Gotovo mjesec dana je prošlo otkako smo “zagazili” u novu školsku “korona godinu”. Dočekale su nas nove okolnosti, nove mjere i novi problemi. Nadležni iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske su pronašli “solomonsko rješenje” odlučivši da se nastava održava redovno ali u manjim grupama i sa skraćenim časovima.
“Razbili” su i časove i odjeljenja, ali i nastavnike. Bez konsultacija sa nastavnicima, Ministarstvo prosvjete i kulture je donijelo do sada neviđenu odluku – časovi će trajati 20 umjesto 45 minuta, odjeljenja će se dijeliti na pola, nastavnici će iste lekcije predavati prvo jednoj a potom i drugoj polovini razreda. Na prvi pogled ništa strašno. Kada se sabere ono što je podijeljeno dobija se ono što je bilo do sada – dva časa od po 20 minuta za dvije polovine razreda i pauza od pet minuta u zbiru daju 45 minuta. Jednostavno. Da li je?
Nastojeći da poštuje epidemiološke mjere koje su propisale “zdravstvene vlasti” Republike Srpske, Ministarstvo je, čini se, donijelo najoptimalniju odluku. Ukoliko izuzmemo očekivane slučajeve zaraze, kako učenika tako i nastavnika, na svu sreću u ne toliko velikom broju da bi bilo kritično, bar za sada, čini se, međutim, kao da se zanemarila jedna od osnovnih činjenica u vezi sa nastavnicima – da su oni, ipak, samo ljudi od krvi i mesa, a ne neke mašine koje mogu na pritisak dugmeta ulaziti i izlaziti iz učionica, predavati jedno te isto više puta, po cijeli dan pričati ispod zagušljive maske, boraviti u školi, u blizini škole ili na putu do škole čak i po deset ili više sati. I, povrh svega, ostati koncentrisani i staloženi kako bi učenicima prenijeli “kompresovano znanje”.
Nebrojeni su problemi s kojima se nastavnici susreću u novoj školskoj godini. Neke od njih su predočili novinarima portala Gerila. Ističu da novo, prilagođeno radno vrijeme podrazumijeva dvostruko brže izlaganje, ukoliko je to moguće, a nije. I kada bi bilo moguće, naglašavaju da je upitna apsorpcija informacija. Takođe, sve to nije dovoljno, jer se mora pomnožiti sa dva zato što su odjeljenja podijeljena. To implicira višestruki rad, za koji ne postoji psiho-fizički potencijal, ističu nastavnici. Takođe, nastavnici navode da nema naznaka uvećanja stimulacije za dodatne napore koje ulažu. Dodatni problem koji se javlja u nekim školama je rad nastavnika u nastavi u jednoj smjeni, dok u drugoj smjeni dežuraju do kraja radnog vremena, na taj način provodeći u školi gotovo 12 sati.
Problem predstavlja i tehnička opremljenost u školama kao odgovor na novonastale izazove. Nastavnici ističu da škole poslovično kubure sa nedostatkom materijalnih sredstava, a ova situacija to dodatno usložnjava. Naime, zbog epidemioloških mjera nije dozvoljena kabinetska nastava koja podrazumijeva korišćenje računara, a opremljenost učionica ne prati takvu vrstu nastave.
Veliki problem im predstavljaju pomenute maske. Nastavnici su primorani da nose masku i za vrijeme nastave i u vrijeme kada nema nastave. S obzirom da je rad nastavnika primarno baziran na verbalnom iznošenju informacija, takav način rada je otežan i nastavnicima i učenicima, kako ističu. Nastavnicima da izgovore, a učenicima da čuju.
Što se rasporeda časova tiče, nastavnici ističu da raspored kojim se od dvije smjene prave četiri, pri tome kombinujući sve to sa tzv. ogledalom na sedmičnom nivou, odnosno promjeni rasporeda časova, ne može biti pregledan. Neki nastavnici imaju pauze od tri do čak devet časova na sedmičnom nivou, što je način rada koji ozbiljno utiče na psiho-fizičko stanje nastavnika.
Naglašavaju da se ovakvim načinom izvođenja nastave ne može realno postići više od 50% od planiranog, od nedostižnih 100% koji se ostvaruje kroz redovnu nastavu. Pravilno organizovana on line nastava omogućava neku srednju vrijednost ostvarenja nastavnog plana u odnosu na planiranih 100%.
Čini se da bi puno bolje rješenje bila redovna nastava sa punom dužinom časova, ili potpuna on line nastava, smatraju nastavnici. Međutim, problem kod on line nastave je činjenica da jedan dio učenika nema računar ili internet, ili oboje. Takođe, problem je računarska nepismenost pojedinih nastavnika, bez obzira na masovnu „obuku“ od prije nekoliko godina, sarkastično zaključuju nastavnici.
Sa većinom ovih problema upoznati su u Sindikatu nauke, obrazovanja i kulture. U intervjuu za Gerilu, predsjednik Sindikata Dragan Gnjatić naglašava da Ministarstvo prosvjete i kulture ni na koji način nije konsultovalo Sindikat nauke, obrazovanja i kulture tokom izrade plana za realizaciju nastave u novoj školskoj godini.
“Iako smo na zvaničnim pregovorima dogovorili da polovinom avgusta, kada Institut za javno zdravstvo kaže svoje mišljenje, razgovaramo, da iznesemo svoje stavove, da čujemo mišljenje struke i mišljenje Ministarstva prosvjete i kulture i Republičkog pedagoškog zavoda, učenika i roditelja, ali i mišljenje nastavnika, odnosno Sindikata nauke, obrazovanja i kulture, nažalost, iz nekih okolnosti jednostavno nismo upriličili taj sastanak. Vlada je na osnovu mišljenja Instituta za javno zdravstvo i preporuka Republičkog pedagoškog zavoda već donijela određena pravila igre. Mi smo tek pred sami početak nove školske godine, krajem avgusta, imali sastanak, gdje smo u nekih pola sata uspjeli reći nekoliko stvari, ne znajući kako će to izgledati u septembru. Prošlo je već dvadesetak dana, maltene cijeli mjesec i na osnovu prikupljenih mišljenja iz baze, a obišao sam sigurno više od pedeset škola u RS, otprilike smo grupisali probleme u nešto što smo nazvali radni materijal i ovih dana nam pristižu izvještaji sa terena iz svih osnovnih i srednjih škola o tome šta su problemi”, ističe Gnjatić.
A problema je mnogo. Pored već pomenutih koje su nam iznijeli nastavnici, Gnjatić navodi i problem nastavnika koji rade u više škola. Njima radni dan počinje u šest ujutro. Oni iz svoje kuće odlaze u šest sati ujutro a dolaze u osam naveče. I prethodnih godina su bile pauze, ali nije ih bilo ovoliko, mnogo pauza je u tom radu, naglašava Gnjatić.
“Možemo to popraviti kroz raspored, da jedan čovjek ne trči u jednom danu u tri-četiri škole pa da napravi, ne daj bože, udes. Da li možemo napraviti varijantu da čovjek radi u jednom danu samo u jednoj školi? Da li možemo popraviti raspored časova? Da li možemo napraviti manje grupa u toj situaciji? Možemo pričati o svemu”, ističe Gnjatić naglašavajući da zaštitne maske predstavljaju veliki problem, kao što su istakli i nastavnici.
“Ne želimo da se petljamo u rad epidemiološke službe, ali ogroman problem je nošenje maski. Nastavnik mora da priča, da se koncentriše. Nastavnik nosi naočale koje zamagle. Nastavnik ima 60 godina. Možda ima dijabetes, kardiovaskularne probleme. To ljekar konstatuje i kaže možeš ići u učionicu. Ali zar ne bi bilo korisno razmotriti situaciju da nastavnik ima neki svoj prostor pored katedre, pored table od nekih metar ili dva gdje ne prelazi tu neku “crvenu liniju”? I da iza te “crvene linije” ima dva, tri, četiri metra do đaka. Da nastavnik ne prelazi tu liniju bez maske, a ako ima potrebu da uđe među đake da onda stavi masku. Kada je okrenut prema tabli u toj situaciji možemo dozvoliti da skine masku. Institut ovih dana kaže da i đaci moraju nositi maske. Možda nastavnik može skinuti masku jer smo svjedoci da u autobusima u kojima putuju naši đaci ima puno putnika, to je dupke puno. Marketi i kafići su dupke puni. A ovdje pokušavamo da pomognemo nastavniku koji nastoji da zaštiti i sebe i svoje đake”, navodi Gnjatić.
Veliki problem predstavlja i nadoknada u slučaju eventualne zaraze. Postavlja se pitanje šta ako nastavnik bude zaražen virusom korona? Može se desiti da se nastavnici zaraze van škole, ali može se desiti i u školi da neko od učenika “donese” virus. Hoće li nastavnici u tom slučaju dobiti nadoknadu?
“U slučaju da nastavnik ode na bolovanje, kako ćemo to regulisati? U smislu naknade. Treba da mu uzmemo 30% od plate? Nema smisla. To možemo i trebamo tretirati kao povredu na radu. Tada naknada treba da bude 100%. Međutim, propisi ne poznaju koronavirus i kažu da je naknada 70-90%. Neka onda dobije 90% naknade, ako ne može dobiti 100%, ali 70% je stvarno ponižavajuće i nema smisla. Jer, ljudi se zaraze na svom radnom mjestu radeći svoj posao. Treba da imamo u vidu da su te plate jako male i da u toj situaciji promijenimo propise što prije i da nađemo najbolju mjeru za svakog radnika”, ističe Gnjatić.
Kao da opterećenost “rascjepkanom” nastavnom nije dovoljna, nastavnici moraju dodatno vrijeme i energiju ulagati i u on line nastavu. Gnjatić sugeriše da bi bilo poželjno regulisati ovaj vid nastave.
“Mi imamo situaciju da radnici u prosvjeti prije podne rade u školi, i cijeli dan po tim grupama, a onda treba još da rade i on line dio. Nastavnicima to nije strano. Oduvijek su radili dodatno da pomognu đacima. Ali ne može se desiti da od šest ujutro pa do ponoći dolaze mejlovi ili upiti učenika i roditelja vezano za nastavu. Moramo odrediti tačno vrijeme u kom dolaze upiti i kada nastavnik odgovara. Sve u skladu sa četrdesetočasovnom radnom sedmicom. Nastavnici nisu sitničavi, oni pomognu i van toga, ali i ti ljudi imaju svoje porodice, svoju djecu, svoje roditelje i moraju se posvetiti i njima. To moramo svesti u jednu mjeru koja je prihvatljiva za sve i na dobrobit, prije svega, đaka i njihovog znanja, ali moramo shvatiti da ovo nije normalna situacija i da se svi uklopimo u te okvire. Bilo bi dobro da Ministarstvo uz pomoć RPZ ali i Sindikata izradi uputstvo ili neki pravilnik o izvođenju onlajn nastave”, smatra Gnjatić.
Jedan od problema je i zakonska regulativa u vezi sa cjelodnevnim boravkom nastavnika u školi koji zbirno prevazilazi četrdesetočasovnu radnu sedmicu.
“Neko će reći da nastavnici nominalno rade četiri ili osam časova i da je to ta norma opterećenja, ali niko ne kaže da između tih osam časova, koji se moraju održati, postoji još toliki vremenski prostor u kome nastavnici moraju sjediti u zbornici sa 10, 15 ili 50 svojih kolega dok čekaju sljedeći čas. Ili moraju “trčati” u neku susjednu školu, a ta škola je 50 ili 100 kilometara udaljena. To je objektivno veliki problem. I prije su ljudi radili u više škola, i prije je bilo tih pauza, ali ne ovoliko. To nije nimalo jednostavno riješiti”, upozorava Gnjatić.
Pored “fizičkih problema”, kod nastavnika su primjetni i psihički problemi. Predsjednik Sindikata obrazovanja, nauke i kulture ističe da nastavnici, osim psihološkog pritiska kako izvesti čas u tih 20 minuta, bez obzira na njihovo iskustvo, znanje i entuzijazam, dolaze u situaciju da sami sebe osuđuju zato što neke stvari ne mogu stići uraditi.
“Kako uraditi kontrolni rad iz matematike u 20 minuta? Ili u blok času od 40 minuta? Kako da uradimo neke stvari koje se nadopunjuju i nadograđuju? Svaki prosvjetni radnik je u problemu. Nesporna je činjenica da radnici u prosvjeti na težak način doživljavaju ovo stanje i svi pokušavamo da se izvučemo na neki najbolji mogući način u smislu da ima najmanje moguće štete”, ističe Gnjatić.
Naposlijetku, Gnjatić je komentarisao i slučajeve pritisaka od strane pojedinih direktora škola na učitelje da moraju ići na snimanje časova na televiziju tokom održavanja nastave na daljinu. Bilo je čak slučajeva da su direktori prisiljavali radnike da moraju otvoriti bolovanje ukoliko su se izjašnjavali da ne mogu stati pred kamere i održati čas.
“To je nedopustivo. Imamo sjajne nastavnike koji bez ikakvih problema mogu stati pred kameru i obrazložiti svoju lekciju u sedam minuta, u 12 minuta ili 20 minuta. Ali nismo svi isti. Nema potrebe bilo koga prisiljavati na to. Lako ćemo naći najbolje nastavnike za to. Nije problem da pred kamere stanu ljudi koji to hoće i koji to mogu. Ovi ostali koji imaju određeni problem, oni nisu školovani da pred kamerama drže nastavu”, ističe Gnjatić.
Međutim, mobing je teško dokazati, naglašava Gnjatić, dodajući da, iako je čuo za slučajeve pritisaka od strane direktora, niko od nastavnika nije podnio zvaničnu tužbu.
“Da su bile zvanične pritužbe, Sindikat bi reagovao veoma jednostavno. Tražili bi da vidimo gdje u zakonima postoji obaveza da nastavnici moraju pred kamerama držati čas. U jednom trenutku je bilo vanredno stanje, tada je nezgodno reći, ali smo se mogli pozvati na propise. Posao treba odraditi. Ali mogli smo tražiti zaštitu za naše članove navodeći da nema to u propisima. Nastava na daljinu je uređena tek uredbama predsjednice. Nije sporno da se uradi posao, ali da je bilo zvaničnih pritužbi, mislim da bi veoma lako u tom trenutku mogli zaštiti radnike”, naglašava Gnjatić.
Nastava u doba korone polako teče. Nije bitno kako, ali teče. Približava se oktobar. Uskoro će i novembar, a iza njega i decembar i kraj prvog polugodišta. Naravno, ako ga nastavnici dočekaju koliko-toliko zdrave pameti i dobrog zdravlja. Iako su ovo posebne okolnosti, neviđene do sada, iako je ovo potpuno nova situacija i za učenike, i za nastavnike, i za “prosvjetno-vaspitne vlasti”, bilo bi mnogo bolje da su u proces donošenja odluke o načinu održavanja nastave bili uključeni svi zainteresovani akteri – učenici, roditelji, ali prije svega i nastavnici. Istina, da nije učenika postojanje škola ne bi imalo smisla. Ali, da nije nastavnika, istim tim učenicima ne bi imao ko da prenosi znanje. Možda bi bilo bolje da su oni koji donose odluke bar jedan dan proveli za katedrom.
Gerila.info
