“Prebrojali smo se. I koliko lovaca imamo i koliko ima mladih ljudi i koliko imamo instruktora na dronovima i tako dalje. Dalje neću, ali evo samo da znate”, izjavio je Bakir Izetbegović na stranačkom skupu Stranke demokratske akcije u Hadžićima i pokrenuo lavinu komentara. Po ko zna koji put.
Bakirova izjava o prebrojavanju, sa militarističkim prizvukom i implicitnim zveckanjem oružja, nije prva kojom “prvi u Bošnjaka” uzburkava duhove prošlosti, prijeti i, u suštini, pokazuje kakvu Bosnu i Hercegovinu želi.
“Čuvena” je i njegova izjava o Srbima kao lošem narodu.
“Kažu nema loših naroda ima samo loših rukovodstava. Nisam siguran! Jer, on (Milorad Dodik, prim. aut.) se dodvorava jednom velikom broju ljudi koji žele balkansku politiku, koji žele sirovu politiku.”
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Bakiru Izetbegoviću nije strana ni relativizacija zločina počinjenih od strane Armije BiH. Tako je prije četiri godine izjavio da “to što Dudaković i ostali odgovaraju za stotinjak žrtava, koje su neki neodgovorni pojedinci uradili, pokušava se izjednačiti sa 100.000 mrtvih ljudi s druge strane, s etničkim čišćenjima, rušenjima čitavih gradova”, umanjujući značaj srpskih i hrvatskih žrtava.
Predsjednik SDA nerijetko drži govore u dijaspori u kojima, pod plaštom borbe za građansku BiH, u suštini nudi nacionalističku politiku. Nisu rijetki ni njegovi susreti sa bezbjednosno sumnjivim likovima.
U suštini, Bakir Izetbegović ne radi ništa drugo ni drugačije u odnosu na ostale nacionalističke lidere u BiH, prije svih u odnosu na Milorada Dodika. Međutim, Dodik se, za razliku od Bakira, bar ne pretvara da je za građanski koncept. Njegove izjave i djelovanje su više nego eksplicitno protiv građanske države, što on i ne krije. S druge strane, Bakir Izetbegović, koliko god formalno zagovarao BiH kao građansku državu, u suštini pod tim podrazumijeva BiH sa bošnjačkom muslimanskom većinom u kojoj ostali narodi trebaju da se prilagođavaju i povinuju. Kako na BiH gleda može se vidjeti i u Programskoj deklaraciji SDA.
Isključivi stavovi i nepomirljive pozicije
U sve izraženijoj “igri nulte sume” (zero-sum game) u kojoj neko obavezno mora dobiti a drugi izgubiti, isključivo se teži apsolutu. Iste pozicije se zauzimaju kad god se raspravlja, ne samo o traumatičnim momentima iz bliže, ali i dalje prošlosti, nego i o konceptu i viziji države koja “temelje razdora” dodatno učvršćuje.
Zauzimanjem isključivih stajališta i insistiranjem na nepogrešivosti i apsolutnoj opravdanosti i ispravnosti argumenata koji se iznose, suprotstavljene strane istrajavaju u svojim narativima bez obzira na argumente druge strane. Kada tome dodamo dvostruke aršine i licemjerje političkih aktera, postaje jasnije zašto postoji toliki otpor konceptu građanske države. Dok su jedni otvoreno protiv građanske ideje, drugi licemjerno zagovaraju građanski koncept dok istovremeno “navlače vodu na nacionalistički mlin”.
Gerila.info
