Umjesto stalnih blokada i proizvodnji krizi donosioci odluka i quasi političke elite moraju da se posvete reformama i integraciji zemlje kako u NATO, tako i u EU, piše Tanja Topić
PIŠE: Tanja Topić za buka.com
Retorička razina: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je dao “ultimatum” NATO-u i njenom generalnom sekretaru Jensu Stoltenbergu, uvjeravajući javnosti kako u Srbiji, regiji tako i međunarodnu da je posvećen miru i da ga boli kada mu imputiraju “zveckanje oružjem”.
Ipak, prije postavljanja ultimatuma angažovao je avione, tenkove i helikoptere tražeći da se spriječi “pogrom Srba na Kosovu i Metohiji”, ne pojašnjavajući šta pogrom konkretno znači kao ni kada otpočinje ultimatum.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Neki od analitičara u Srbiji su pokret trupa i pooštrenu retoriku zvaničnog Beograda tumačili kao “prazno hvalisanje predsjednika Vučića”, koji je sem ultimatuma NATO-u “oštro odbrusio jednom ambasadoru veoma moćne zapadne zemlje”.
Spoljnopolitički komentator i analitičar Boško Jakšić u ovim retoričkim Vučićevim bravurama vidi “retorički čin čitave ove predstave”, jer je srbijanski predsjednik i u najnovijoj napetosti između Srbije i Kosova pazio da ne povrijedi odredbe Kumanovskog sporazuma.
Jezik ultimatuma je stran nastojanjima NATO-a
Istovremeno, Milorad Dodik, inače član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) koju ne priznaje, nakon razgovora sa specijalnim izaslanikom američkog predsjednika Joea Bidena za Zapadni Balkan, Gabrielom Escobarom, opsovao je govoreći šta misli o prijetnjama sankcijama (“j… mi se za sankcijama”), pojašnjavajući upravo i ponovno retoriku:
“Šta god vi uradili, u redu, to je vaša stvar, ali da se vratimo malo na ovu priču o retorici. To slušam već 20 godina, ovdje od nas pokušavate da napravite poslušne ljude koji samo treba da pričaju ono što vama odgovara…”
Jezik ultimatuma i prijetnji jeste odlika društava sa autoritarnim obilježjima političke kulture, koji je stran nastojanjima i vojne organizacije poput NATO da ovakva društva demokratizuje.
To pak, ako je vjerovati Vučiću, nikako ne znači da NATO takav jezik ne razumije…
Za razliku od Srbije, te dijela BiH, koje se opiru članstvu u NATO, za susjede u Hrvatskoj je to ostvarenje sna “konačno sjediti za stolom sa velikima”.
Istovremeno se u Hrvatskoj ne krije radost zbog ovog članstva upravo u kontekstu turbuletnog potencijala koji nosi prostor bivše Jugoslavije.
Dok je Hrvatska, kako u intervjuu za zastita.info kaže Vlatko Cvrtila, univerzitetski profesor i stručnjak za geopolitiku, kao “mala država ulaskom u NATO iskočila iz svog regionalnog konteksta i uskočila izravno u najjači prostor svjetske politike”, njeno susjedstvo se nalazi “pod monitoringom međunarodne zajednice i NATO-a, pa Republika Hrvatska može prema regiji djelovati s jedne posve nove pozicije, jače no ikad, te ujedno poboljšavati vlastito okruženje”.
NATO i naoružavanje Srbije
Cvrtila pojašnjava da to, pak, ne znači da će Hrvatska sada primjenjivati silu prema bilo kome, već upravo da “sa pozicije jedne moćne organizacije može lakše promovirati neke mirotvorne procese, što bi bilo u interesu i Hrvatske i drugih država u susjedstvu”.
Koliko je u ovom narativu “ZA” ili “PROTIV” NATO bitna medijska propaganda govori i beogradski vojni analitičar Aleksandar Radić:
“Cijela priča, zapravo, je okrenuta ka medijskoj propagandi kada je riječ o suprotstavljenim stranama – BiH i Srbije, posebno Srbije, prema NATO-u. Jedna slika se kroz medije pravi za domaću javnost koja želi biti ušuškana u priču da je NATO na drugoj strani fronte i da volimo Ruse, a s druge strane imate opskrbu pod oružjem od NATO-a. I, naravno, da bi bilo tragikomično gledati na sadašnji status Srbije kao suprotsvaljene NATO-u jer se naoružavate s te strane”.
I ove godine Srbija, dodaje Radić, iako je izuzeta iz sadašnjih aktivnosti, namjerava održati vježbe sa partnerskim zemljama.
“Priprema se “Platinasti vuk”, u septembru planirana srpsko-američka padobranska vježba na teritoriju Srbije jasno govori o svemu”, kazao je.
Blaga forma bezbednog okruženja: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pak ne izražava nadu da će se sa sigurnošću moći računati na apsolutno bezbjedno i mirno okruženje. On je početkom oktobra u Kranju, na Samitu šefova država i vlada iz redova Evropske narodne partije (EPP), istakao kako je na njega najjači utisak ostavilo ono što je čuo o BiH, jer razlike između tri naroda nikada nisu bile izraženije.
“Neću da komentarišem dalje, ali nisam bio naročito srećan onim što sam čuo o BiH i nije mi ulilo nadu da ćemo moći sa sigurnošću da računamo na apsolutno bezbedno i mirno okruženje, da definišem to u blagoj formi”, rekao je Vučić u izjavi za medije u Sloveniji.
Kad nemire unose “zabrinuti susjedi”
Paradoksalno je da nemire u unutrašnje odnose u BiH upravo unose “zabrinuti susjedi” – Srbija i Hrvatska, odnosno političke poruke koje se šalju iz ovih država. Ili unutrašnji politički akteri pod pokroviteljstvom iz Srbije i Hrvatske.
Da ne bude zabune ovdje se nikako ne radi o pukom pojednostavljivanju i svođenju problema na retoričku razinu.
Dio političkog djelanja odvija se na razini koja je udaljena od očiju javnosti.
Najočitiji primjer ove diskrepance, rekla bih i obmanjivanja javnosti, jeste odnos političkog rukovodstva Republike Srpske prema vojnim vježbama Oružanih snaga BiH na Manjači, koje su održane zajedno sa američkom vojskom u maju 2021. u okviru akcije “Brzi odgovor 21”.
Unatoč tome što BiH nije članica NATO i svim političkim kontroverzama – poslana je poruka da je BiH partner. Republika Srpska je bez nadležnosti u ovome, usvojila deklaraciju o vojnoj neutralnosti, dok je Predsjedništvo BiH jednoglasno podržalo održavanje ove vježbe, uključujući i njegovog člana koji se oštro protivi članstvu BiH u NATO. U vrijeme dok je bio predsjednik Republike Srpske, Dodik je najavio da će pozvati 30 hiljada svojih pristalica da blokiraju sličnu vježbu na Manjači, istina, dok se održavala uz saglasnost njegovih političkih oponenta, sadašnje opozicije u ovom bh. entitetu.
Relativizacija značaja održavanja ove vježbe opet je imala retoričku bravuru, pošto ju je Milorad Dodik sveo na on-line manevre. Ovom vježbom BiH nije ušla u NATO, ali da je svakako bliža ovom Savezu, svjedoči i izjava zapovjednika američkih snaga za Evropu i Afriku generala Christophera Cavolija, koji je rekao:
“Ovakve vježbe između vojski BiH i SAD dokaz su šta možemo, a zajedno možemo sve. Radujemo se što ćemo nastaviti saradnju sa oružanim snagama BiH dok vi nastavljate put prema NATO-u”.
Ovdje se nikako ne smije zanemariti uticaj Rusije, kojim pokušava kako BiH tako i Srbiju zadržati pod svojim okriljem.
Sada se taj uticaj iz susjedstva na BiH očito proširuje na bitnog velikog igrača – Rusiju.
Srbija istovremeno i paralelno sa vježbama sa NATO i opskrbom naoružanjem nastavlja saradnju sa Rusijom, i time ostaje na putu balansiranja između dvije strane, obje relevantne za oblikovanje političke situacije na Balkanu. U međuvremenu Oružane snage BiH nastavljaju sa vježbama i pripremama Lake bataljonske pješadijske grupe za zahtjevno ocjenjivanje iduće godine, koje će biti provedeno u potpunosti od strane NATO Saveza.
Cinizam domaće vlasti
Zašto su Oružane snage BiH trebale da imaju zajedničku vježbu na Manjači sredinom oktobra sa Vojskom Srbije nelogično je, a razlozi otkazivanja nesuvisli. Sve skupa odlična ilustracija potpunog diletantizma i nedostatka državničke vizije na samom vrhu države.
Smjenu ministra odbrane Sifeta Podžića iz “blokade” je zatražio sam Dodik, član Predsjedništva države koju ne priznaje, a pustio u proceduru predsjedavajući Savjeta ministara BiH Zoran Tegeltija, uz obrazloženje da je odluku donio nakon što je “Podžić prekršio Zakon o odbrani BiH u načinu rada i odlučivanja i jednostranim potezima narušio vladavinu prava i unutrašnje povjerenje, te diplomatske odnose i inostranu saradnju”.
Cinizam u ovom obrazloženju je u tome što se na rušenje vladavine prava pozivaju oni koji svakodnevno krše Ustav i zakone BiH, koja je pravno, a time i sigurnosno, politički, privredno i geopolitički nesiguran prostor.
O unutrašnjem povjerenju, koje je uvijek počivalo na jednostranim i isključivima narativima.
“Generalno gledano, ni jedan od navedenih narativa (independistički, unitaristički, narativ kommemoracije, narativ generalizacije, narativ relativizacije i etnonacionalistički narativ) ne doprinosi normalizaciji odnosa. Svi su isključivi, jednostrani, dvolični, neprincipijelni i nerijetko agresivni. Tri decenije od početka rata u bivšoj Jugoslaviji i četvrt vijeka od završetka rata u BiH etnonacionalne pozicije nekada zaraćenih strana i dalje su čvrsto zacementirane bez naznaka za ublažavanje narativa i izgradnju istinskog procesa pomirenja. Događaji iz rata se interpretiraju na isti način kao i onda kada su se dešavali. Krivica se vidi isključivo na jednoj strani, autorefleksija i samokritika gotovo da i ne postoje”, zaključuju Mladen Bubonjić i Đorđe Vujatović u analizi Medijska slika od raspada Jugoslavije do danas.
Događaji iz rata se interpretiraju na isti način kao i onda kada su se dešavali. Krivica se vidi isključivo na jednoj strani, a autorefleksija i samokritika gotovo da i ne postoje.
Bosna i Hercegovina je u stanju stalnog zastoja reformskih procesa, te je iluzorno govoriti o dostignutoj razini demokratije: sigurnosni sektor nije u toj mjeri razvijen da se sam može suočiti sa sigurnosnim prijetnjama i izazovima, a sam sistem ne funkcioniše prema principima otvorenog društva i tržišta.
Posvetite se reformama za NATO i EU
Same ove sistemske slabosti te ono što se dešavalo u BiH ‘90-tih godina prošlog vijeka trebali bi biti opomena domaćim akterima, da se donosioci odluka i quasi političke elite umjesto stalnih blokada i proizvodnji krizi posvete reformama i integraciji zemlje kako u NATO, tako i u Evropsku uniju. Za promjenu, i ka sopstvenoj državi, a ne susjednim.
Prema percepciji korupcije BiH je u samom europskom vrhu, a političke skupine i kriminalne mreže često se preklapaju… Stabilokratija kao puko i naivno vjerovanje međunarodnih zvaničnika, prije svih iz Evropske unije da su domaći političari garancija stabilnosti i mira u regiji, učvrstilo je kako u Srbiji tako i BiH autokratske režime, ugušilo slobodu mišljenja i medija, i obezvrijedilo individualna ljudska prava.
U toj opštoj nesigurnosti, koja je daleko od izbijanja potencijalnih oružanih konflikata, praćenoj stalnim krizama, blokadama, korupcijom koja je zemlju opustošila materijalno, duhovno, kulturno i privredno, tapkanje u mraku tobožnjih reformi, dodatnu nesigurnost stvara rijeka ljudi koji BiH napuštaju uglavnom na jedan veoma dug vremenski period.
Oni koji ostaju uglavnom su zatrovani i izloženi medijskom bombardovanju nekim od dominantnih narativa koje pominju Bubonjić i Vujatović. Narod voli pobjednike, makar i one imaginarne kreirane u medijskim i PR agencijama političkih aktera.
“Trideset godina nakon početka konačnog raspada SFRJ stiče se utisak da je situacija u društvu ista, ili bar slična, kao u osvit ratnih sukoba. Isključivost, neprincipijelnost, licemjerje, relativizacija, generalizacija, netrpeljivost, mržnja, svakog dana su više nego prisutni i izjedaju ionako nezdravo društveno tkivo država na postjugoslovenskom prostoru, posebno BiH.
Politički diskurs u kojem dominiraju netrpeljivost i mržnja, postao je sastavni dio narativne matrice, odnosno sistema vrijednosti uopšte, i po perpetuum mobile principu, ne trošeći previše energije, nastavlja da beskonačno opterećuje javnu sferu”, pocrtavaju Bubonjić i Vujatović, objašnjavajući, zapravo, koji su to najveći izazovi na putu priključenja uljudnijem svijetu.
Oni ne zanemaruju ni “diskurs odozdo”, odnosno preovlađujući narativ prisutan u stanovništvu koji se ne razlikuje znatno od “diskursa odozgo”, odnosno od diskursa quasi političkih elita.
Oni su “međusobno isprepleteni i uslovljeni, dajući pogonsko gorivo jedan drugome. Međutim, veća krivica svakako leži u političkim elitama koje posredstvom medija plasiraju agresivan diskurs održavajući na taj način stanje latentne netrpeljivosti”.
