Uspjeli ste! Imao vam ludi otac odnos sa nenormalnom materom! Nenormalno, zlo, loše, negativno… uspjeli ste predstaviti kao normalno, kao suprotne stavove, kao drugačije mišljenje. Demokratija, protiv koje lajete, donijela vam je dobra više nego ikome. Sve svoje zlobe, nenormalne stavove, kretenizam, debilizam, nenadjebive komplekse… uspjeli ste predstaviti kao normalnu pojavu, kao razmjenu mišljenja, kao pravo na drugačiji stav. Netolerantno i nenormalno ste uspjeli predstaviti kao pravo na različitost, kao pravo na stav, kao bogomdano pravo na ugrožavanje prava drugih. I nije vas mali broj. Izmigoljili ste ispod svakog prokletog kamena. Ima vas kao kusavih pasa! Gdje ste se krili do sada? Da li ste se krili uopšte? Da li ste samo čekali pravi, nenormalni trenutak? Da li vam normalnost smeta? Iz dana u dan zapišavate javni prostor, zapišavate život. Sve više i više. Zapišavate ga širom svijeta.
Nije bitno koje ste formalne boje, nacionalnosti, ideologije, svi pišate u isti čabar – čabar nenormalnosti. Pišate i zapišavate! I s lijeva i s desna! I ne vidi se kraj vašem zapišavanju. Zapišavate ga iz dna smrdljive kace iz koje ste došli. Kamo sreće da nikad niste iz nje izašli! Tehnologije, društvene mreže prije svih, omogućavaju vam da vaš piš dobaci do svačije nevine glave, do svakog nevinog djeteta kojeg opoganite od malih nogu. Dok još nije pošteno ni prodisalo, zapišate ga zavijeka! I to predstavljate kao ukazivanje na prave vrijednosti, kao usmjeravanje na pravi put, kao otvaranje očiju. Otvorile vam se dabogda!
Čekali ste pravi trenutak. I dočekali! Međutim, postavlja se pitanje da li je normalnosti ikad i bilo!? Toliko zla, mržnje, agresije. Da li su postojali oduvijek? Naravno da jesu, samo što su se zvali pravim imenom. Sada se na iste gleda kroz drugačiju prizmu – prizmu prava na drugačije mišljenje, prava na mržnju, prava na širenje zla. I to vam je sve demokratija omogućila, koju toliko prezirete. I kad vam se skrene pažnja, prigovori, nađete se uvrijeđenim. Bože moj, odakle nekome pravo da ugrožava moje pravo da sijem strah i mržnju, da budem zao?! Odakle nekome pravo na razotkriva moje laži, mržnju i zlobu kojima zapišavam ljude koji ne žele ništa drugo nego normalan život, život bez mržnje, zla, život dostojan čovjeka?
Zapišali ste sve i svuda! Nema mjesta na ovoj nesrećnoj planeti koje niste opoganili. I što je najgore, ne vidi se kraj vašem zapišavanju. Kao da nas istorija ništa nije naučila, kao da nam toliki pokolji, masovne grobnice, zla i nesreće ništa ne govore. Kao da imamo pamćenja zlatnih ribica! Dok trepnemo, zaboravimo na sve, na sva zla nenormalnih ljudi koji su milenijumima na čelu, koji nas eonima vode iz mržnje u mržnju, iz zla u zlo. Ali i idiota koji ih slijede. Idiota koji bi za šaku naklonosti drage volje po ko zna koji put iznova punili masovne gobnice.
Šta i kuda dalje? Ništa i nikuda! Koliko ste zapišali sve što iole vrijedi možemo samo da sjednemo, prekrstimo ruke i noge i čekamo nove pokolje. Ili da tavorimo u prosječnosti i iščekivanju nekog većeg zla i da tumaramo po mulju mržnje i zla. Kakvi smo, od Patagonije, do Kamčatke, od Aljaske, do Tasmanije, sa sve Republikom Srpskom, Bosnom i Hercegovinom i Balkanom, bolje nismo ni zaslužili!
Mladen Bubonjić
