Iako su po svim pokazateljima samohrani, zakonodavac roditeljima koji su staratelji djece, majkama prije svih, nije ostavio mogućnost da ostvare veća prava koja bi njihovoj djeci obezbijedila bolji život.
Naime, Porodični zakon za samohrane roditelje priznaje samo one roditelje koji samostalno vrše roditeljsko pravo nad djetetom, čiji je drugi roditelj umro ili nije poznat. U svim ostalim situacijima radi se o starateljima, odnosno roditeljima kojima je, nakon razvoda ili neke druge situacije u kojoj su roditelji rastavljeni, pripalo dijete. Upravo ta terminološka odrednica otežava ostvarivanje prava, smatraju članovi Udruženja samohranih roditelja „Ponos“.
Naglašavaju da su pokušavali da inicijativom iznivelišu te termine i da uvedu nove termine kako bi imali roditelje koji su zaista samohrani jer njihov bivši supružnik ne plaća alimentaciju. Takođe, inicijativom su tražili i osnivanje alimentacionog fonda koji bi bio svojevrsni garant da će alimentacija doći do djece, jer bi država preuzela na sebe isplaćivanje alimentacije a onda bi ona od roditelja potraživala sredstva.
„Posljednji put smo se 2018. godine dogovorili sa nekoliko narodnih poslanika iz vladajuće stranke (SNSD) koji su zaista imali veliku volju da učestvuju u tome. Ocijenili su dobrim te amandmane i od njih je krenulo prema višim instancama. Osnovana je i radna grupa. Ali mislim da premijer nije bio siguran da bi taj alimentacioni fond mogao da se održava u finansijskom smislu i zato on nije bio za to“, ističe Adriana Basara iz Udruženja „Ponos“.
I u redovima opozicije su svjesni nedostataka Porodičnog zakona. Narodni poslanik Davor Šešić (SDS) ističe da je tema alimentacije kompleksna tema i da je potrebno uraditi nekoliko segmenata da bi se o njoj moglo govoriti.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
„Plaćanje alimentacije se ne smije dovoditi u pitanje, ali se isto tako ne može posmatrati po principu “crno-bijelo”, kako se u javnosti prikazuje. Potrebna je ozbiljna analiza zašto se alimentacija ne plaća u određenom procentu. Potrebno je urediti i usaglasiti nadležnosti institucija, kao sto su centar za socijalni rad, sud, MUP i druge. Trenutno postoje zakonske “rupe” koje u procesu razvoda koriste obe strane, a o tome se malo govori“, ističe Šešić.
Te zakonske „rupe“, kako navodi Šešić, navela je i većina roditelja koji su učestvovali u istraživanju koje je portal Gerila obavio u aprilu, a koje se ticalo problema s kojima se susreću staratelji i samohrani roditelji. Redom su svi navodili da im je alimentacija, odnosno neisplaćivanje iste, jedan od najvećih problema. Posebno su istakli jedan aspekt u vezi s ovim problemom.
Naime, Porodični zakon u članu 253, stav (3), koji se tiče određivanja izdržavanja, navodi da će sud prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu. Problem je, kako ističe Adriana Basara, što sud prilično proizvoljno donosi odluku o alimentaciji.
„Kod nas se sudski proces provlači po dvije-tri godine tako da je to katastrofa bez obzira na naplatu, maltene zastari mnogo toga. Takođe, roditelji sa sebe prepisuju sve nekretnine tako da je i to problem. Potrebno je cijeli sistem izgraditi. Vi ne možete u jednoj Njemačkoj da se dogovorite sa poslodavcem da vam plaća minimalac a ostalo na ruke. Cijeli sistem mora ispočetka da se izgradi“, ističe Basara.
Da roditelji, najčešće očevi, ne prezaju ni od čega kako bi „zaobišli“ zakon, dokazuju primjeri koje navodi Dijana Miljatović iz Udruženja „Ponos“.
„Imamo čovjeka koji ima firmu, on je vlasnik firme. On sebi isplaćuje minimalac. Žena je mislila da ima normalan brak, a onda je muž jedno jutro samo ustao i napustio ih. Ne plaća alimentaciju. Ne viđa djecu uopšte i sebi isplaćuje minimalac od 400 maraka.“
„Zanimljiv“ je bio slučaj u kome je Osnovni sud u Banjaluci po tužbi majke kao staratelja i troje maloljetne djece za plaćanje alimentacije donio presudu po kojoj otac, koji godinama ne živi sa djecom, ima obavezu da mjesečno na osnovu alimentacije plaća 1.200 maraka, odnosno 400 maraka po djetetu.
Osnovni sud je takvu presudu donio nakon zahtjeva djece i staratelja da bude povećan iznos alimentacije koji je prema ranijoj presudi iznosio ukupno 750 maraka. Zanimljivo je da je predmetni sudija Osnovnog suda donijela odluku o visini alimentacije od 1.200 maraka zanemarujući upustva iz Porodičnog zakona Republike Srpske koji je precizirao da iznos alimentacije po jednom djetetu ne može biti manji od 15 odsto očevih (u ovom slučaju) primanja.
U žalbi jedne advokatske kancelarije iz Banjaluke koja je pravni zastupnik maloljetne djece navedeno je da je sud u potpunosti zanemario da su mjesečna primanja oca 35.565 maraka (kao samostalnog privrednika 420.000 maraka na godišnjem nivou) i da je alimentacija, da je Sud pratio odredbe zakona, trebala biti 16.004 KM mjesečno jer zakon precizira da davalac izdržavanja mora djeci obezbijediti iste uslove i isti standard koji on posjeduje. Tužbom, ipak, nije tražen taj iznos već iznos od 2.000 maraka mjesečno ali je sud i taj umanjeni zahtjev dodatno umanjio donoseći presudu na 1.200 maraka što je po djetetu tek 1,1 odsto mjesečnih primanja davaoca izdržavanja. Iako Zakon precizira da ne može biti ispod 15 odsto.
Većina majki s kojima smo pričali navela je iste ili slične probleme u vezi s neplaćanjem alimentacije.
“Otac plaća samo 100 KM alimentacije, prijavljen je kod poslodavca na minimalac ali bavi se još privatnim poslovima tako da zarađuje mnogo više”, ističe Sanja, jedna od učesnica u istraživanju. Međutim, sud je prihvatio samo iznos koji je on naveo ne uzevši u obzir sva primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kako stoji u zakonu.
„U praksi je teško, skoro nemoguće, utvrditi stvarna primanja i stvarne mogućnosti lica da stiče povećanu zaradu, jer se utvrđivanje njegovih primanja vrši na osnovu potvrde o ličnom dohotku ili potvrde o primanjima koja ostvaruje ličnim radom“, naglašava prof. dr Ivanka Marković sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.
Ističe da je čest slučaj u praksi da su takva lica zaposlena kod privatnih poslodavaca i da imaju prijavljenu minimalnu platu, a ostatak dogovorene plate primaju u gotovini, da bi se izbjeglo plaćanje poreza i doprinosa, što je poseban problem. Dešava se da nisu ni prijavljenja, dodaje, tako da je nemoguće dobiti podatke o njihovom primanju, jer se vode kao nezaposlena lica ili imaju neke dodatne izvore prihoda kao što je npr. prodaja stoke, prodaja meda, obavljanje neke zanatske djelatnosti i slično, a prihodi iz tih izvora nigde nisu prijavljeni.
„Sud se uglavnom ne bavi utvrđivanjem takvih izvora prihoda već uglavnom prihvata izjave lica koje je dužno da daje izdržavanje.“
Dodatni problem u vezi sa određivanjem iznosa alimentacije predstavlja kada su primanja lica koja su dužna da daju izdržavanje za dijete ostvarena u inostranstvu. Dijana Miljatović navodi da je otac njenog djeteta u jednom trenutku imao 10.000 maraka platu ali nije plaćao alimentaciju više od 10 godina.
„Imam sudsku presudu i on djetetu duguje dobrih 60-70 hiljada maraka. Ne živi ovdje tako da mu ne možemo ništa. Imam sudsku presudu, imam sve, ali sistem ne funkcioniše“, ističe Miljatović.
Nataša, jedna od učesnica u istraživanju, navodi da je otac njenog djeteta, iako radi u Austriji gdje ima primanja oko 5000 maraka, u Republici Srpskoj prijavljen na Birou za zapošljavanje. „Faktički njemu treba još dati neku pomoć“, kaže Nataša, dodajući da ne može dokazati njegova primanja u Austriji.
„Nemam papira da je prijavljen, radi sezonski. Ja od njegovih 5000 maraka, što ih tamo zaradi mjesečno, ja to ništa ne mogu dokazati i nemam nikakve vajde što on tamo radi, što zarađuje tolike pare. On meni plaća 100 maraka mjesečno što po zakonu mora“, ističe Nataša.
Jedna od majki s kojima smo razgovarali, Biljana R, ističe da otac njenog djeteta nije zaposlen ovdje i nema zvanično primanje koje može da se utvrdi i provjeri. Kaže da bi kroz tužbu za alimentaciju mogla najvjerovatnije da dobije 30% od najniže prosječne plate, što bi bilo oko 120 maraka, a i to bi bilo umanjeno zato što on ima više djece.
„Otac moga djeteta ima određena druga materijalna primanja koja ja ovdje ne mogu da dokažem. Zvanično ima status da ne radi, ali to nije realno. Mogla bih reći da je njegov finansijski status daleko bolji nego moj, ali zvanično prema zakonskim regulativama naše države, ja bih mogla da dobijem samo taj minimalac. Mogla bih da kažem da je prema roditeljima koji su zaposleni u našoj državi napravljena diskriminacija, jer oni moraju da daju 30% svojih primanja, iako su njihova primanja možda i manja nego što su primanja očeva koji ne rade ovdje u državi“, naglašava Biljana.
Slično iskustvo je imala i njena imenjakinja, Biljana K. Prilikom određivanja visine alimentacije sudija je njenog bivšeg muža pitala da li je on zvanično igdje zaposlen, na šta je on odgovorio da nije, u tom trenutku je radio na brodu.
„Ona je rekla da nju to ne interesuje. Interesuje je da li on ima redovna primanja. On je išao povremeno raditi na brod i u inostranstvo. Iako su to bili ugovori zvanično potpisani u trajanju od tri-četiri mjeseca, nju je samo zanimalo da li on ovdje kod nas ima zvanična primanja. Rekao je da nema. Ona je donijela odluku da se 30% od najnižeg ličnog dohotka daje na ruke majci. Na samom procesu, dakle, sudija nije tražila ništa, vjerovala je na njegovu riječ, nije bilo nikakve provjere da li je on na birou ili nije, gdje je prijavljen. Odmah na prvom ročištu u razgovoru sa sudijom sve je riješeno“, navodi Biljana.
Profesorka Marković ističe da sud, nažalost, ne kontroliše sporovođenje presude, te ukoliko se desi da lice ne uplaćuje izdržavanje u tom slučaju je neophodno da se podnese krivična prijava za krivično djelo Izbjegavanje davanja izdržavanja, kojim je predviđena krivična sankcija za onog ko ne daje izdržavanje.
„Oštećeni može u krivičnom postupku postaviti imovinsko pravni zahtjev kojim može tražiti naknadu svih neisplaćenih alimentacija. Međutim, sudovi u tim situacijama najčešće oštećenog upućuju na parnicu, čime se oštećeni opet dovodi u nepovoljan položaj“, naglašava profesorka Marković.
Da dodatna suđenja mogu predstavljati problem potvrđuje i Biljana K. koja kaže da svaka promjena odluke zahtjeva novu proceduru.
„Meni je ulaženje u te procedure glavna kočnica jer svi mi želimo da naše dijete ima dobar odnos sa ocem, da ga voli i da su u bliskim odnosima. A vi čim stupite u takav odnos, da vi njega tužite, da idete na sud, tu je uvijek konflikt između vas i te druge osobe koji će se sigurno odraziti na dijete. Onda je to dupla kočnica, da i zbog djeteta ne ulazimo u tu jednu vrlo vjerovatno mučnu i neprijatnu proceduru“, ističe Biljana K.
Biljana R. kaže da bi u slučaju pokretanja procesa utvrđivanja obaveze bivšeg partnera morala podići tužbu protiv njega u ime svog djeteta, ali nije sigurna da joj se to isplati.
„Majkama koje se staraju o djetetu je apsolutno mrcvarenje i nelagoda da zakonom, sudom tjeraju oca da ima obavezu. Ima dijete, ima i obavezu prema tom djetetu. To još dodatno bude ponižavajuće, možda i kao kočnica, da se upustimo u taj proces. Da taj proces daje neku ozbiljniju sumu novca koji bi kvalitetnije uticao na život djeteta, svi bi se upustili u to. Neprijatno je, ali završićemo. Ovako, kada je to nekih 100 maraka, ja se ne mogu odlučiti na to“, naglašava Biljana R.
Naše sagovornice su se pitale zašto je, prije svega, suđenje uopšte i potrebno, uzevši u obzir da je prilično mučno. Naglašavaju da samo traže ono što njihovom djetetu pripada po zakonu.
„Po zakonu djetetu pripada alimentacija. Zašto se sada sudi roditelju kod koga je dijete? Nije važno da li ja imam ili nemam pare. U pitanju je alimentacija koja je po zakonu ali to se pretvorilo u hajku protiv roditelja kod koga je dijete. Sistem je čudan“, naglašava Dijana Miljatović.
Da je sistem „čudan“ i da je neophodno mijenjati zakon ističe i profesorka Marković koja kaže da je potrebno da se u postupku utvrđivanja primanja i stvarnih mogućnosti za zaradu lica koje je dužno da plaća alimentaciju uspostavi obaveza za sud da koristeći sva raspoloživa sredstva utvrdi stvarno stanje stvari, a ne da svoju odluku temelji na potvrdama koje dostavi lice koje je dužno da daje izdržavanje.
„Pored toga, mora se obezbijediti efikasna naplata izdržavanja koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom. Jedan od načina jeste da se zakonom predvidi nemogućnost dobijanja određenih dokumenata ukoliko nisu isplaćene sve dospjele alimentacije. Ako imamo rješenje prema kojem ne možemo registrovati auto ako nismo platiti kaznu za pogrešno parkiranje, onda je moguće i opravdano da imamo isto rješenje i u slučaju neplaćenih alimentacija“, iznosi na kraju zanimljiv prijedlog profesorka Marković.
Gerila.info
