Liberalni poredak širom svijeta trpi velike udare, što sa desnice, što sa ljevice. Doduše, desni populisti, nacionalisti, šovinisti i suverenisti predstavljau veću opasnost, čemu svakodnevno svedočimo i kod nas, iako ni udari s “lijevog boka” nisu zanemarljivi. Baš o tome piše britanski časopis Ekonomist u posljednjem izdanju.
U tekstu se ističe da je nešto krenulo po zlu sa zapadnim liberalizmom. Klasični liberalizam istrajava na ideji da je ljudski napredak postignut argumentovanom raspravom i reformama. Najbolji način za “uspješnu plovidbu” kroz “nemirno more remetilačkih promjena” u današnjem podijeljenom svijetu je univerzalna predanost dostojanstvu pojedinca, otvorenim tržištima i ograničenoj vladi. Međutim, opasnost prijeti i sa istoka i sa zapada. Kina, koja sve više jača, ruga se liberalizmu jer je, prema njenom mišljenju, sebičan, dekadentan i nestabilan. S druge strane, u demokratskim društvima populisti i s desne i s lijeve strane bijesni su na liberalizam zbog njegovog navodnog elitizma i privilegija.
U proteklih 250 godina klasični liberalizam je dao ogroman doprinos u postizanju društvenog napretka i neće nestati tek tako. Ali prolazi kroz težak period, baš kao i prije jednog vijeka kada su karcinomi boljševizma i fašizma počeli iznutra izjedati liberalnu Evropu. Vrijeme je da liberali shvate protiv čega se bore i da uzvrate, navodi se u tekstu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Borba nigdje nije toliko žestoka kao što je u Sjedinjenim Državama. Najopasnija prijetnja u postojbini liberalizma dolazi s Trampove desnice, kojoj se dive mnogobrojni nacionalisti, ksenofobi i šovinisti i u našoj zemlji, ali i u regionu. Populisti kleveću i napadaju liberalne tekovine poput nauke i vladavine prava za koje ističu da su fasada iza koje stoji zavjera duboke države protiv naroda. Oni podređuju činjenice i razum plemenskim osjećanjima, što je više nego očigledno prisutno i kod nas. Ako ljudi ne mogu riješiti svoje razlike pomoću argumentovane rasprave i institucija u koje imaju povjerenje, onda pribjegavaju sili.
Međutim, napade s ljevice je teže shvatiti, djelimično zato što je u Americi „liberalno“ počelo da uključuje i neliberalnu ljevicu. Novi stil politike širi se sa elitnih univerziteta. Kako su se mladi diplomci zapošljavali u medijima i politici, biznisu i obrazovnim institucijama, sa sobom su ponijeli i osjećaj „nesigurnosti“ i agendu opsjednutu ograničenom vizijom postizanja pravde za ugnjetavane grupe. Oni su takođe sa sobom ponijeli i taktiku za nametanje ideološke čistoće.
Na prvi pogled, neliberalna ljevica i klasični liberali dijele iste vrijednosti. I jedni i drugi vjeruju da bi ljudi trebalo da budu u stanju da napreduju bez obzira na njihovu seksualnost ili rasu. Oni dijele sumnju u autoritet i ukorijenjene interese. Vjeruju u poželjnost promjene.
Međutim, klasični liberali i neliberalni naprednjaci se ne mogu složiti oko toga kako to postići. Za klasične liberale, tačan pravac napretka je nepoznat. To mora biti spontano i odozdo prema gore – i to zavisi od podjele vlasti, tako da nijedan pojedinac niti bilo koja grupa nisu u stanju da vrše trajnu kontrolu. Nasuprot tome, neliberalna ljevica stavila je svoju moć u središte stvari, jer su sigurni da je pravi napredak moguć tek nakon što se rasna, seksualna i druge hijerarhije uklone.
Ove razlike u metodama izazivaju ogromne posljedice. Klasični liberali vjeruju u postavljanje poštenih početnih uslova i omogućavanje da se događaji odvijaju kroz konkurenciju – recimo, uklanjanjem korporativnih monopola, otvaranjem esnafa, radikalnom reformom oporezivanja i obrazovanjem dostupnim putem vaučera. Naprednjaci vide laissez faire princip (doktrina neograničene slobode konkurencije i nemiješanja države u ekonomska pitanja, prim. prev.) kao zavaravanje koje moćni privatni interesi koriste za očuvanje statusa quo. Umjesto toga, oni vjeruju u nametanje „pravičnosti“, odnosno ishoda koje smatraju pravednima.
Pojedinci, a ne samo grupe, moraju se tretirati pošteno da bi društvo napredovalo. Ljudi brinu o ekonomskom rastu, blagostanju, kriminalu, životnoj sredini i nacionalnoj bezbjednosti, a politike se ne mogu ocjenjivati samo po tome da li određena društvena grupa ima korisiti od njih. Klasični liberali koriste debatu za isticanje prioriteta i kompromisa u pluralističkom društvu, a zatim koriste izbore da se drže određenog kursa. Neliberalna ljevica vjeruje da je tržište ideja namješteno kao i sva druga. Ono što se maskira u dokaze i argumente, ističu, samo je još jedna potvrda sirove moći elite.
Naprednjaci “stare škole” ostaju zagovornici slobode govora. Ali neliberalni naprednjaci misle da pravičnost zahtijeva da fokus bude usmjeren protiv onih koji su privilegovani i reakcionarni. To znači ograničenje njihove slobode govora, korišćenje kastinskog sistema žrtve u kome oni na vrhu moraju da se pokore onima koji imaju veće pravo na ponovo uspostavljenu pravdu. To takođe uključuje kažnjavanje navodnih reakcionara kada kažu nešto što izaziva nesigurnost kod manje privilegovanih.
Milton Fridman je jednom rekao da društvo koje stavlja jednakost ispred slobode neće završiti ni sa jednim”. Neliberalni naprednjaci misle da imaju plan za oslobađanje potlačenih grupa. U stvari, to je formula za ugnjetavanje pojedinaca – i u tome se ne razlikuje toliko od planova populističke desnice. Na različite načine, oba ekstrema stavljaju moć ispred procesa, ciljeve prije sredstava i interese grupe ispred slobode pojedinca.
Zemlje kojima upravljaju moćnici kojima se populisti dive, poput Mađarske pod Viktorom Orbanom i Rusije pod Vladimirom Putinom, pokazuju da je nekontrolisana moć loš temelj za dobru vladavinu. Utopije poput Kube i Venecuele pokazuju da ciljevi ne opravdavaju sredstva. I nigde se pojedinci svojom voljom ne pridržavaju državno nametnutih rasnih i ekonomskih stereotipa.
Kada populisti slijepu odanost partiji stave ispred istine, oni sabotiraju dobru vladavinu. Kada naprednjaci dijele ljude na konkurentske kaste, oni okreću naciju samu protiv sebe. I jedni i drugi umanjuju snagu institucija koje rješavaju društvene konflikte. Stoga često pribjegavaju prinudi, koliko god voljeli da govore o pravdi.
Autor teksta se pita zašto je klasični liberalizam u opasnosti širom svijeta ako je mnogo bolji od alternativa. Jedan od razloga je taj što se populisti i naprednjaci međusobno patološki hrane. Mržnja koju svaka grupacija osjeća prema onoj drugoj daje podstrek njihovim pristalicama – u korist obe grupacije. Kritikovanje ekscesa sopstvenog plemena predstavlja se kao izdaja.
Liberalizam u suštini ide protiv osnova ljudske prirode. Od vas se traži da branite pravo protivnika da govori, čak i kada znate da griješi. Morate biti spremni da preispitate svoja najdublja uvjerenja. Preduzeća ne smiju biti zaklonjena od bujica kreativnog uništenja. Vaši najmiliji moraju napredovati samo po zasluzi, čak i ako vam svi vaši instinkti govore da prekršite pravila zbog njih. Morate prihvatiti pobjedu svojih protivnika na izborima, čak i ako mislite da će to uništiti zemlju.
Ukratko, teško je biti pravi liberal. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, arogantne elite su izgubile osjećaje za umjerenost i samokritiku koji su krasili liberalizam. Počeli su da vjeruju da su uvijek u pravu. Oni su stvorili američku meritokratiju da favorizuje ljude poput njih. Nakon finansijske krize, nadgledali su ekonomiju koja je rasla presporo kako bi se ljudi osećali uspješno.
Ovo samozadovoljstvo omogućilo je protivnicima da za dugoročne probleme okrive liberalizam, i da insistiraju na tome da je cijela zemlja trula od korijena. Suočeni s nejednakošću i rasizmom, klasični liberali mogu podsjetiti ljude da je za promjenu potrebno vrijeme. Ali Vašington je slomljen, Kina juriša naprijed i ljudi nemaju spokoja.
Za klasične liberale bi krajnje samozadovoljstvo bilo da potcijene prijetnju. Previše desno orijentisanih liberala sklono je odabiru besramnog saveza sa populistima. Previše lijevih liberala fokusira se na to kako i oni žele društvenu pravdu. Tješe se idejom da se najnetolerantniji neliberalizam nalazi na margini. Ne brinite, kako kažu, netolerancija je dio mehanizma promjene: fokusirajući se na nepravdu, oni pomjeraju težište.
Ipak, upravo suprotstavljajući se silama koje ljude guraju do krajnjih granica, klasični liberali sprečavaju jačanje ekstrema. Primjenjujući načela slobode, oni pomažu u rješavanju mnogih društvenih problema, bez probjegavanja prinudi. Samo liberali cijene različitosti u svim njihovim oblicima i razumiju kako da od njih naprave prednost. Samo oni mogu pošteno da se nose sa svim društvenim aspektima, od obrazovanja do planiranja i spoljne politike, kako bi podstakli kreativnu energiju ljudi. Klasični liberali moraju ponovo otkriti svoj borbeni duh. Oni bi trebalo da se usprotive nasilnicima. Liberalizam je i dalje najbolji motor za pravičan napredak, ističe se na kraju teksta.
[pdf-embedder url=”https://www.gerila.info/wp-content/uploads/2021/09/The_Economist_September_04_2021.pdf”]
