Milorad Dodik, kao rijetko koji političar sa ovih prostora, ali i šire, više je nego prisutan u medijima.
Televizija, radio, štampa, web portali, društvene mreže, gdje god da pogledate ne možete izbjeći Dodikove komentare na društvenim mrežama, njegove izjave, priloge o Dodiku, analize Dodikovih nastupa… Jednom rječju, Milorad Dodik je sveprisutan u javnoj sferi.
Posljednji primjer oko Dodikove najave nezavisnosti Republike Srpske samo potvrđuje tu tezu. Inače, ovo mu nije prvi put da najavljuje otcjepljenje Republike Srpske, ili prijeti, u zavisnosti od ugla posmatranja. Samo u decembru je najmanje četiri puta eksplicitno pominjao nezavisnost Republike Srpske, u novembru dva puta, u oktobru tri puta, u septembru dva puta. Inače, otkako se vodi sudski proces protiv njega intenzivirao je narativ o nezavisnosti, iako odavno spominje otcjepljenje Republike Srpske.
Pored toga, Dodik gotovo svakodnevno spominje političko Sarajevo, muslimane, strane ambasade, Zapad, domaće izdajnike, strane plaćenike… I tako u krug. Uvijek ista priča. I mediji uvijek istu priču prenose. I uvijek se navode iste reakcije na Dodikove izjave, kako od strane domaćih političara, tako i od predstavnika međunarodne zajednice. I tako je već godinama.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Čini se da je sveprisutnost, odnosno prezasićenost Milorada Dodika u medijima, njegov politički koncept, inače svojstven populistima. Sjetimo se samo Donalda Trampa i njegovog svakodnevnog objavljivanja statusa i komentara na društvenoj mreži Twitter, od kojih su mediji poslije pravili priloge, pisali tekstove, analize… Iz dana u dan.
Populisti, kakvi su Dodik i Tramp, veoma uspješno generišu političke i društvene krize za koje se poslije nude, odnosno nameću, ili kao medijatori ili kao direktni učesnici u rješavanju kriza. Koje su sami stvorili.
Iako sujeta, narcisoidnost i beskrupulozni oportunizam predstavljaju opšte karakteristike političara širom svijeta, postoje značajne razlike, prije svega u medijskim sistemima, odnosno društvenim sistemima vrijednosti.
Ako npr. posmatramo prisutnost predsjednika Portugalije, Slovačke ili Austrije u medijima, konkretno u javnim emiterima tih zemalja, dolazimo do zaključka da je Dodik prisutniji u TV prilozima i tekstovima na portalu Radio-Televizije Republike Srpske od svih njih zajedno u javnim emiterima njihovih zemalja. I to na dnevnom nivou u odnosu na sedmični za sve ostale, ili čak i mjesečni. Drugim riječima, RTRS, za razliku od ostalih javnih emitera, prenosi doslovno svaki “Dodikov mig”, svaku njegovu izjavu, svaki njegov komentar na društvenim mrežama, svako Dodikovo kretanje, doprinoseći u značajnoj mjeri Dodikovoj sveprisutnosti, odnosno prezasićenosti u javnoj sferi.
Inače, što se sveprisutnosti, odnosno prezasićenosti političarima u medijima tiče, prema teoriji, radi se o situacijama kada javnost doživljava preveliku izloženost političarima, njihovim porukama ili aktivnostima, često na način koji rezultira umorom ili nedostatkom interesa za politiku i političke procese. To se dešava zbog više razloga.
Prije svega, zbog prekomjerne medijske pokrivenosti. Politika često dominira medijskim prostorom, a političari su stalno u središtu pažnje zbog vijesti, intervjua i političkih događanja. Ovo može rezultirati pretjeranom izloženošću političara javnosti.
Tu je i prekomjerno političko angažovanje. Politika se može infiltrirati u svaki aspekt života, te se političari mogu pojavljivati u različitim kontekstima, od zabavnih emisija do sportskih događaja, što može dovesti do umora od političkog prisustva.
Takođe, i zbog polarizacije i sukoba. Konstantni politički sukobi i polarizacija mogu uzrokovati umor od političara, jer se javnost može osjećati iscrpljeno stalnim konfliktima ili ideološkim podjelama.
Ne smije se zanemariti ni gubitak povjerenja. Ako javnost doživi kontinuirani gubitak povjerenja u političare zbog nedostatka ostvarenih obećanja ili korupcijskih skandala, to može rezultirati umorom i apatijom prema političkim akterima.
Naposlijetku, tu je i monotonija poruka. Politika se često može činiti monotonom zbog stalnog ponavljanja sličnih poruka ili obećanja, što može rezultirati gubitkom interesa.
Populisti nerijetko pribjegavaju strategiji skretanja pažnje, što je takođe vidljivo i kod Milorada Dodika. Na taj način preusmjerava fokus javnosti s jedne teme ili problema na drugi, obično radi zaštite sopstvenog imidža ili ciljeva, i to koristeći razne tehnike, kao što su političko spinovanje, kreiranje afera ili senzacija, naglašavanje manje bitnih tema i izbjegavanje odgovora.
Politika spinovanja se koristi kako bi se interpretacija događaja ili vijesti promijenila u korist političara ili stranke. Ovo može uključivati promjenu perspektive ili prilagođavanje informacija kako bi se postigao željeni utisak. Političari ponekad koriste strategiju stvaranja afere ili senzacije kako bi odvukli pažnju javnosti i medija s važnih pitanja ili problema koji nepovoljno utiču na njih. Namjerno isticanje manje bitnih pitanja ili tema može služiti kao distrakcija od ozbiljnijih problema ili situacija s kojima se političar suočava. Naposlijetku, političari ponekad umjesto da odgovore na određena pitanja ili se suoče s konkretnim problemima, pribjegavaju skretanju pažnje na nešto drugo kako bi izbjegli odgovornost ili neugodne situacije.
Uzevši u obzir sve navedeno, praktično se u slučaju Milorada Dodika u potpunosti podudara sa teorijskim. Sve je odavno već viđeno i više puta ponovljeno. Mađutim, sve će se opet ponavljati. Mediji će i dalje prenositi svaki Dodikov komentar sa društvenih mreža, i dalje će navoditi sve njegove izjave, i dalje će pratiti svaki njegov korak, svaku posjetu mjesnim odborima stranke, svako rukovanje sa predsjednicima gradskih odbora stranke. I tako unedogled, čini se. Bar dok narod ne sazri. Politički, naravno.
Gerila.info
