U Bosni i Hercegovini, danas, punih 25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ljudska prava su garantovana mnogim pravnim instrumentima, ustavima i zakonima, ali i međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u pravnom sistemu.
PIŠE: Dejan Lučka, direktor “Banjalučkog centra za ljudska prava”
Takođe, u isto vrijeme, ljudska prava su obavezni da štite svi domaći organi pod kontrolom javnih vlasti, a uz to postoji veliki broj javnih tijela koja imaju i direktnu nadležnost da štite, prate provedbu ili brinu o ljudskim pravima.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Međutim, pitanje je koliko je rad mnogih organa svrsishodan i da li služi istinskoj zaštiti ljudskih prava. Veliki broj tijela koja se bave pravima ne znači po automatizmu i njihovu dobru zaštitu, jer se ti organi često doživljavaju kao „plijen” političkih partija, a ne kao mjesto na kojem bi trebalo da rade ljudi koji istinski žele da se bore za temeljna prava građana.
Ideja i politika
Nažalost, tužna realnost je da se ljudska prava od strane državnih organa shvataju samo kao ideja na koju se lako poziva kad ide u prilog njihovim ciljevima, ali koja se lako napadaju i krše, onda kada ne odgovaraju određenim interesima. O njima se mnogo priča u javnosti, ali većinom paušalno, politikantski i u generalnim terminima koji su već postali previše opšta mjesta na koja se ni ne obraća pažnja.
Za to vrijeme, u praksi, velike problema za građane BiH nosi to što nisu upoznati sa svojim osnovnim pravima, kao ni institucijama pred kojim se ona mogu zaštititi. Tu je takođe i strah od odmazde ukoliko dođe do žalbi zbog kršenja ljudskih prava, kao i nemogućnost snošenja novčanih troškova zbog različitih postupaka.
Kada pogledamo kako BiH vrši ratifikovanje međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, jasno se vidi da se to radi po rutini, vodeći se principom da se prihvati njih što više, dok se pri tome ne sagledavaju obaveze koje država preuzima sa njima. Ovakav neozbiljan pristup kao svoj produkt ima mnoge odredbe o ljudskim pravima koje ne nalaze primjenu u stvarnosti.
Iako bi morale, državne institucije često ne razumiju način na koji se ljudska prava moraju štititi sa njihove strane, a političari i predstavnici vlasti ljudska prava posmatraju, ne kao pravnu već kao političku konstrukciju. Isto tako, službenici nisu dovoljno upoznati sa samim konceptom ljudskih prava i dužnostima koje iz njih proizilaze.
Sve to dovodi do kontinuiranog kršenja temeljnih prava, što na sistemskom, što na pojedinačnom nivou. Tako je diskrepancija između stanja de iure i onog de facto postala konstanta u odnosu države prema ljudskim pravima.
Kada je riječ o kršenjima prava, ona su često povezana. Tako se zajedno krše prava na slobodno okupljanje i slobodno izražavanje, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pravo na zabranu diskriminacije i radna prava, itd. Zajedničko za sva postupanja pri kršenju više prava je to da državni organi ne staju kada krenu da ih krše, te se veoma lako dolazi od kršenja jednog ili dva prava, do kršenja nekoliko prava iz ljudskopravaškog kataloga.
Šta nam nedostaje?
BiH je izgrađena kao država, ali u njoj nije ujedno izgrađen i sistem koji ima mogućnost, želi i radi na tome da se poštuje pojedinac, njegova ljudska prava i društvo kao cjelina. Sa druge strane, međunarodna zajednica, putem svojih kanala, ali i putem Visokog predstavnika, i dalje BiH gleda kao državu pod svojim tutorstvom. Međutim, iz ponašanja u posljednjoj deceniji jasno je da je spremna da interveniše samo onda kada su u pitanju etnički problemi i trvenja koja se dešavaju među političkim predstavnicima konstitutivnih naroda, ali ne i kada su u pitanju kršenja ljudskih prava, koja nisu povezana sa etničkim trzavicama.
Zbog različitih problema, danas imamo situaciju u kojoj skoro da nema ljudskog prava koje se ne krši u BiH. Dugi sudski postupci, zabrane okupljanja, pokušaji ograničavanja slobode izražavanja, tortura i represija od strane policijskih organa, nesprovođenje presuda i kršenje prava na imovinu su samo djelić velikog dijapazona kršenja prava.
Pravda za Davida, žene Kruščice, postupci koji traju po petnaest, dvadeset godina, nerazjašnjene smrti Vukelića, Dragičevića, Memića…, nehumano postupanje prema djeci u određenim zavodima, javno objavljivanje podataka građana od strane javnih vlasti, korupcija koja vodi ka diskriminaciji, izborna diskriminacija, nepoštovanje prava soba sa invaliditetom… ukazuju na to kakav stepen poštovanja uživaju osnovna prava građana u BiH.
Kada se pogleda kako građani doživljavaju ljudska prava, koliko ih na terenu uživaju, te kakako ih država štiti, sasvim je jasno da zakonske odredbe i ideali propisani u domaćim i međunarodnim pravnim instrumentima slabo koriste određenom pojedincu, kada u svakodnevici te odredbe ne mogu da ga sačuvaju od nezakonitog postupanja države. A postupanje je takvo da država očigledno voli i želi da krši prava svojih građana.
Sa ove tačke gledištva, teško je da će situacija biti bolja u budućnosti, ukoliko predstavnici najviših organi vlasti u BiH budu konstantno govorili o ljudskim pravima, koristeći velike riječi i fraze, dok u se u praksi svojski trude da politika zanemarivanja ljudskih prava bude ideja vodilja njihovog rada.
Više o ovim pitanjima možete pročitati u tematskoj analizi pod nazivom „Ljudska prava u Bosni i Hercegovini 25 godina nakon Dejtona (Lijek za krvavi sukob kao današnji temelj ljudskih prava)”, koja se može pročitati i preuzeti na ovom linku
GERILA.info
