za njih bolest vrlo opasna. Nakon što smo stekli prve spoznaje o COVID-19, sada se treba koncentrisati na sprečavanje širenja virusa i kupovanje vremena do toplijih dana, kada bismo možda mogli imati sreće da virus polako prestane cirkulisati zbog sezonstva. To trenutno, nažalost, ne možemo znati. Iz svega napisanog trebalo bi razumjeti da su sve mjere aktivnog traženja i izolacije oboljelih i njihovih kontakata opravdane.
Takve će biti i zabrane okupljanja većih grupa ljudi, kao i mogući karantini ako epidemija počne izmicati kontroli. Posebno se trebaju čuvati stariji ljudi jer sa godinama značajno raste vjerovatnost lošeg ishoda. Takođe, i oni koji imaju bolesti srca, šećernu bolest ili su na terapiji zbog raka. Sada svi trebamo imati povjerenje u institucije, kao i u sve zdravstvene radnike pred kojima je period u kome će pomagati mnogim građanima da štete od ove pandemije budu što manje.