Nuklearna energija, kao način dobijanja električne energije postaje sve snažnije promovisana, kao odgovor na klimatske promjene i potrebu odricanja od upotrebe fosilnih goriva. U vremenu u kom živimo, sama riječ „nuklearno“ na neki način predstavlja asocijaciju za snagu, međutim, šta nam ta snaga donosi?
Konstantno se gura pod tepih to koliko je nuklearna energija suštinski prljava i rizična. Uzmimo za primjer da ovog trenutka proizvodeći električnu energiju iz nuklearne elektrane, proizvodimo i radioaktivne otpade koji moraju biti obezbjeđeni na period od 250 do 300 godina. Ovdje pričamo samo o srednje radioaktivnim otpadima, ne ulazeći u detaljisanje o velikim količinama nisko radioaktivnih otpada. Prije 30 godina je uspostavljen internet, prije stotinjak godina je prvi put otkriveno koje krvne grupe postoje, a izgleda da sebi dajemo za pravo olako shvatati otpade koji traju višestruko više od naših života. Kada tu dodamo istrošeno nuklearno gorivo, odnosno visoko radioaktivne otpade, pričamo o otpadima koji treba da budu bezbjedno deponovani na period od skoro 1000 godina.
Umjesto da sada i ovog trena preuzimamo odgovornost za posljedice naših radnji, licemjerno se kuju planovi za prebacivanje tereta na buduće generacije. Da stvar bude gora, ne postoje provjerene prakse niti provjereno siguran način odlaganja ovih vrsta otpada. Uostalom, kako da imamo provjerene prakse kada je riječ o relativno mladoj tehnologiji, međutim, ne manjka loših primjera. Naravno, akcidenti ovog tipa se ne dešavaju „svaki dan”, ali kada se dese oni poput Černobilja ili Fukušime, posljedice je čak i matematički teško izraziti – a brojevi za neke stvari nisu dovoljni.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Sve i da zamislimo da će nas srećna zvijezda pratiti iznad svake nuklearne elektrane i garantovati da se ništa loše ne može desiti, kao što se dešava, opet nam preostaje čitav spektar posljedica kada je riječ o radnjama koje prate proces dobijanja uranijuma, krenuvši od iskopavanja istog i posljedica po životnu sredinu, zdravstvenih posljedica po stanovništvo u okolini. Zanemaruje se i statistika o potrošnji vode za dobijanje kilovata energije, gdje nuklearne elektrane troše više energije od starih termoelektrana, ali najveći problem je u zanemarivanju kreiranja gorepomenutih opasnih otpada. Ako nam je utjeha to što argumente za nuklearnu energiju tražimo u poređenjima sa termoelektranama na ugalj, onda smo stvarno u problemu.
Ono što građanima Bosne i Hercegovine može biti za utjehu je to što nemamo ni znanja ni novca da sebi priuštimo nuklearnu elektranu, osim ukoliko nam sa neba padne neka završena nuklearka u toplo naručje, mada ne sumnjam da bi se pronašao neki Homer Simpson, po stranačkoj liniji, da odgovorno* upravlja nuklearnim objektom. Možda bi se trebalo zabrinuti oko najava Srbije i Hrvatske da će graditi svoje nuklearne elektrane, naročito kada se sjetimo da Hrvatska već sada namjerava svoj radioaktivni otpad smjestiti uz rijeku Unu, na samu granicu sa Bosnom i Hercegovinom, postavlja se pitanje da li ćemo zabiti glavu u pijesak ili u svakodnevicu, pa se za promjenu suočiti se sa opasnostima koje ostavljamo u nasljeđe nekim budućim generacijama.
