Samouvjerenost opozicionih prvaka, naročito „stare“ garniture, prije izbora obrnuto je proporcionalna „tihovanju“ istih nakon proglašenja pobjednika poslije izjašnjavanja građana.
Jer isti, uskoro će pune dvije decenije, ne uspijevaju da „sruše“ vlast lidera SNSD-a Milorada Dodika, iako su do sada imali solidan broj prilika. Opravdanja je teško tražiti i u zloupotrebi resursa koje je vlast zaposjela i izbornim neregularnostima, jer su se istim služili i Milo Đukanović, Nikola Gruevski, Bakir Izetbegović i drugi, pa su ih njihovi oponenti ipak zbacili sa vlasti.
Ono što je postala matrica opozicionog djelovanja SDS-a i PDP-a (lista Za pravdu i red i Narodni front tek treba da se pokažu), jeste najava izborne pobjede, a potom opravdanja kako su pokradeni, nakon što rezultati ne prevagnu na njihovu stranu. Ukoliko se to uzme i kao tačno, opravdanja nikako nemaju na trošenje narodne energije kanalisane kroz nezadovoljstvo stanjem u kojem žive, kroz nekoliko protesta, koji uglavnom budu masovni, a potom i njihovog obustavljanja, prihvatanja mandata, povlačenja i pomenutog „tihovanja“, te ponovnog buđenja kada se predizborna godina privede kraju. I tako u krug.
Decenija propuštenih šansi
Opozicija je pobijedila 2012. godine na lokalnim izborima, a privid da Dodik i njegov SNSD nije „na koljenima“ donijela je samo pobjeda u Banjaluci, kao najvećem gradu Srpske. A i do nje je došlo isključivo zato što su njihovi oponenti imali dva kandidata, Nenada Stevandića i Dragana Čavića, danas bliske saradnike predsjednika Srpske, o čemu smo detaljno pisali u tekstu Banjaluka više od decenije ne želi SNSD, lažna opozicija mu održava moć.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
To je bila odlična uvertira u još veću pobjedu, koja je trebala da se dogodi dvije godine kasnije. Nezadovoljstvo građana je bilo na vrhuncu, Dodik je po prvi put „iz rukava“ izvukao susret sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom, njegov protivkandidat Ognjen Tadić propisno se izbrukao u televizijskom duelu, ispostaviće se posljednjem te vrste koji smo gledali i ponovo je rezultat bio izuzetno tijesan. I jedino tada su izborne neregularnosti zaista mogle u potpunosti preokrenuti rezultat. Istovremeno, Mladen Ivanić izlazi kao pobjednik iz duela sa Željkom Cvijanović, a mandati u skupštinama i na nivou Srpske i BiH su takvi da je moglo prevagnuti na bilo koju stranu.
Tada opoziciji dolazi „dar sa neba“ u vidu sada već čuvene afere „dva papka“, gdje u tonskom zapisu čujemo tadašnju premijerku Željku Cvijanović, kako govori da su kupili dva poslanika, u slučaju da ih dvojac Napredne Srpske Adam Šukalo i Goran Đorđić ne podrži. Nedugo zatim, opoziciju napuštaju Vojin Mitrović i Ilija Stevančević, te se formira izuzetno klimava većina predvođena SNSD-om. Opozicija u istom trenutku formira vlast na nivou BiH, te sebi otvara ogroman prostor da bojkotom novog saziva Narodne skupštine RS i protestima, zada konačan udarac svojim političkim suparnicima.
Međutim, to se ne dešava. Opozicija koja je tada bila oličena u Savezu za promjene (SDS, PDP, NDP) prihvata mandate i što je još važnije prelazi preko kupovine poslanika i tako i sama aminuje pojavu koja će u narednim godinama potpuno da razori domaću političku scenu. Dodik oberučke prihvata taj dar, učvršćuje se u Srpskoj, prevlači desetine poslanika i odbornika iz opozicije u svoje redove, te žestoko etiketira svoje suparnike kao „izdajnike“ jer su formirali vlast sa SDA, iako su i oni sami to godinama činili. Ovo posljednje će zadati najveći udarac opoziciji od koga se do danas nisu oporavili jer su godinama svoju politiku svodili na pravdanja kako nisu izdajnici i čekanja da otrgnu iz kandži SNSD-a SIPA i pravosuđe, što se na kraju nije ni desilo.
Gušenje protesta
I pored pomenutog sloma, opozicija u maju 2016. ponovo prijeti vladajućoj garnituri, organizovanjem prvih ozbiljnijih protesta nakon dugog niza godina. I umjesto da ih to trgne, dešava se nešto potpuno suprotno. Trgnuo se Dodik. Organizovao je kontramiting, i razdrmao uspavanu strukturu kojom je upravljao, te svake sljedeće izbore organizovao kao da su pitanje života i smrti.
Šta je uradila opozicija? Iznijela je svoje zahtjeve u parku Mladen Stojanović, i poručila kako će kroz mjesec dana organizovati još veće okupljanje nezadovoljnih građana ukoliko oni ne budu realizovani. Očekivano, zahtjevi su izignorisani a okupljanja nije bilo.
U narednim godinama svoj glas su dizali željezničari, doktori, nevladine organizacije a okupljanja zbog nerazjašnjene smrti Banjalučanina Davida Dragičevića postala su svakodnevna. Opozicija se sa manje ili više uspjeha „kačila“ na svaki od njih, ali vlastite nije organizovala.
Nakon 2018. inicijativu je preuzeo, danas razjedinjeni trio, u vidu Draška Stanivukovića, Jelene Trivić i Nebojše Vukanovića, ali protesti koje su organizovali u najvećem banjalučkom parku nikada nisu dosegli značajniju masovnost a organizovali su se prečesto, pa je to više ličilo na javne tribine, na kojima su promovisali sebe.
Krajem 2021. „upisan“ je nešto masovniji protest, na Trgu Krajine, ali je i on ostao izolovan slučaj, a slika na kojoj su na bini instant-opozicionari Nenad Nešić i Goran Selak, samo je pogoršala situaciju. Međutim, nakon posljednjih opštih izbora, 2022. godine, organizovana su dva izuzetno masovna protesta, zbog izborne krađe, i ponovo se počelo osjećati „u vazduhu“ da oni mogu ozbiljno ugroziti novu-staru vlast, bez obzira što su mandati ubjedljivo bili na njihovoj strani. I ponovo ništa. Opozicioni lideri su se povukli tokom ponovnog brojanja glasova za predsjednika Srpske, a kada su oni napokon izbrojani, energija je nepovratno nestala.
Ne samo da kasnije više nije bilo protesta, nego su svađe unutar opozicije napravile otklon građana toliki da je vrlo upitno koliko bi danas ljudi stalo iza njih. Pokušaj iz septembra 2023, ispred republičkog parlamenta, privukao je tek oko 200 ljudi. Danas o masovnim protestima u opoziciji i ne razmišljaju a nadu u Dodikov pad traže u „višim silama“, odnosno vjeri da će mu biti zabranjeno političko djelovanje, da će ga „skloniti“ Amerikanci, izdati bliski saradnici ili koalicioni partneri, isto kao što su se prije 10 godina uzdali u Dragana Mektića, SIPA i procesuiranja. Ono što je konstanta, jeste da udarac lideru SNSD-a neće zadati oni, jer sem velikih riječi u predizbornom periodu, nemaju ništa više da ponude.
Opozicija nema jasnog plana
Politikolog Velizar Antić ističe da opozicija kada govori o izborima više govori o samom raspoloženju naroda koje je zaista takvo da vlast nema podršku većine naroda, ali i naglašava da je od želje naroda da promijeni vlast do realne promjene vlasti dug put.
„Prije svega, morate motivisati sve ljude koji su nezadovoljni ovom vlašću da izađu na izbore i glasaju protiv nje. Dalje, morate ih ubijediti da daju glas opoziciji, dakle, morate ih uvjeriti da opozicija zaista ima jasan program koji će ponuditi ali i ljude koji mogu taj program da realizuju. Takođe, možda i najznačajniji faktor je da uspiju da kontrolišu izborni proces, prije svega proces brojanja glasova i sprečavanje krađe glasova i dopisivanja glasova u korist vlasti. Svi znamo da izborni proces ima mnogo manjkavosti i da je potrebno usvojiti novi Izborni zakon koji bi spriječio manipulaciju i krađu na izborima“, kaže Antić.
Međutim, dodaje on, jako je teško vjerovati da će vlast zaista i usvojiti novi Izborni zakon jer zna da bi time sjekli granu na kojoj sjede.
„Dakle, na sljedeće lokalne izbore će se najvjerovatnije ići po trenutnim pravilima igre. A vrlo je vjerovatno da se ništa neće promijeniti ni do Opštih izbora 2026. godine. Dakle, opoziciji jedino preostaje da što bolje iskontroliše proces glasanja i brojanja glasova. Vidimo da je tako nešto moguće u Banjaluci i Bijeljini kao najvećim gradovima u Srpskoj. Međutim, u manjim mjestima očigledno je da opozicija nema dovoljno kapaciteta da kontroliše proces glasanja i brojanja glasova. A bez toga ne mogu da očekuju da će imati većinu poslanika u Narodnoj skupštini, a samim tim ne mogu da računaju da će smijeniti ovu vlast“, ističe naš sagovornik.
Što se tiče protesta, Antić kaže da je opozicija u prethodnom periodu napravila dosta propusta.
„Ona nije imala konkretne prijedloge i ciljeve šta žele sa protestima, kao i šta je izlazna strategija, odnosno šta će preduzeti ako vlast ne ispuni njihove zahtjeve. Upravo zbog toga smo i imali više protesta na koje izađu nezadovoljni građani. Na njima se ispostave određeni zahtjevi. Te zahtjeve vlast ne ispuni a opozicija prestane sa protestima. Dakle, jasno je da nema jasnog plana i cilja. U svemu ovome građani sve više gube strpljenje i volju da uopšte izlaze na sljedeće proteste jer vide da od njih nema nikakve koristi. Dakle, protesti su legitimni vid političke borbe i opozicija treba da ih koristi. Ali oni moraju biti mnogo bolje osmišljeni sa jasno definisanim ciljevima od kojih se neće odustajati“, rekao je naš sagovornik.
Takođe, dodao je on, oni moraju da ostave dovoljno prostora vlastima da dio zahtjeva i ispuni a da ne ispadne potpuno gubitnička.
„Opozicija ne može ići sa nekim maksimalističkim zahtjevima koje vlast sasvim sigurno neće ispuniti i nakon par protestnih šetnji odustati od daljih protesta. Ovo je bila strategija do sada i očigledno nije donijela nikakve rezultate“, zaključio je Antić.
Gerila.info
