Sadržaj na sajtovima radikalnih grupa – realna opasnost, pretjerivanje ili opšte mjesto?

„Neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije. Ako neograničenu toleranciju proširimo čak i na one koji nisu tolerantni, ako nismo pripremljeni da branimo tolerantno društvo od žestokih napada onih koji nisu tolerantni, onda će tolerantni, a s njima i tolerancija, biti uništeni.“

Zvuče li nam riječi Karla Popera danas pretjerano, kao zlokobna realnost ili kao samo još jedno opšte mjesto? Da li je čovječanstvo napredovalo do te mjere da netolerantne tendencije može da apsorbuje ne dovodeći u opasnost normalno funkcionisanje društva? Ili je sve samo pitanje brojeva?

Uzevši u obzir da je svijet, bar njegov demokratski dio, u najvećoj krizi u posljednje tri decenije, i to ne samo zbog rata u Ukrajini, nego zbog sve izraženijeg jačanja nedemokratskih političkih i društvenih tendencija oličenih, prije svega, u porastu populizma koji se nerijetko manifesatuje (legalnim) širenjem mržnje i agresije, konstatacija da je Poperova teza o paradoksu tolerancije zlokobna realnost itekako stoji.

S druge strane, uprkos širenju populizma, netolerancije, mržnje i agresije, prije svega u etabliranim društvima, ipak nije došlo do urušavanja osnovnih demokratskih načela i same demokratije, nego je marginalizovanim grupama, najčešće na krajnjoj desnici, pružena samo prilika da se politički izraze, čime i konstatacija da je teza o paradoksu tolerancije pretjerana, u izvjesnom smislu stoji.

Međutim, ne smijemo zanemariti posljednji aspekt – brojeve. Postavlja se pitanje na šta bi bilo koje društvo ličilo da oni koji su na (radikalnim) marginama odjednom postanu većina i da njihove ideje koje se zasnivaju na isključivosti, netoleranciji i mržnji postanu dominantne? To smo mogli vidjeti npr. tridesetih godina prošlog vijeka u Njemačkoj. Na momente možemo vidjeti i kako bi danas netolerancija “uređivala” društvene odnose. Ipak, brojevi su još uvijek na strani protivnika netolerancije, na šta ukazuje i istraživanje o navikama publike koja posjećuje sajtove konzervativnih i radikalnih grupa i njihove stranice na društvenim mrežama i na taj način se informiše, koje je portal Gerila obavio u martu i aprilu ove godine.

Većina ispitanika koji su popunili anketu, njih 70%, izjavilo je da ne posjećuje sajtove konzervativnih i radikalnih grupa ili njihove stranice na društvenim mrežama, dok je 30% izjavilo da posjećuje te sajtove. Dakle, trećinu ispitanika su ipak privukle ideje koje zagovaraju konzervativne i radikalne grupe. Doduše, procenat ispitanika koji su izjavili da se slažu sa njihovim stavovima je manji od onih koji samo izražavaju sumnju ili zainteresovanost, ali ipak mogu uticati na njih. Dovoljno je da nekritički percipiraju poruke koje obiluju logičkim greškama, na šta, između ostalog, ukazuje i ovo istraživanje, i Poperova teza o paradoksu tolerancije je korak bliže da se obistini.

Što se ovog istraživanja tiče, predmet analize bili su, između ostalih, sljedeći sajtovi i stranice na društvenim mrežama: Bosanski pokret nacionalnog ponosa, fejsbuk stranice propovjednika Elvedina Pezića, Zijada Ljakića, Dževada Gološa, Almira Kapića i Safeta Kuduzovića, Da'va Tim, Sveti Georgije Lončari, Srbska čast, Kosovski front, Noćni vukovi.

Ne ulazeći u raspravu o idejama koje zagovaraju, što je više nego očigledno samo na osnovu početnog uvida u sadržaj na ovim sajtovima i stranicama, analiza se fokusirala prvenstveno na dva aspekta: na narativne matrice i logičke greške.

Što se narativnih matrica tiče, primjetan je, prije svega, „antimanjinski narativ“ koji cilja manjinske grupe koje navodno ugrožavaju većinske grupe. Najčešće su na meti seksualne, etničke i rasne manjine, iako radikalne grupe ne izbjegavaju da proskribuju bilo koje manjine koje, po njihovom sudu, ugrožavaju većinsku, najčešće etničku i vjersku, grupu kojoj pripadaju. Tako smo mogli vidjeti proskribovanje seksualnih manjina, posebno homoseksualaca, kao i migranata koji prolaze kroz BiH na putu u EU. Takođe, stalna “meta” su im pripadnici drugih etničkih i vjerskih grupa u BiH u odnosu na onu kojoj oni nominalno pripadaju. U narativu, inače, jednoobraznom u smislu ispoljene agresije, prisutan je raznolik spektar, od negodovanja, preko izliva gađenja i prezira, sve do otvorenog izražavanja mržnje i agresije. Međutim, svima ja zajedničko da počivaju na isključivosti i netoleranciji.

Dalje, uočili smo i „narativ o demografskoj prijetnji“ koji predstavlja kombinaciju narativa o imigraciji i natalitetu koji upućuju na to da će „domaće“ stanovništvo u bliskoj budućnosti postati manjina. Uzevši u obzir da je BiH u značajnoj mjeri etnički očišćena nakon posljednjeg rata i da se druge etničke grupe ne percipiraju kao isključiva opasnost, radikalne grupe ovu narativnu matricu usmjeravaju, prije svega, ka homoseksualcima i migrantima, koje tretiraju kao svojevrsni vid “infiltrirane opasnosti” koja polako ugrožava demografsku sliku dominantne grupe. Prema ovom narativu, migranti će prevladati i vremenom postati brojniji što će dovesti do demografske majorizacije domaćeg stanovništva. Sličan narativni pristup je primjetan i u slučaju homoseksualaca koji se percipiraju kao biološka prijetnja zato što se ne “razmnožavaju”. Kao i u prethodnom slučaju, i ovaj narativ počiva na isključivosti i netoleranciji.

Takođe, uočljiv je i „narativ o propasti“, koji upućuje na neizbježne etničke ili kulturne sukobe i to kao rezultat rastuće prijetnje koju predstavljaju manjinske grupe. Ovaj narativ se više odnosi na migrante i kulturološku “prijetnju” koja dolazi sa njima. Insistira se na propasti domicilne kulture, sistema vrijednosti i načina života “pod najezdom” migranata što će neminovno dovesti do sukoba. Kao argument koji potvrđuje njihove tvrdnje najčešće iznose krivična djela koja su počinili migranti, primjenjujući “cherry picking” pristup navodeći samo negativne primjere kojima nastoje dokazati svoje tvrdnje o negativnom uticaju migranata. I u ovom slučaju primjetni su isključivost i netolerancija.

Kroz analizu smo uočili i „antielitni narativ“ prema kojem političko i društveno rukovodstvo snosi odgovornost za trenutnu ili nadolazeću krizu. Prema ovom narativu elite kriju istinu od naroda dok “pravovjerni” nastoje da ta istina izađe na svjetlost dana. Elite su krive za sve nedaće koje, prema njima, ugrožavaju naciju, od ekonomske i političke krize, preko demografske prijetnje, do ugrožavanja sistema vrijednosti. Ovim narativom dominira pseudo argumentacija kao u teorijama zavjere. Nerijetko se ističe da elite žele da skrenu pažnju sa stvarnih problema po naciju stavljanjem u fokus priča o npr. klimatskim i epidemiološkim problemima, koji su, inače, za njih samo izmišljotina.

Naposlijetku, uočili smo i „narativ progona“ prema kojem određene grupacije na krajnjoj desnici stvaraju kolektivni osjećaj progona, predstavljajući se kao žrtva društvenog ugnjetavanja. Ovaj narativ se može dovesti u vezu sa prethodnim, prema kome se, zbog iznošenja istine koju elite prikrivaju, “pravovjerni” progone i postaju žrtve. Zanemarujući činjenicu da su poruke koje šire preplavljene mržnjom i agresijom, radikalne grupe insistiraju na tome da ih elite progone zbog njihove borbe za istinu i pravdu. Pored isključivosti, ovaj narativ u značajnoj mjeri počiva na paranoji.

Kada je riječ o logičkim grešakama, rijetko koja se nije mogla uočiti. Poruke koje se plasiraju putem ovih sajtova doslovno obiluju logičkim greškama, od npr. grešaka kao što su argumentum ad populum i argumentum ad nauseam, sve do često navođenih zamjena teza.

Uočili smo logičku grešku argumentum ad populum, odnosno zaključak da je nešto tačno ukazivanjem na to da se ljudi slažu sa nama. Navođenjem komentara posjetilaca na društvenim mrežama koji izražavaju podršku, nastoji se ukazati da su stavovi koje zastupaju ispravni, zanemarujući činjenicu da se radi o istomišljenicima. Čak i da se ne radi o istomišljenicima, nekoliko komentara podrške ne znači da su stavovi koje zagovaraju radikalne grupe ispravni.

Uočili smo i logičku grešku argumentum ad nauseam, odnosno kada nešto postaje istina ako se dovoljno dugo ponavlja. Insistiranjem na narativu o migrantima i homoseksualcima, između ostalih, kao populaciji koja predstavlja remetilački faktor “pravovjernoj većini”, stvara probleme i treba je ukloniti, stvara se percepcija da je istina da su migranti i homoseksualci problem zato što se stalno o njima priča.

Logička greška argumentum ad ignorantiam, odnosno tvrdnja da je nešto istinito zbog toga što nije dokazano suprotno, često se koristi na perfidan način u primjerima rasprave o klimatskim i epidemiološkim problemima, odnosno, prema shvatanjima radikalnih grupa, nastojanjima elita da ih stave u prvi plan i tako prikriju stvarne nacionalne probleme. Kako je, npr. virus korona relativno nova medicinska ali i društvena pojava, i nauka još uvijek nije u potpunosti istražila sve aspekte u vezi s njim, insistiranjem da tome da nauka nije u potpunosti istražila ovaj virus i dokazala njegov učinak i posljedice nastoji se ukazati na to da je sve u vezi s virusom korona izmišljeno zato što nije dokazano suprotno. Slična narativna matrica se koristi i prilikom rasprave o klimatskim promjenama, ali i o ekonomskim, političkim i deomografskim problemima koji “muče” naciju.

Još jedna uočena logička greška, argumentum ad odium, odnosno pokušaj pridobijanja naklonosti za sopstvenu tvrdnju iskorištavanjem osjećaje gorčine i nastojanje da se utiče na emocije povezivanjem predmeta mržnje sa suprotnošću argumenata, često je prisutna prilikom proskribovanja migranata i homoseksualaca. Naime, radikalne grupe nastoje da dobiju naklonost za svoje tvrdnje o migrantima i homoseksualcima kao prijetnji za naciju uticanjem na emocije stanovništva insistirajući da su njihovi stavovi ispravni zato što je stanovništvo ogorčeno.

Slična ovoj, logička greška argumentum ad passiones, odnosno pozivanje na emocije, koja nastaje kada se umjesto logike koristi manipulacija emocijama da bi se dokazala neka tvrdnja, često je primjetna na sajtovima radikalnih grupa. Nerijetko se manipuliše emocijama kada se nastoji dokazati da su migranti opasnost ili da homoseksualci urušavaju dominantan sistem vrijednosti.

Pozivanje na strah je logička greška koja je takođe uočena i često se koristi. Nastaje kada neko pokušava da dobije podršku za svoj argument tako što izaziva osjećanje straha prema suprotnom argumentu pojačavajući predrasude. Na primjer, kada se navođenjem primjera krivičnih djela u kojima su učestvovali migranti nastoji izazvati strah kod stanovništva i na taj način dobiti naklonost za njihove stavove.

I circulus in demonstrando, odnosno kružna argumentcija koja je prisutna kada neko koristi ono što pokušava da dokaže kao dio dokaza, nerijetko se može pronaći na stranicama radikalnih grupa. Na primjer, kada se nastoji dokazati da pošto istopolni brakovi nisu dozvoljeni zakonom, homoseksualci ne bi trebali stupati u bračne odnose, a budući da ne bi trebali stupati u bračne odnose dužnost vlasti je da ih zaustavi da stupaju u bračne odnose, zbog čega su istopolni brakovi zabranjeni zakonom.

Uočena je i već pomenuta zamjena teza, prisutna kada se ne dokazuje zadata teza nego se obrazlaže i dokazuje neka druga teza po nečemu slična ili srodna zadatoj temi. Na primjer, kada se prevoz i smještaj migranata u kampove nastoji predstaviti kao opasnost po državu i narod a ne kao opasnost po živote migranata.

Sve navedene logičke greške, kao i ostale koje su uočene ali zbog prostorne limitiranosti nisu navedene, kao i narativi koji su izdvojeni, zasnivaju se na isključivosti i netoleranciji koje predstavljaju “pogonsko gorivo” radikalnim grupama za širenje svojih stavova i ideja. Olakšavajuća okolnost je što, prema istraživanima, većina ljudi ipak nije zainteresovana za poruke koje se plasiraju na sajtovima radikalnih grupa. To, naravno, ne znači da njihove ideje nisu opasne, nego da nisu uspjeli doprijeti do većine stanovništva. Ukoliko se to desi, Poperova teza o paradoksu tolerancije je veoma blizu da se (ponovo) ostvari.

Gerila.info