Dejan Lučka: Ljudska prava u vrijeme vanredne situacije

Prava na slobodu okupljanja i kretanja

U vanrednim okolnostima često dolazi do ograničavanja određenih ljudskih prava, što je skroz legitimno, ali i legalno ukoliko se radi prema utvrđenim procedurama i sa poštovanjem propisa koji uređuju na koji način se sprovode vanredne mjere.

Ograničavanje ljudskih prava uvijek mora da dođe kao posljednja mjera odbrane društva od određene opasnosti. To znači da ukoliko sve druge mjere ne budu urodile plodom, može da se pristupi i odstupanju od poštovanja određenih prava, zbog višeg interesa, što je u ovom slučaju zdravlje. Mjere se mogu kretati od informisanja i edukacije javnosti, izdavanja preporuka i naredbi, do ograničavanja određenih prava, kao što su već ograničena prava na okupljanje i kretanje, u cilju zaštite javnog zdravlja.

Prava na slobodu okupljanja i kretanja, pored ostalih prava spadaju u tzv. „relativna prava” i ona se mogu ograničiti. Sama državna odstupanja od određenih ljudskih prava su regulisana, pored domaćih propisa u svakoj državi koja ih reguliše, i međunarodnim pravom, pa tako imamo npr. član 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koji u svom stavu 2. kaže da se za slobodu mirnog okupljanja neće postavljati nikakva ograničenja sem onih koja su propisana zakonom, koja su neophodna u demokratskom društvu i služe, u ovom našem slučaju, zaštiti zdravlja.

Takođe, kada su u pitanju stroža ograničenja, član 15. iste Konvencije propisuje da u doba rata ili druge javne opasnosti koja prijeti opstanku nacije, svaka država koja je pristupila Konvenciji može da preduzme mjere koje odstupaju od njenih obaveza po Konvenciji, u najnužnijoj mjeri koju iziskuje hitnost situacije, s tim da takve mjere ne budu u neskladu s njenim drugim obavezama prema međunarodnom pravu.

Međutim, ono što je bitno napomenuti je to da se sa mjerama ne mogu ograničiti, odnosno da se ne može odstupiti od primjene svih ljudskih prava, već samo od onih koja nisu apsolutna. Apsolutna prava jesu ona koja država mora da poštuje bezuslovno i u potpunosti, bez odstupanja od njih, kao što su npr. pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, pravo na zabranu ropstva i prinudnog rada, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona i sl.

Dakle, države imaju pravo da ograniče slobode okupljanja i kretanja, da bi time zaštitile svoje građane. Naravno, sve to se mora raditi tako da bude u skladu sa propisima koji regulišu sprovođenje vanrednih mjera i ponašanje u vanrednim okolnostima. Miješanje u ovo pravo, kao što sam već naveo, treba da bude propisano zakonom, da bude neophodno u demokratskom društvu i da služi zaštiti zdravlja građana.

Ljudska prava i zaštita podataka o ličnosti

U javnosti se spominje i javno objavljivanje imena građana koji krše pravila izolacije. Imena građana su njihovi lični podaci na osnovu kojih se oni kao fizička lica mogu identifikovati. Po pravilu su zaštićeni. Međutim, pravo na zaštitu podataka o ličnosti, pored ostalih prava, takođe spada u tzv. „relativna prava” i često se podvodi pod pravo na zaštitu privatnog i porodičnog života. Kao takvo, ono se može ograničiti, odnosno može se odstupiti od njega.

Tako imamo član 8. već spomenute Konvencije, kojim se reguliše zaštita privatnog i porodičnog života, koji u svom stavu 2. kaže da se javne vlasti neće miješati u vršenje ovog prava, sem ako to nije u skladu sa zakonom, neophodno u demokratskom društvu i u interesu, u ovom našem slučaju, zaštite zdravlja. Tu imamo, isto tako, i već spominjani član 15. Konvencije.

U slučaju javnog objavljivanja podataka o ličnosti dolazimo do dva problema:

1. problem zajednice kojoj prijete novi slučajevi zaraze i mogući smrtni slučajevi zbog virusa koji je visoko zarazan i
2. problem pojedinca, koji ne poštujući mjere zaštite, izlaže druge mogućoj zarazi, i zbog toga treba da se objave njegovi lični podaci.

U skladu sa tim imamo i dva gledišta na ovu situaciju, prvo koje kaže da bi podatke trebalo objaviti zbog interesa zajednice i drugo koje je protiv objavljivanja podataka zbog interesa pojedinca.

Prije svega, najbitnije je procijeniti da li je mjera objavljivanja ličnih podataka neophodna za zaštitu zdravlja, a pri ocjenjivanju te „neohodnosti” dolazimo do kolizije između prava pojedinca i društva. Pri samoj procjeni neophodnosti, treba da postoji racionalan osnov za takvo postupanje, kao i značajni razlozi, kao što je potreba da se zaštiti zdravlje i životi drugih ljudi sa tom mjerom. Pojava i ubrzano širenje virusa COVID 19, uz nepoštovanje propisanih mjera, je situacija koja može da opravda javno objavljivanje ličnih podataka lica koja se nalaze u samoizolaciji i koji je krše, ako bi ta mjera dala rezultate u zaštiti javnog zdravlja.

Svakako da prva mjera zaštite ne bi trebalo da bude objavljivanje ličnih podataka, zbog stigmatizacije i drugih mogućih posljedica za pojedinca, kao što do sada i nije bila. Takvom pojedincu bi trebalo samo da se izreknu zakonske sankcije.

Međutim, u slučaju kada veliki broj pojedinaca krši mjere, i kada nije moguće ispratiti i kazniti njihovo kršenje od strane svakog pojedinca, vlast može posegnuti i za drugim mjerama u cilju zaštite zdravlja, kao što je javno objavljivanje onih koji krše mjere izolacije, u cilju preventivnog odvraćanja svih onih koji bi inače kršili ove mjere. Lični podaci ne mogu se davati u većem obimu nego što je potrebno da bi se postigla svrha njihove objave, niti na način koji nije u skladu sa njihovom namjenom. Ograničenja prava na zaštitu podataka o ličnosti se ne smiju upotrebljavati u bilo koje druge svrhe, osim u svrhe zbog kojih su propisana.

Ono što je bitno u ovom slučaju je da data mjera bude jasno formulisana, objavljena javno i lako dostupna svima, da bi građani znali na koji način moraju da je poštuju, a nadležni organi moraju pružiti punu zaštitu licima čiji su podaci objavljeni.

Sa druge strane, moram napomenuti da bi kontrola osoba u samoizolaciji trebalo da se obezbijedi na drugi način, ukoliko je to ikako moguće, jer objavljivanje ličnih podataka zaista mora da bude rješenje za kojim se ne bi trebalo posegnuti prije nego što se iscrpe sve druge moguće opcije. Sam Evropski sud za ljudska prava je stava, u slučajevima Z. protiv Finske i Mockute protiv Litvanije, da je zaštita tajnosti podataka o osobama koje su zaražene virusom veoma bitna, a da otkrivanje takvih podataka može dramatično uticati na privatni i porodični život te osobe, kao i na njen status u društvu i zaposlenje ukoliko se ta osoba izvrgne sramoti i riziku da bude proganjana, kao i da bi se bez pružanja zaštite privatnosti, oni kojima je ljekarska pomoć neophodna mogli odvratiti od otkrivanja ličnih podataka koji su potrebni da bi se primilo odgovarajuće liječenje, te tako ugroziti svoje zdravlje i, u slučaju zaraznih bolesti, zdravlje zajednice.

Dakle, države imaju pravo da ograniče poštovanje prava na privatnost, da bi sa tim zaštitile javno zdravlje. Međutim, sve to se mora raditi tako da bude apsolutno neophodno u našem društvu, da bude u skladu sa propisima koji regulišu sprovođenje vanrednih mjera i ponašanje u vanrednim okolnostima, a samo objavljivanje tih podataka treba da bude samo i isključivo u najnužnijoj mjeri koja je potrebna da mjere urode plodom.