Tek što su birači 6. oktobra izabrali predstavnike u svojim lokalnim zajednicama, politički akteri Srpske već su se „bacili“ na naredni izazov – Opšte izbore 2026. godine.
SNSD je ostao dominantna partija na lokalnom nivou u Srpskoj jer je ponovo osvojio preko dvije trećine gradova i opština. U Banjaluci i Bijeljini smo, takođe, vidjeli reprizu, jer su izdominirali u borbi za gradske skupštine uz poraz u trci za gradonačelnike. Osvojili su i nekoliko SDS-ovih bastiona poput Sokoca i Ugljevika, tako da su za najveću partiju u Srpskoj jedini pravi gubitak Pale. Tamo je pobjedu odnio Dejan Kojić iz DEMOS-a, partije koja je od nastanka u koaliciji sa SNSD-om. Pretpostavlja se i da je to osnovni razlog trenutnog udara na partiju Nedeljka Čubrilovića od strane SNSD-a, koji im je nedavno preuzeo dva narodna poslanika. Prema pojedinim najavama, slično bi mogli proći i brojni drugi SNSD-ovi partneri.
Sa druge strane, SDS i PDP su nastavili silaznom putanjom, kada je u pitanju ukupan broj glasova, zbog čega je lider najveće opozicione stranke Milan Miličević svoj mandat dao na preispitivanje Glavnom odboru. Lider PDP-a Branislav Borenović svakako odlazi sa čela te partije, te će se uskoro saznati i ime njegovog nasljednika.
Pored vladajućeg bloka i dvije najveće opozicione stranke, na nedavno održanim izborima zapaženo učešće imala su i tri pokreta najprepoznatljivija po svojim liderima. Riječ je o Narodnom frontu Jelene Trivić, Za pravdu i red Nebojše Vukanovića i Svojim putem Igora Radojičića. O postignutim rezultatima pomenutih stranaka i tome kakva su im oni osnova za izbore 2026. godine razgovarali smo sa novinarom Sašom Bižićem, koji za Gerilu kaže da Jelena Trivić i Nebojša Vukanović, iako u prvi mah djeluje da su njihovi dometi na nedavnim lokalnim izborima bili ispod očekivanja, odnosno u znaku pada podrške, nisu pali već da stagniraju.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
„Nije tu bilo silazne putanje, ali ni prodora, već se očito radi o statusu kvo. Uzmimo primjer Banjaluke, iako nije ilustrativan za kompletan prostor Republike Srpske. Na opštim izborima 2022. godine, Vukanovićeva Lista za pravdu i red dobila je u Gradu Banjaluci 7.535 glasova. Ako PDP, nakon ulaska u fazu „simbioze“, izostavimo iz ovog razmatranja tog beskompromisnog, oštrog segmenta opozicije, može se reći da je prije dvije godine ostatak glasača tog profila gravitirao SDS-u, sa osvojenih 7.278 glasova. Znači, to je blizu 15.000 u Banjaluci koji su protiv republičke vlasti, a pri tome im se ne dopada način na koji, u odnosu prema vladajućoj koaliciji sa nivoa RS, manevriše Draško Stanivuković, a za zaokret PDP-a, koji je već tada bio aktuelan, bila su 30.322 glasa“, kaže naš sagovornik.
On dodaje da su ti brojevi bili slični i na izborima 6. oktobra ove godine.
„Jer, Jelena Trivić se kandidovala za gradonačelnika sa podrškom svog Narodnog fronta, Vukanovićeve LPR i SDS-a, te pokreta „Banjaluka zove“ Saše Lazića-Mede. Ona kao kandidat dobila je 13.536 glasova. Odborničke liste su u zbiru imale približne cifre, jer je NF u Banjaluci osvojio 4.951 glas, LPR 3.063, SDS 2.156, a „Banjaluka zove“ 2.916 glasova. Te četiri opcije na banjalučkom gradskom nivou imale su ukupno 13.086 glasova, što je gotovo identično kao individualni rezultat Jelene Trivić“, naglašava Bižić.
Ukoliko je već jasno da su prošle dvije godine, a da je „ciljna grupa“ Jelene Trivić i Nebojše Vukanovića zakovana, jer niti raste, niti se smanjuje, postavlja se pitanje – šta oni mogu da učine ako žele iskorak na idućim opštim izborima 2026. godine.
„Prije svega, mogli bi, što bi se reklo NVO-riječnikom, da budu „inkluzivniji“, što se tiče formacija u kojima izlaze pred birače. Jer, na nedavnim lokalnim izborima zaista nije bilo razloga da u Banjaluci, recimo, ne idu zajedno liste Nebojše Vukanovića i Saše Lazića – Mede, kao i NF i SDS. Ovako, solidan broj tih glasova je ostao „ispod crte“, znači, bačen je u vjetar. A ako biste sada pitali aktere te priče zašto se nisu desile ovakve kombinacije, vjerovatno bi čuli odgovore koji nikome nisu relevantni, osim njima samima“, kaže naš sagovornik.
Drugi detalj, u kojem je moguć prostor za napredovanje, prema Bižićevom mišljenju, jeste retorika.
„Kod izrazite većine birača u RS, očigledno, važi ona rečenica Branka Miljkovića „Ubi me prejaka riječ“. Osim nevelikog procenta birača koji lako padaju u vatru, među glasačima dominiraju ljudi koje plaši bilo kakav nagovještaj nestabilnosti, krupnih društvenih potresa i konfrontacije na ulicama, ma koliko im izvjesnost ne bila sjajna. Znači, Trivićeva i Vukanović bi mogli da pronađu put do takve populacije ako bi u njihovim istupima, pogotovo u drugom slučaju, bilo manje spontanosti, improvizacije i afekta, iako je u žaru političke borbe teško odoljeti takvim izazovima. U svakom slučaju, postoje načini da se izrazi potreba za velikim promjenama, a da to nema dramatičnu intonaciju i prizvuk konstantnog vanrednog stanja. Jer, nemaju oni odakle da privuku nove glasače, osim iz miljea dosadašnjih birača vladajuće koalicije. Jedini koji je pokazao svijest o tome je Milan Miličević, koji je u jednom intervjuu i otvoreno progovorio o ovoj dimenziji, a poenta je da se do tih ljudi može doći ako im gradite mostove za prelazak na drugu stranu, a ne zidove“, kaže Bižić.
I konačno, dodaje on, treća važna stvar je – više osjećaja za realnost u javnoj komunikaciji, prije svega kad je riječ o predstavama o vlastitoj političkoj snazi.
„Konkretno, to znači da je Jelena Trivić dugo griješila što je broj glasova koje je dobila na izborima za predsjednika RS tretirala kao „trajno vlasništvo“, jer se takve situacije ne ponavljaju. To su vrlo često glasovi „protiv“ vlasti, a ne glasovi „za“ određene opozicionare, a kad se ta podrška mjeri u više stotina hiljada glasova, vrlo je lako podleći sujeti i skliznuti u megalomaniju. Ali, i ljudi koji su skloni izrazito opozicionim opcijama prepoznaju kao blef insistiranje na tom sindromu veličine, i to čak i na njih djeluje odbojno, pogotovo ako je praćeno momentima koji su sve suprotno od toga“, navodi sagovornik Gerile.
Slično pomenutom, dodaje on, i Vukanović je uzimao zdravo za gotovo glasove koje je dobio 2022. godine, pa se ispostavilo da je, bar u banjalučkoj regiji, ostao bez dvije trećine tih ljudi, pošto je, bez obzira na očit rast u tom periodu u svim dijelovima RS, poslanički klub LPR u NSRS i dalje ostavljao utisak regionalne stranke iz Hercegovine.
„Ni ta vrsta prioriteta nije sporna, ali onda ne možete imati krupnije ambicije od uspjeha u Trebinju i par gravitirajućih opština, niti se možete čuditi što izostaje dosljedna podrška od birača čiju ste lojalnost već imali, ali su vam olako ispali iz vidnog polja“, kaže Bižić.
Kada je riječ o Igoru Radojičiću, naš sagovornik kaže da bivši gradonačelnik Banjaluke na lokalnim izborima nije ostvario rezultat koji mu daje previše prostora za optimizam u vezi sa opštim izborima 2026. godine.
„Tih 4.293 glasa u Banjaluci nije baš potpuno beznadežan učinak, ali je skromna „odskočna daska“ za hipotetičke kasnije planove, pogotovo ako je jasno da je već u Prijedoru ili Gradišci ova lista privukla „tanak“ broj glasača, bez obzira na kratak period od formiranja Nezavisnog pokreta „Svojim putem“ do izlaska na birališta. Njihov glavni problem u ovoj fazi je pretjerano oslanjanje na karakteristike Igora Radojičića kao ličnosti i na iluziju da će puka reputacija njega kao persone sa kojom se ne povezuje korupcija ili primitivizam biti dovoljna za „velika djela“. S druge strane, upadljivo je da i osnivač ovog pokreta i njegovi saradnici izbjegavaju da se decidno izjašnjavaju o ključnim pitanjima u RS, nastojeći da ne odbiju nijedan sloj potencijalnih birača, makar imali potpuno različite sisteme vrijednosti. Znači, Radojičić i „Svojim putem“ neće daleko stići ako nastave sa nejasnim i nedefinisanim političkim pozicioniranjem“, kaže naš sagovornik.
Bižić ističe kako mu je jasno da Radojičić personalno sada ne može graditi partnerstva ni sa „starom“ opozicijom, ni sa ranijim kolegama iz vladajuće stranke ali i dodaje da sa stavovima koji ga nedvosmisleno određuju može da se udalji od trenutnog blijedog efekta.
„A to sigurno neće postići tezama o „konstruktivnoj opoziciji“ i, još ispraznije, o „trećem putu“ i „trećem bloku“, jer ta priča u RS nikada nije zaživjela, niti za nju, u ambijentu naglašene polarizacije, dugoročno ima šanse, bez obzira na vještine onih koji plasiraju takve teorije. Igor Radojičić je, nesporno, uvjerljiviji od, recimo, Nenada Nešića u toj disciplini, ali je sve to uzaludno, ako je put kojim je krenuo – ćorsokak“, zaključio je Bižić.
Ognjen Tešić
