Ne tako davno košarkaši Borac Nektara iz Banjaluke igrali su u Kupu Rajmonda Saporte. Bilo je to po snazi drugo evropsko takmičenje za košarkaše, a banjalučki košarkaši nisu se obrukali.
Štaviše, igrali su 1/8 finala, a malo sreće i tri poena razlike u dvoboju sa Keravnosom iz Kipra dijelilo ih je do plasmana među osam najboljih timova.
Bilo je to u sezoni 2000/2001, a iz ove perspektive nestvarno zvuči da su tada crveno-plavi u timu imali pet igrača iz Banjaluke.
U dvije decenije koje su uslijedile nakon te sezone, Borac je imao više padova, a manje uspona, evropske dvorane zamijenila su „tavorenja“ po nižerangiranim ligama, ali bez ikakvog uspjeha.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Košarkaša se u Banjaluci igrala i igra, postoji 10-ak klubova i škola košarke, ali zvuči nevjerovatno da u te dvije decenije nije otkriven/stvoren igrač o kojem bi se pjevalo kao jednom od miljenika na parketu. Štaviše, skoro i da se ne sjećamo da li je banjalučka košarka iznjedrila košarkaša sa nekom zapaženom inostranom karijerom.
Jedan od bivših igrača Borca, a sada menadžer Feliks Kojadinović, koji je imao i više nego aktivnu ulogu u najvećim klupskim uspjesima, za Gerilu je komentarisao trenutno stanje kada je riječ o igri pod obručima na ovim prostorima.
GERILA: Kako vidite trenutno sport i košarku u Banjaluci i Republici Srpskoj?
KOJADINOVIĆ: Kao sve u ovoj državi, situacija u sportu sigurno nije najsjajnija. S obzirom da sam kroz svoj posao i direktno uključen u košarku u Bosni i Hercegovini, mislim da igrom slučaja ove godine liga jeste kvalitetnija nego inače. Dosta igrača zbog korone nije otišlo napolje, pa su ostali ovdje, ali sve dok ne bude postojalo neko sistemsko rješenje sponzorisanja samih klubova i da to dođe barem na neki nivo kakav je bio do 1999-2000 kada su dvorane bile pune i kada je bilo 6-7 kvalitetnih klubova sa ozbiljnim igračima, koji su punili dvorane gdje god se pojave, mislim da neće biti bolje. Opet kažem, to sve polazi od stanja u državi i nekog sistemskog rješenja koje država treba da ponudi za funkcionisanje svih klubova. Mislim na kompletan sport, a samim tim i košarke.
GERILA: Prije nekih 20-ak godina u Borcu je bilo sedam prvotimaca koji su bili iz Banjaluke. Može li, žargonski rečeno, da Banjaluka sada stvori nekog kvalitetnog igrača?
KOJADINOVIĆ: Moguće je. Ja sam bio dio te generacije. Bio sam dio te škole. Borac je tih godina imao stvarno ozbiljan sistem i ozbiljan rad sa mlađim kategorijama i bila je privilegija da budeš u Borcu u kadetima i juniorima.
Bili smo šampioni u svim mlađim selekcijama i Borac je imao ispravnu strategiju tranzicije tih igrača iz juniora u prvu ekipu, pa se desilo da u Kupu Rajmonda Saporte, koji je bio u to vrijeme ozbiljno takmičenje, vi ste imali sedam igrača domaćih i pet stranaca koji u tom momentu jesu donosili prevagu, ali nosioci su i dalje bili igrači koji su tu ponikli: Boris Blagojević, Saša Vujasinović, Zoran Kukić… To su igrači koje je Banjaluka iznjedrila i koji su nešto dali i vratili banjalučkoj košarci.
GERILA: Koji je recept za oživljavanje košarke na području cijele Republike Srpske? Da li je to stvaranje nekog super kluba ili neke akademije koja bi radila sa mlađim kategorijama? Postoji li sistem za koji ti misliš da bi mogao da funkcioniše?
KOJADINOVIĆ: Ja mislim da, generalno gledano, moraju da postoje minimum dva velika kluba da bi mogao da bude kvalitet koji bi gurao dalje neki razvoj. Nekada, kada ideš u Bileću da igraš protiv Hercegovca, u Gacko ili u Trebinje protiv Leotara, niste mogli utakmicu da dobijete lagano, nego je uvijek bilo neke vatre i tijesnih rezultata. Samo stvaranje kvalitetnijih ekipa na nivou Republike Srpske bi poguralo taj kvalitet. Postoji trend sa tim super akademijama koje se stvaraju u Evropi, međutim, te akademije sa mladim igračima dođu do nekog juniorskog nivoa i ne mogu u seniorskoj košarci da isprate taj nivo. Tu su već potrebna ozbiljnija sredstva. Dakle, stvaranje igrača je jedan segment, kao što to recimo rade sarajevski Sparsi. Opet, isti ti Sparsi ne mogu godinama da naprave neki veći iskorak da igraju, recimo ABA 1 ligu, iako jako dobro rade. Vrlo dobro su postavili cijeli sistem, sa ozbiljnim uslovima, „izbacili su“ neke igrače i na inostrano tržište i na viši nivo, međutim, oni kao ekipa ne mogu da naprave iskorak prema ABA 1 ligi. Mislim da je za samu Republiku Srpsku bilo poželjno da se pojavi više košarkaških centara, koji bi imali ozbiljne ekipe i koji bi jedni drugima punili dvorane i jedan žestok rivalitet, kao što je nekada bio između Borca i Igokee- sigurno bi napravio veliki pomak.
GERILA: U košarci se zadnjih nekoliko godina pojavila i generacija mlađih trenera koji bi trebalo da naprave i neku promjenu kada je riječ o promjenama u filozofiji igre. Polako je sišla sa scene starija generacija. Da li sad postoji kapacitet koji bi napravio promjenu u samom poimanju igre?
KOJADINOVIĆ: Ja sam gledao i poredio košarku koju smo mi nekada igrali i ovu danas. To vam je kao usporeni film. Tendencija je da se košarka što više ubrza, sa mnogo više kontakta, napadi su mnogo kraći, sa manje taktičkih zamisli. Opet se to vraća nekim fundamentima igre 1 na 1 ili 2 na 2 i jako je ubrzano i dinamično. Naravno da svi ovi mladi treneri koji dolaze i prate to. Pogotovo danas kada imate internet i sve ostale tehničke mogućnosti, prate se trendovi koji se forsiraju i u Evroligi i u NBA-u i ja sam siguran da će oni oplemeniti košarku. Koji će od njih lično da ispliva, tu je više splet raznih okolonosti, ali sigurno je da će košarka da se mijenja.
GERILA: Da li će Feliks Kojadinović ikada i na koji način da se vrati banjalučkoj košarci?
KOJADINOVIĆ: Ja se nadam i ja bih volio da se to desi. Kad će se to desiti i u kom obliku, ja to ne mogu da tvrdim, ali bih jako volio da aktivnije djelujem na košarku ovdje.
Ja kad uđem ovdje u dvoranu Borik, meni se emocije probude i naravno da bih volio da svi zajedno ponovimo te uspjehe, ali to možemo samo kroz jedan sistemski i organizovani rad.
