Prije nekoliko dana Ministarstvo prosvjete i kulture RS je objavilo rezultate Javnog konkursa sufinansiranja programa i projekata u oblasti kulture za 2020. i to za 125 projekata sa ukupno 540.500 KM. U prosjeku to međutim ne znači da je svaki projekat dobio oko 4.000 KM, a u praksi da su neki projekti dobili 600 KM, a pojedini i do 15.000 KM. Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture, netom nakon saopštenja koje je poslala služba za odnose s javnošću ministarstva, javno se pohvalila tom informacijom na ličnom fejsbuk profilu.
Naizgled standardna vijest, pohvalna po aktivnosti resornog ministarstva. Ipak, među kulturnim radnicima u Republici Srpskoj već duže vrijeme kulja nezadovoljstvo upravo iz razloga politike nezamjeranja ali i time uzrokovano, što je još veći problem, finansiranja (a satim tim i podsticanja) prosječnih, pa čak i loših projekata, jer kulturni radnici za navedeni novac ne mogu realizovati adekvatan kulturni sadržaj. I laiku je jasno da za 600 KM ne možete kupiti ni garderobu za jednu predstavu, niti isplatiti honorar nekome na projektu koji će se pripremati bar 15 dana.
Na stranici Ministarstva možete pronaći ukupnu sumu razloženu prema različitim konkursima. Iz saopštenja, ali i konačnih spiskova, saznajemo da se iz oblasti muzike i muzičko-scenske umjetnosti u svim kategorijama finansira 21 projekat (117.000,00 KM), u oblasti pozorišne umjetnosti 18 (132.500,00 KM), zatim 20 književnih manifestacija (74.000,00 KM), osam filmskih festivala (52.000,00 KM), 14 projekata iz oblasti vizuelne i multimedijalne umjetnosti (53.000,00 KM), 19 projekata kulturno-umjetničkih društava i ansambala narodnih igara i pjesama (40.600,00 KM), te 25 projekata iz oblasti kulturnog nasljeđa (70.700,00 KM).
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Sanela Babić, direktorica Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”, za naš portal kaže da je festival književnosti “Imperativ” podržan kroz ovaj poziv od strane ministarstva, ali sa znatno manjom sumom nego u prethodne dvije godine.
“Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” apliciralo je na konkurs Ministarstarstva prosvjete i kulture projektom Trećeg regionalnog festivala književnosti “Imperativ”. Prethodne dvije godine Festival je podržan sa 10.000,00 KM i s obzirom na dosadašnji rad kroz koji smo uspjeli pozicionirati Banjaluku i Republiku Srpsku na regionalnoj književnoj sceni kao značajan književni centar, očekivali smo da će ove godine sredstva podrške našem projektu biti barem u istom iznosu kao do sada. Na osnovu bodova komisije, “Imperativu” je odobreno 3.000,00 KM”, naglašava Babićeva.
Goran Dujaković, direktor Međunarodnog festivala animiranog filma, koji će se ove godine održati po trinaesti put, za Gerilu kaže da je problem, između ostalog, i u tome što su ukupna finansijska sredstva za projekte iz kulture godinama na istom nivou, možda čak i decenijama.
“Od tako malo novca teško je očekivati kvalitetnu i prodornu kulturnu scenu, što se uostalom vidjelo odbijanjem EPK Banja Luka, jer je neko realno sa strane vrednovao kulturnu scenu ovog grada, a ona je ogledalo kulturne scene Republike Srpske. Iskreno, mene je začudilo da su u okolnostima pandemije ove godine uspjeli da održe visinu sredstava od ranijih godina”, naglašava Dujaković.
Marko Feher, svjetski poznat dizajner iz Banjaluke, takođe je bio jedan od aplikanata na pomenutom konkursu. Iako je prošao sa svojom aplikacijom, ipak je odlučio da odbije sufinasiranje svog projekta.
“Jednostvano, nismo se mogli “uklopiti” u ponuđeni iznos, s obzirom na to da realizacija projekta iziskuje više novca, a oko 10% podrške nije nam bilo dovoljno”, iskren je Feher.
“Ne bih puno otkrivao o samom projektu, jer ćemo ga pokušati realizovati kroz neke druge opcije za koje mislimo da postoje. Projekat je zamišljen kao jedan drugačiji način predstavljanja turističkih potencijala i nasljeđa Republike Srpske, kako bi se na malo moderniji način komuniciralo sa publikom koja možda nije iz RS / BIH. Što se finansija tiče, niko od nas nije napisao ni očekivao naknade tj. honorare, već smo cijelu finansijsku konstrukciju temeljili na iznajmljivanju opreme, nabavci materijala i realizaciji putovanja, odnosno snimanja, to je pokriveno projektom koji bi se snimao oko četiri mjeseca”, kaže Feher za naš portal.
Čini se ipak da, ono što Ministarstvo ne razumije, iako to potencira u svim svojim dokumentima i javnim nastupima svojih uposlenika, i što je pogubno za kulturu i umjetnost Republike Srpske, jeste način tretiranja ovog javnog konkursa. Jasno je da je javni konkurs jedan od najvažnijih instrumenata kulturne politike i da se putem javnog konkursa kulturna politika jedne države ili, u ovom slučaju, entiteta, sprovodi. Ministarstvo je za vrijeme ministra Maleševića donijelo Strategiju razvoja kulture Republike Srpske 2017-2021, a zatim i Zakon o kulturi. Iako se na prvi pogled činilo kao da se stvari konačno pokreću sa mrtve tačke, izgleda da je to bilo samo deklarativno jer za one koji ne razumiju, strategija je jednako kulturna politika. Analizirajući javni konkurs kojim se dodjeljuju sredstva i tako sprovodi kulturna politika jasno je da Ministarstvo uopšte ne zna šta radi. U prvom redu, da se vodi računa o kulturnoj politici koja je stupila na snagu 2017. godine broj projekata koji su po konkursu podržani bi se smanjivao jer se i budžet uporno smanjuje. Poenta nije, kako se ministrica Trivić na svom fejsbuk nalogu hvali, podržati što veći broj projekata iznosom koji se nije promijenio pet godina jer to dovodi do apsurda u kojem će sve više organizacija i umjetnika početi vraćati dodijeljena sredstva svjesni da sa istima ne mogu uraditi ništa. Ako u obzir uzmemo da najveći iznos dodijeljenih sredstava iznosi 15.000,00 KM moramo se zapitati šta je jedan festival ili ozbiljnija produkcija u stanju uraditi s tim sredstvima? Odgovor – ništa – znaju samo oni ljudi koji su se hvatali u koštac sa organizacijom nekog kulturnog događaja. Taj isti odgovor zna i ministrica Trivić koja je svojevremeno za Dukat fest preko tog istog Ministarstva koje sad vodi dobijala nekoliko desetina, pa i stotina hiljada konveribilnih maraka. Poenta je, dakle, dodijeliti više sredstava po projektu i na taj način putem programa sprovoditi zacrtanu kulturnu politiku. Izgovor će uvijek biti da nema dovoljno sredstava (iako je zadatak ministra da to uvećanje obezbijedi). Pa ako nema dovoljno sredstava da se “svima pomogne” (jer ispade da je dodjeljivanje našeg novca za kulturu i umjetnost milostinja), posebno u godini pandemije, onda treba napraviti rang listu, podvući crtu i sufinansirati samo one koji se nalaze iznad crte.
“Ovogodišnja komisija očigledno se vodila politikom nezamjeranja pa je sredstva namijenjena za književnost rasporedila po principu “svima pomalo”, a malo više tradicionalnim manifestacijama bez obzira na njihov program i kvalitet realizacije programa”, ocjenjuje Sanela Babić iz “Imperativa”.
“Istina je da ako zadovoljimo svačije potrebe, definitivno gubimo na kvalitetu, često se kvantitet pokazao kao loš izbor. Nisam ja taj koji bi trebao suditi, oni vjerojatno imaju svoje razloge zašto je to tako, iako ja smatram da je bolje napraviti 10 velikih projekata nego 100 malih. Iskreno se nadam da će svi koji su dobili novac realizovati svoje projekte kako je planirano i da će društvo, odnosno potrebe u kulturi, biti zadovoljene. Zaista nisam želio prihvatiti obavezu provođenja projekta i smanjiti ga na kvaliteti samo da bih ga proveo. Za sada će projekat izostati i iskreno se nadam te bih volio vidjeti rezultate svih koji su prihvatili sredstva. Biću aktivan ove godine i pokušati pratiti realizaciju finansiranih projekata, što se iskreno nadam da i samo Ministarstvo sprovodi”, mišljenja je Marko Feher.
Goran Dujaković smatra da je politika nezamjeranja donekle i u samom duhu strategije Ministarstva, a naznačena je i u Stretegiji razvoja kulture Republike Srpske.
“Cilj je decentralizacija kulture, i to tako da se sredstva što ravnomjernije raspodjele na cijelom prostoru Republike Srpske za što više kulturnih radnika. Ali, ovdje u pristupu postoje dva problema. Prvi je da se većina sredstva realizuje kroz razne projekte udruženja koja ipak dolaze iz Banjaluke, koja ima najrazvijeniju kulturnu scenu. Pošto u komisijama uglavnom sjede članovi koji su iz Banjaluke – a ovo je mali grad u kome se svi znaju, pogotovo u kulturnim djelatnostima – možda dijelom i tu leži odgovor oko “ujednačavanja” rang lista. Znam iz sopstvenog iskustva kao člana jedne takve komisije, kada su usvojene finalne rang liste članovi komisije su ih zapisnički potpisali i nisu naknadno dirane, ali ostaje diskretno pravo ministra da odluči o visini sredstava po rang listi i predloženim sredstvima komisije. Drugi je vezan za kvalitet projekata. Dešava se da udruženja nemaju dovoljno izgrađen kadrovski i stručni potencijal, što se održava na kvalitet podnešenih projekta koji imaju potencijal. U tom smislu odgovornost članova komsije kod vrednovanja projekta je velika”, kaže za naš portal Dujaković.
Stiče se utisak da ne postoji volja da se napravi podrobna analiza kvaliteta i doprinosa razvoju kulturi i umjetnosti Republike Srpske, na osnovu koje će se odlučiti kome i u kojoj mjeri pomoći kad govorimo o projektima iz oblasti kulture RS. Do tada ćemo imati: Kočićev zbor, Ćorovićeve susrete, Dučićeve večeri poezije, Ćopićeve staze djetinjstva, Čučkove književne susrete, Vidakovićeve dane, Višnjićeve dane, Dane Radoslava Samardžije, Dane Duška Trifunovića, Književne susrete Stanko Rakita, Višegradsku stazu, Dane Đure Damjanovića… Ili: koloniju Boro Nježić, koloniju Rakani, koloniju Lastva, koloniju Bardača-Srbac, koloniju Lasta, koloniju Kolo, koloniju Um… Sa nekom jadnom crkavicom od nekoliko stotina ili hiljada konvertibilnih maraka, kako je krenulo, sufinansiraće se samo manifestacije koje nose naziv po nekome važnom, kolonije ili rad kulturno-umjetničkih društava koja nas zatrpavaju kao gljive poslije kiše. Kvalitetne manifestacije poput Spa Porta, Flastera ili Kratkofila će se ugasiti, a umjetnici i stručnjaci, ovo malo što ih imamo, napustiće zemlju ili otići da rade u Sarajevo koje prepoznaje njihov kvalitet. Dok god se ne shvati da se kulturna politika provodi javnim konkursom za sufinansiranje projekata i programa u kulturi umjesto da je riječ o milostinji, o mrvicama koje se bacaju da ne bi bilo pobune, Republika Srpska, a posebno Banjaluka, kao njen najveći centar, za razliku od gradova Federacije BiH, neće imati nikakvu scenu.
Sve ove podatke možete pronaći na stranici Ministarstva, međutim, ono što tamo ne možete pronaći, kao ni u saopštenju za javnost, jesu imena članova komisije koja, uz blagoslov Ministarstva, provode kulturnu politiku Republike Srpske.
Marko Feher i sam priznaje da ne zna ko su članovi komisije ovog javnog konkursa.
“Ne znam ko su članovi, iako ne sumnjam u kredibilitet, mislim da bi to trebalo biti transparentno kao i bodovanje. Svakako mislim da bi svi aplikanti trebali dobiti bodove i komentare, kako bi uočili koji su njihovi nedostaci u planiranom projektu, a time i vidjeli njihove greške te ostvarili napredak na sljedećim konkursima. Ne znam ni kako ste došli do informacije(?!) da sam ja i pojedini odustali od ponuđenih sredstava, nisam to uspio nigdje pročitati, a po meni i to bi trebalo biti transparentno”, naglašava Feher za Gerilu.
Sanela Babić takođe priznaje da ne zna imena članova komisije: “Imena članova komisije nam nisu poznata. Svake godine Ministarstvo raspisuje konkurs za članove komisje i tu se u nekim oblastima javlja problem, jer većina kompetentnih osoba učestvuje u projektima te se ne mogu prijaviti u komisije za ocjenjivanje projekata zbog sukoba interesa”.
Goran Dujaković kaže da neke od članova komisije poznaje, ali da nije siguran da oni provode kulturnu politiku Srpske.
„Prije dvije godine sam bio član jedne takve komisije koja je slobodno odlučivala o rang listama, bez “asistencije” Ministarstva. U našem slučaju se pojavio problem druge vrste, a to su nekvalitetni projekti koji su došli po tom konkursu, pa sredstva i nisu u cjelini realizovana. Ministarstvo svake godine raspisuje konkurs za članove komisija po određenim komisijama, pa se na njega može prijaviti svako onaj ko zadovoljava uslove. Ali, postoje dva problema u vezi konkursnih komisija – problem malobrojne kulturne elite u Banjaluci jer ona uglavnom sačinjava konkursne komisije (većina kuturnih radnika u Banjaluci ide sa nekim projektom pa ostane vrlo malo kompetetnih za komisije) i nezainteresovanost umjetnika iz drugih dijelova Republike Srpske da se jave na konkurs u komisije. Recimo, tako se dešava da godinama u komisiji za filmske festivale sjede uglavnom isti ljudi, pa su shodno tome i rang liste godinama iste – festival animiranog filma uvijek je na trećem mjestu(?!), bez obzira na program, koncept ili svjetska imena koja su bila najavljena u aplikaciji/prijavi na konkurs. Mi smo na ovaj problem više puta ukazivali Minsitarstvu. A tu je i problem komptencije članova komisija za filmske festivale koji ne dolaze iz sfere filmskih radnika, već komplamentarnih oblasti dramskih umjetnosti. U suštini, moraće se ozbiljno poraditi da se ove stvari postave na svoje mjesto, pa makar članovi komisija bili i iz drugih država u okruženju. Samo će se na taj način obezbijediti objektivna i nepristrasna raspodjela sredstva. Onog trenutka kada bude više novca ušlo u kulturu Republike Srpske, ovo će se morati uraditi“, ističe Dujaković.
Iz nezvaničnih izvora saznajemo da je, posebno kada je riječ o pozorišnoj umjetnosti, riječ o jednim te istim imenima koja se vrte već godinama. Ko su ti ljudi, javnost bi trebalo da zna. Ko su, ko ih bira, na koji način, na osnovu kojih parametara i na osnovu kog pravilnika? Na kraju krajeva, prvi cilj Strategije razvoja kulture Ministarstva prosvjete i kulture glasi: Uspostavljanje sistema transparentne kulturne politike. Po svemu sudeći, taj sistem ni nakon četiri godine nije uspostavljen.
GERILA.info
