Piše Đorđe Vuković
Na Gradskom groblju u Vrbanji već godinama zjapi prazna tzv. Aleja velikana. Kao svjedočanstvo neupokojenih intelektualnih kapaciteta Banje Luke i Republike Srpske. Kao simbol propuštenog duhovnog i moralnog podvižništva najumnijih glava našeg doba. Plagijat čuvene beogradske Aleje velikana rezervisan je za neku domaću instant elitu. Ogledalo preuveličane i iskrivljene i samointerpretacije. Selfi iz filtera novokomponovane klase. Ambiciozni marketinški projekat. Zamišljeni politički oltar sagrađen da bi neke buduće naraštaje podsjećao kako su jednu kulturnoistorijsku težnju, državotvornu ideju, nacionalne i univerzalne vrijednosti svojom oštroumnošću i hrabrošću odbranili, oplemenili, uzvisili i ovjekovječili lokalni velikani s početka 21. vijeka. Imenima i prezimenima.
Ali, kuku nama, tamo ništa nema! Nenaseljena aleja. Prazan skup. Sablasna tišina bojnog polja slobodoumlja na kojem još niko nije časno poginuo. Jeziva tišina poput one koja godinama svakodnevno ječi iz Akademije nauka i umjetnosti, Senata, Univerziteta, Udruženja književnika… Ni korona, srčani udari, moždane kapi, bešike, siromaštvo, jaram srama, čak ni zub vremena nije pokosio holograme kojima je namjenjena prostrana i udobna grobljanska adresa. Zlobnici bi rekli da dobro žive, zdravo se hrane, pravovremeno i skupo liječe, ništa ih ne nervira, ne troši, ni zbog čega nemaju stresova, briga, grižnje savjesti…
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Nešto ne štima u ovoj priči. Ili u Banjoj Luci i Republici Srpskoj cvjetaju ruže, sve teče kao po loju, zakoni se poštuju, pravda sprovodi, standard buja, javni interesi afirmišu, institucije briljiraju, u sveopštem blagostanju rađaju djeca, mladi zapošljavaju, ološ trune po zatvorima i tako redom, pa gospoda intelektualci mogu mirno da se posvete tulipanima sa vikendica, memoarima i bešikama… ili stvari u društvu stoje posve drugačije, svega ima – osim intelektualaca? Onih koji bi stavili prst na čelo pred raspojasanim prostaklukom, bezumljem, negativnom selekcijom u društvu, onih koji bi se bar počešali po glavi zbog političke korupcije, ekonomskog raslojavanja, nerasvijetljenih ubistava, neprincipijelnih koalicija, psihopatoloških prijetnji ratom. Koji bi bar nešto promrmljali o verbalnom i fizičkom nasilju odozgo, mentalnom zlostavljanju naroda, podlim i nesuvislim diktatima izvana i iznutra, bezočnom ismijavanju logike…
Navršava se vijek od kada je francuski mislilac Žilijen Benda napisao knjigu „Izdaja intelektualaca“ u kojoj je žestoko kritikovao svoje savremenike, intelektualce koji su se odrekli uloge branilaca istinskih vrijednosti, ideala istine, pravde, slobode, demokratije i humanosti, pa zarad lične koristi i sebičnih pobuda postali ostrašćeni zastupnici utilitarnog pragmatizma nacionalnih vođa, autoritarnih i gorljivih populista, što je dovelo do sveopšte društvene dekadencije i brutalnog krvoprolića. Bar se toliko moglo naučiti iz istorije.
Međutim, i mnogobrojne današnje knjige upozoravaju na sramnu snishodljivost i skandalozno klečanje tzv. intelektualaca. Njihov strah da će nažuljali mozak zbog bilo čega što je od opšeg interesa. Kukavičluk da bi im i najtiši mentalni prdež mogao razotkriti položaj.
Njihova moralna mimikrija, gromoglasna ćutnja tokom mučne političke i socijalne agonije vlastitog naroda, podaništvo, pijačarska trgovina stavovima i obrazom, neutoljiva glad za privilegijama, sanitarno problematična neutralnost, nisu ništa drugo do – masovna grobnica odgovornosti, izdaja akademskog poziva, ljudske dužnosti. Izdaja svog naroda. Izdaja predaka i potomaka!
Istorija će nepogrešivo da ucrta aleje izdajnika, aleje poltrona, aleje kukavičluka i ćutnje. Šteta što neće popisati sva njihova beznačajna imena kako bi ih nasljednici prepoznali u masi. Umjesto toga, samo će ostati zabilježeno da je zlokobni istorijski fenomen izdaje intelektualaca prvih decenija 21. vijeka bio izraženiji i pogubniji nego ikada ranije…
Pogrebna povorka koja je posljednji put ispraćala jednog, širokoj javnosti nepoznatog Igora, običnog radnika nekog osiguravajućeg zavoda, supruga i oca dva tinejdžera, čovjeka koji je kao tek punoljetni, golobradi tenkista cijeli rat proveo na prvim linijama fronta, prije nekoliko dana samo je prošla pored prazne Aleje velikana. Uzbrdo, do parčeta gorke ilovače, gdje počivaju ostali obični smrtnici. Korona mu je zaustavila dah u najboljim godinama. Nije imao priliku da radi onlajn. U njegovom rodnom gradu nije bilo vakcina. Adekvatne terapije.
Ambijenta u kojem se čuvaju i poštuju životi običnih ljudi, pojedinaca koji su stvarali državu od koje nikada nisu dobili ništa. Od koje nisu uzimali, otimali ništa. Jedinih pravih, istinskih velikana. Na hiljade njih. Anonimnih junaka. Onih u čijim očima se još ogledaju vršnjaci sa vojničkog groblja u Boriku, golobrade žrtve sa svih ratnih i poslijeratnih stratišta. Onih bez ruku i nogu, bez vila i limuzina, bez kojekakvih titula i tulipana sa vikendica…
Sve smo pobrkali u međuvremenu. Sve pozaboravljali, razbaštinili, izobličili. Pogubili se u samointerpretacijama. Jer velikani su oni koji imaju veliko srce u grudima, a ne veliku kajlu oko vratine i ušteđevinu u banci. Heroji su oni koji preživljavaju bez namještenih konkursa, bez koverata, protekcija, bez moralne mimikrije, partijske knjižice, fakultetske diplome koju treba da nostrifikuje neki komesar za političku podobnost! Intelektualci su svi oni i samo oni koji imaju petlju da misle svojim glavama, koji razlikuju dobro od zla, istinu od laži, slobodu od ropstva, vaspitanje od prostakluka… A takvi ne žive i ne rade na adresama sa kojih će se popunjavati aleja na groblju u Vrbanji. I to najbolje objašnjava sve što se dešava oko nas!
