Rukometne legende bivše Jugoslavije okupile su se u Banjaluci. Članovi zlatne olimpijske generacije iz Minhena 1972. godine Abas Arslanagić, dr Nebojša Popović, Milorad Karalić, Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak prisjetili su se početaka uspjeha jugoslovenskog rukometa a njima će se pridružiti i Zoran Živković i Milan Lazarević.
Ova generacija bila je prva koja je donijela svjetsku medalju u Jugoslaviju 1970.godine a zatim su osvojili i olimpijsko zlato. Domaćin druženja je RK Borac, a legende su obišli Sportsku dvoranu Borik.
“Družimo se od 2012. godine kada je bilo okupljanje povodom 40 godina od zlata u Minhenu i zajedno smo stalno bili osim u vrijeme korone. Meni kao bivšem igraču Borca i Banjalučaninu je veoma drago da smo se okupili ovdje. Došli smo tu da podijelimo emocije, imamo puno zajedničkog za Borik i za sport koji smo igrali”, istakao je Abas Arslanagić.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Dr Nebojša Popović je nakon dugo godina u svom gradu Banjaluci, a posebno je emotivan bio ulazak u dvoranu Borik.
Proslavljeni doktor i rukometaš je sjeo na tribine i kao da je na trenutak se vratio u slavne dane.
“Nisam mogao da prepoznam grad, dok nisam došao do mjesta gdje je bila Hirurgija gdje sam radio, kao i do Narodnog pozorišta. Banjaluka je uvijek bila progresivan grad, posjetio sam Klinički centar koji je zaista moderan, što mi je posebno drago jer je u moje vrijeme to bila naša velika želja. Po prirodi uvijek gledam pozitivne stvari. Baš mi je drago što sam nakon 30 godina opet u Boriku, tu sam igrao i naježio sam se kad sam ušao i pomislio na sve što sam tu doživio. Borik je pravljen za rukomet, da se sa svih pozicija može pratiti utakmica. Posebno mi je drago zbog olimpijskog slavoluka da mlađe generacije mogu da vide šampione koji su proslavili grad, posebno rukomet koji ima veliku tradiciju. Uvijek sam optimista i smatram da rukometnom klubu treba pomoći. Da li su oni prvaci prošle godine, da li će biti sledeće to nije najbitnije. I mi smo čekali deset godina da savladamo Bjelovar, potrebno je da ima baza i dobar rad da mladi napreduju pa će rezultati doći”, istakao je Popović.
Hrvoje Horvat je istakao da se uvijek treba prisjetiti onih koji su stvarali Borac, između ostalih Petar Popović, Jerko Karadža, braća Stanivuković, Božidar Jović, Saračevića, Kekerović.
“Drago mi je da je Banjaluka domaćin jer je uz Bjelovar bila grad gdje se igrao najbolji rukomet. Bili smo klubovi pobratimi, Borac i Partizan. Ova okupljanja me uvijek raduju, vodimo 9:7 u živima i dok god nas ima nastojaćemo da se družimo. Uvijek smo tu jedni za druge. Prisjetio bih se i onih koji nisu živi. Vaš Selec, Lavrnić, Bugarski, Mišković, Pokrajac, Fajfrić i Vidović. Nikad nemojte zaboraviti vaše legende a bilo ih je zaista puno jer da nije bilo njih ne bi bilo ni nas”, poručio je Horvat.
“Naša priča je duga. Bili smo začetnici uspjeha u rukometu Jugoslavije i ova druženja su primjer kakav smo tim bili tada i sad. U to vrijeme igrali smo u nevrijeme na otvorenim terenima dok su protivnici bili u dvoranama. Ali ni to nas nije spriječilo da ostvarimo sjajne rezultate. Pored sportskih uspjeha bili smo i veoma uspješni ljudi. Od nas 16, 12 ima visoko obrazovanje”, kaže Milorad Karalić, još jedan legendarni rukometaš Borca i član čuvene generacije.
Zdravko Miljak kaže da je upravo taj timski dug krasio ekipu.
“Mi smo nekad jako malo zarađivali ali to je naše blagostanje značilo jer smo svi znali da moramo imati svoj posao. Sport nam je bio uživanje i igra gdje smo došli do najvećeg mogućeg nivou. Bili smo prvi na olimpijskim igrama i osvojili zalto ali smo pored toga bili prava družina. I to ništa nije promijenilo. I danas se stalno čujemo evo sad smo zvali trenera Štencla pošto je lošijeg zdravlja i znate koliko to znači njemu”, ističe Miljak.
Prilika je ovo bila da se i trojica možda i najboljih rukometaša u istoriji RK Borac, Karalić, Arslanagić i Popović, fotografišu pored murala posvećenom najvećem uspjehu banjalučkog rukometa a vjerovatno i sporta uopšte – tituli prvaka Evrope iz 1976.godine.
