U eri digitalizacije, gdje se životi sve više prepliću s tehnologijom, pojam slobode poprima nove dimenzije.
Digitalna prava, kao temelj slobodnog i sigurnog djelovanja na internetu, postaju neophodna za očuvanje osnovnih ljudskih prava u virtuelnom prostoru. Međutim, u regiji kakva je naša, gdje su političke, društvene i ekonomske tenzije visoke, digitalni prostor često je arena sukoba, kontrole i manipulacije.
Internet, zamišljen kao univerzalna platforma slobode, sve češće postaje oružje cenzure, nadzora i uznemiravanja. Novinari i aktivisti, koji bi trebali biti glasnici istine i promjena, često su mete online napada, govora mržnje i sistematskog nadzora. Ovi oblici digitalnog nasilja ne samo da ugrožavaju pojedince već utiču i na društvo u cjelini, stvarajući atmosferu straha i autocenzure.
Govori mržnje, dezinformacije i manipulacija postaju uobičajena valuta online diskursa, dok mehanizmi zaštite – kako pravni tako i tehnički – često zaostaju za brzim razvojem tehnologije. Za prosječnog korisnika interneta, kršenje digitalnih prava može značiti gubitak privatnosti, manipulaciju informacijama ili čak direktnu fizičku ugroženost zbog objavljenog mišljenja.
Profesor Mirko Sajić sa Fakulteta za informatiku Nezavisnog univerziteta Banja Luka ističe da je najveći problem što neovlašteni pristup podacima može za posljedicu imati finansijsku prevaru i/ili krađu identiteta. Pored tih sigurnosnih rizika, bitna je i povreda privatnosti, gubitak povjerenja i sl.
“Jedan od najčešćih propusta korisnika je otvaranje svakakvih emailova koji kriju određene viruse, malware i sl. Savjet je da se otvaraju samo emailovi od poznatih pošiljaoca, mada i oni mogu biti hackovani. Pogotovo su česti emailovi, u kojima vam se nude razne opcije brzog bogaćenja od strane nepoznatih osoba i sl. To se lako prepoznaje iz sadržine poruka, najčešće skopčano sa pravopisnim greškama, hitnošću i traženjem ličnih informacija. Uostalom, uvijek se treba zapitati, zašto je neko odabro baš vas, da podijeli sa vama određenu dobit”, upozorava profesor Sajić pružajući generalni savjet – uopšte ne otvarati takve emailove!
Dok se globalni lideri sve više fokusiraju na regulaciju interneta i zaštitu digitalnih prava, lokalni konteksti, poput onog u Bosni i Hercegovini, suočavaju se s izazovima implementacije ovih standarda. Institucije su često spore, pravni okviri zastarjeli, a svijest građana o digitalnim pravima minimalna.
Profesor Sajić ističe da, kao i u ostalim segmentima razvoja, naša regija zaostaje za razvijenim zemljama.
“S druge strane, upravo zbog zaostalosti, prije svega privrede, znatno manji je obim napada, jer smo manje zanimljivo područje za sticanje dobiti putem krađe i ostalih protivzakonitih metoda rađenih elektronskim putem”, navodi profesor Sajić.
Naglašava da našu regiju više štiti nezainteresovanoast hakera visokog nivoa, nego što je činjeno da se izgrade adekvatne sigurnosne zaštite.
“Nešto veći stepen zaštite je npr. u bankama, ali to je posljedica toga što su banke kod nas većinom članice grupacija registrovanih u EU, pa samim tim su prinuđene da u skladu sa grupnom politikom izgrađuju sigurnosni informacioni sistem. Državne, regionalne i opštinske institucije nemaju primijenjene zadovoljavajuće sigurnosne standarde, tu treba puno toga da se uradi. Privatni sektor, pogotovo mala i srednja preduzeća, gotovo da nemaju nikakvu sigurnosnu politiku zaštite informacionog sistema”, upozorava profesor Sajić.
Dejan Lučka, direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, za Gerilu ističe da su pravni okviri u našoj regiji djelimično usklađeni sa standardima Evropske unije, a postoje i značajni nedostaci.
“Kao primjer mogu da uzmem Opštu uredbu o zaštiti podataka (General Data Protection Regulation – GDPR). Srbija je npr. donijela Zakon o zaštiti podataka o ličnosti kojim je pokušala harmonizovati svoje pravo sa evropskim akijem u pogledu zaštite podataka o ličnosti. Međutim, ovaj zakon nije bio potpuno usklađen sa drugim propisima, ili bolje rečeno, drugi sektorski zakoni nisu usklađeni sa njim, što dovodi do neadekvatne zaštite podataka građana. Sa druge strane, Bosna i Hercegovina još uvijek nije čak ni donijela novi zakon o zaštiti ličnih podataka, a o usklađenosti drugih zakona da i ne pričam”, ističe Lučka.
Naglašava da, kada pričamo o zaštiti ličnih podataka, ona nije prioritet u postupanju mnogih organa, što možemo vidjeti po tome što dobar dio institucija ne informiše dovoljno građane o tome kako se njihovi podaci koriste, ko im ima pristup i na koji način su zaštićeni, a naročito rijetko proaktivno obavještavaju javnost o eventualnim incidentima u vezi sa zaštitom podataka o ličnosti.
“Tu su svakako i problematične tehničke mjere zaštite koje u mnogim organima nisu na najvišem nivou, a problem predstavlja i prekomjerno prikupljanje podataka, kao i nedovoljna obučenost zaposlenih koji rukuju ličnim podacima. Curenje informacija iz Poreske uprave i hakerski napadi na zdravstvene sisteme poput IZIS-a otkrivaju nedovoljnu pripremljenost institucija za sajber prijetnje. Kada bismo počeli priču o pooštravanju kaznene politike u ovoj oblasti ili kažnjavanje odgovornih u institucijama koji dijele lične podatke građana, vidjeli bismo da je pred nama dugačak put, a to je samo jedan segment u zaštiti digitalnih prava”, navodi Lučka.
Profesor Sajić naglašava da je nedovoljna edukacija i obuka korisnika u smislu jačanja informatičke svijesti i zaštite i dalje osnovni problem. Prema njemu, osnovni koraci u edukovanju građana bi trebali da idu u smjeru omasovljenja adekvatnih edukacija.
“Potrebno je obezbijediti dovoljan broj adekvatnih predavača, što povlači znatno veće investicije u tom pravcu, medijsko prisustvo na tu temu da pobudi prosječnog klijenta da pristupi takvim predavanjima, obezbjeđenje besplatnih emisija, online help usluga na tu temu i slično”, ističe profesor Sajić.
I Lučka ističe da je značajan problem u samim građanima koji nisu dovoljno svjesni svojih digitalnih prava, što ih čini ranjivim na zloupotrebe.
“To možemo vidjeti na primjeru prava vezanih za podatke o ličnosti, koje građani olako daju na sve strane, kako trećim licima tako i na internetu, apsolutno nesvjesni različitih rizika koje ovakvo davanje podataka može da nosi; dok zaposleni, naročito u privatnom sektoru, nemaju dovoljno obuke o podacima i zaštiti podataka, pa i oni često traže podatke koje ne bi trebalo tražiti”, navodi Lučka.
Slično profesoru Sajiću koji smatra da je neophodna ozbiljnija tehnološka edukacija, Lučka ističe da obrazovne institucije, javni medijski servisi i izvršna vlast imaju dužnost da organizuju lako razumljive i zanimljive kampanje za podizanje svijesti građana u ovom pogledu.
Uticaj cenzure i nadzora na slobodu izražavanja
Dejan Lučka navodi da cenzura i nadzor stvaraju, a u slučaju BiH i podgrijavaju postojeću atmosferu straha i autocenzure među novinarima i aktivistima, ograničavajući njihovu slobodu da istražuju i objavljuju osjetljive teme, odnosno njihovu slobodu izražavanja.
“Postojeći pravni mehanizmi u nekim slučajevima funkcionišu, ali u mnogim slučajevima nisu dovoljno efikasni zbog slabog provođenja, političkog pritiska, bezvoljnosti ili nedovoljne obučenosti onih koji treba da ih koriste”, navodi Lučka i dodaje da bi bolja zaštita zahtijevala zakone o slobodi medija u potpunosti usaglašene sa standardima ljudskih prava, kao i strogo kažnjavanje pojedinaca i organizacija koje nezakonito prate komunikaciju novinara i aktivista, odnosno uvođenje i sprovođenje strožih kazni za nadzor bez sudskog naloga, naročito ukoliko je riječ o nosiocima vlasti koji naređuju ili sprovode taj nadzor.
Kao dodatne mjere, Lučka navodi da bi bilo dobro kada bi se moglo osigurati propisivanje i sprovođenje strogih zakonskih obaveza koje bi obavezivale institucije da u skladu sa javnim interesom javno objavljuju informacije o nadzoru i konkretno sprečavaju masovno nezakonito prikupljanje podataka o građanima.
“Takođe, dobro bi bilo i svojevrsno formiranje specijalizovanih jedinica za brzu reakciju na prijetnje poput nelegalnog nadzora, hakovanja, phishinga i drugih oblika digitalnog nasilja prema novinarima i aktivistima i stvaranje sigurnih online platformi za anonimno prijavljivanje kršenja digitalnih prava”, ističe Lučka.
Naposlijetku, važno je uzeti u obzir da digitalni prostor nije samo tehnologija – on je društveni prostor, gdje se odvijaju rasprave, kreiraju pokreti i brani sloboda izražavanja. Ako se ova prava ne budu štitila i unapređivala, rizikujemo da izgubimo ključni aspekt demokratskog društva u 21. vijeku.
Postavlja se pitanje ko nas štiti u virtuelnom svijetu? Šta činimo da zaštitimo sebe i druge? I, možda najvažnije, kako možemo izgraditi digitalni prostor u kojem će privatnost, sloboda izražavanja i sigurnost biti osnova, a ne privilegija?
Odgovori na ova pitanja zahtijevaju zajednički napor – od građana, organizacija civilnog društva i medija, do institucija i međunarodne zajednice. Digitalna prava nisu budućnost. Ona su sadašnjost koju moramo aktivno oblikovati.
Gerila.info
