Kada tragedija pogodi zajednicu, način na koji se o njoj izvještava može oblikovati javno mnjenje, uticati na emocije, ali i igrati ključnu ulogu u sprečavanju sličnih događaja u budućnosti.
U slučaju incidenta u osnovnoj školi u Zagrebu, gdje je mlađi muškarac nožem napao učiteljicu i nekoliko učenika, prilikom čega je jedno dijete podleglo, medijski pristup je, kao i mnogo puta do sada, predmet ozbiljne rasprave. Postavlja se pitanje da li su senzacionalistički naslovi i prekomjerno iznošenje detalja u interesu javnosti ili samo alat za povećanje čitanosti.
Naslovi kao što su „Horor u zagrebačkoj školi“ ili „Čuli su se vrisci, bilo je strašno“ dominiraju medijima, pozivajući na klikove i dijeljenje na društvenim mrežama. I dok je javnost imala pravo da bude informisana o ovako ozbiljnom događaju, postavlja se pitanje gdje je granica između informisanja i eksploatacije tragedije.
Prekomjerno fokusiranje na detalje incidenta, bez pružanja šireg konteksta, može doprinijeti dehumanizaciji učesnika, dodatno traumatizovati zajednicu, ali i relativizovati i normalizovati nasilje u očima onih koji su na ivici sličnog ponašanja. Prečesto prikazivanje nasilnih scena ili čitanje detaljnih opisa tragedija može podstaći slično ponašanje, upozoravaju stručnjaci.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Profesionalno novinarstvo zahtijeva više od pukog prenošenja činjenica. Ono uključuje postavljanje pravih pitanja i prikazivanje složenosti događaja bez pretjerane dramatizacije.
U slučaju tragedije u Zagrebu, primjeri dobrih praksi bi mogli uključivati fokus na sistemske probleme koji su možda doveli do ovog incidenta, poput problema mentalnog zdravlja, kao i izjave stručnjaka koji mogu objasniti šta zajednica i institucije mogu učiniti kako bi se spriječile slične tragedije.
Izvještaji koji detaljno opisuju oružje, način napada i emocionalno stanje napadača ne doprinose razmijevanju problema, već mogu izazvati strah i neprijatnost kod publike, dok potencijalno mogu inspirisati ranjive pojedince.
Neprofesionalni pristupi izvještavanju o tragedijama mogu imati dalekosežne posljedice. Osim što mogu retraumatizovati žrtve i njihove porodice, ovakvi medijski izvještaji često skreću pažnju s pravih uzroka problema, poput nasilja u školama, mentalnog zdravlja mladih ili nedostatka podrške u obrazovnom sistemu. Umjesto traženja odgovora, senzacionalizam traži krivca, i često ga pronalazi u pojedincima, umjesto u sistemu.
Takođe, postoji opasnost od širenja stigme prema problemu mentalnog zdravlja, posebno kada mediji naglašavaju da je počinilac bio „mentalno nestabilan“, bez dubljeg uvida u stvarno stanje i kontekst.
Novinari imaju odgovornost prema zajednici koju informišu. Svaki tekst mora proći kroz filtere etike i profesionalizma. Jedno od ključnih pitanja prilikom izvještavanja o tragedijama, koje se nerijetko zanemaruje, jeste pitanje da li je informacija od javnog interesa ili samo zadovoljava znatiželju publike. Takođe, da li izvještaj doprinosi razmumijevanju problema ili samo izaziva emocije poput straha ili bijesa. Naposlijetku, može li izvještavanje o tragediji retraumatizovati žrtve ili inspirisati druge na slične postupke.
U postojećem medijskom okruženju, u kome je brzina često važnija od kvaliteta, novinari se moraju prisjetiti svoje osnovne uloge – služenja javnosti, a ne algoritmima.
Događaji poput ovog u Zagrebu podsjećaju nas na delikatnost novinarskog posla. Profesionalno izvještavanje nije samo pitanje tehničke tačnosti, odnosno faktografskog iznošenja podataka, već i etičke odgovornosti. Tragedije su, prije svega, ljudske priče koje zahtijevaju pažljivo pristupanje s velikim poštovanjem. Senzacije nisu potrebne javnosti, nego jasnoća, kontekst i potencijalna rješenja.
Gerila.info
