Čitanje je krajem 19. i početkom 20. vijeka predstavljalo privilegiju i to ne samo zbog toga što su knjige bile teško dostupne i skupe, već zbog visokog procenta nepismenosti stanovništva. Prvi značajniji pomaci u opismenjavanju otpočeli su sa radom Banjalučke bogoslovije osnovane 1866. koju je za vrijeme devetogodišnjeg rada završilo šezdeset i sedam đaka koji su potom službovali kao učitelji ili sveštenici.
Dobar dio tog blaga nedavno su otkrili i kroz izložbu „Istina je, čitalo se!“ prikazali Orijana Vuković i Berislav Blagojević. Oni su zaronili u arhive, depoe i magacine i na svjetlo dana izvukli nebrojeno mnogo sanduka sa blagom.
“Pored konfesionalnih koje su postojale i ranije, prve „narodne“, odnosno „državne“ i „građanske“ osnovne škole u Banjoj Luci otvaraju se od 1879. godine, dakle neposredno nakon austrougarske okupacije. Od izuzetne važnosti za prosvjetu u gradu i okolini bili su osnivanje Velike realke 1895. i Državne više djevojačke škole 1898”, kaže Blagojević za Gerilu.
Nakon Prvog svjetskog rata otvara se veći broj osnovnih škola, Učiteljska škola, Niža poljoprivredna škola i brojne druge. Međutim, i pored ovih nastojanja, nepismenost u Vrbaskoj banovini prema popisu iz 1931. iznosila je 72,6, a u srezu Banja Luka 63,1 odsto. U ovom srezu, godine 1933. radilo je četrdeset devet škola, od čega osam na tadašnjem gradskom području.
U fondu se čuvaju knjige koje su nekad pripadale ovim školama, a one potvrđuju da se i tada čitalo, uprkos poražavajućoj statistici. Školske biblioteke bile su uglavnom podijeljene na učiteljske i đačke. U knjizi Milana Đ. Milićevića Zimnje večeri iz 1885. godine nalazimo pečat „Učenička knjižnica velike realke u Banjoj Luci br. 653“, ali i nesumnjive dokaze čitanja; naime, na posljednjoj stranici pored „pročitao“ upisana su nečitka imena, razredi/odjeljenja, te datumi u periodu od februara 1906. do oktobra 1930.
“U knjizi Metodika za pravoslavnu nauku vjere (1913) Aleksandra Živanovića otisnut je pečat „Ženska državna osnovna škola“. Brojni su primjeri knjiga za koje ne znamo da li su pripadale učiteljskoj ili đačkoj biblioteci, jer to nije jasno naglašeno. Ipak, ako je suditi po tematici konkretnog primjerka knjige, za neke naslove se može sa značajnom vjerovatnoćom pretpostaviti u koju od školskih biblioteka su bili svrstani”, ističe Orijana Vuković.
Knjiga Priče (1912) Branislava Nušića u kojoj su pečati „III Narodna osnov. Škola ruždija“ i „IV mešovita Državna osnovna škola u Banjoj Luci“ vjerovatno je bila dostupna učenicima. Iste pečate nalazimo i u knjizi Psihologija: za škole i samouke naročito za učitelje (1892) autora Petra Radulovića, ali uz napomenu u rukopisu „Školski inventar broj 16“, pa se prema tome može pretpostaviti da je knjiga bila namijenjena učiteljskoj biblioteci.
Naslovi pojedinih knjiga otklanjaju svaku sumnju u to ko ih je koristio. U knjizi Ilije Kecmanovića Čitanka za drugi i treći razred stručnih produžnih škola (1940) nalazi se pečat „Stručna produžna škola opštine grada Banja Luke“ i jasno je da su je koristili đaci. Osim knjigama, školske biblioteke bile su opskrbljene stručnim i drugim časopisima, kalendarima, kao i raznim zvaničnim glasilima.
“U fondu Odjeljenja periodičnih publikacija nalazi se Glasnik Ministarstva poljoprivrede (1935) koji sadrži pečat „Niža poljoprivredna škola Vrbaske banovine Banja Luka“. Još jedan primjer predstavlja Prosvetni glasnik (1925) koji na koricama ima pečat „Građanska škola trgovačkog smera u Banjoj Luci“. Ukoričeno godište časopisa Napredak (1901) obilježeno je više puta pečatom „Knjižnica drž. v. djev. škole banjalučke“, dodaje Vuković.
Neki časopisi bili su namijenjeni isključivo đacima, kao što je Glasnik podmlatka Crvenog krsta (1925) koji ima pečat sa signaturnim elementima „đačka knjižnica državne muške građanske škole u Banjoj Luci“. Listovi i časopisi namijenjeni đacima imali su značajnu ulogu u popularizaciji čitanja, ali uticali su i na razvijanje vještina neophodnih za bolje čuvanje knjiga. Tako u jednom broju Glasnika podmlatka Crvenog krsta nalazimo članak i detaljan slikovni prikaz o tome „Kako ćemo sami knjige kod kuće ukoričiti“.
“Danas nemamo uvid u to koliko su knjiga posjedovale i koliko su raznovrsne bile ove školske biblioteke, ali o nabavci (kupovina, pokloni, razmjena) knjiga u školama postoje tragovi koji su vidljivi kako u samim knjigama, tako i u godišnjacima škola. Gimnazija u Banjoj Luci u izvještajima i godišnjacima ima dobro dokumentovanu građu o stanju školskih biblioteka, kao i o nabavci knjiga i uvećanju knjižnog fonda”, tvrdi Berislav Blagojević.
O sudbinama biblioteka drugih obrazovnih ustanova zna se malo i fragmentarno. Biblioteka Učiteljske škole je stradala početkom Drugog svjetskog rata. O tome svjedoči susret profesora Branka Ivančevića i đaka Vlade Milanovića koji je zabilježio: „Ispriča mi uzbuđenim glasom da su dječaci preko Vrbasa nudili knjige Srpske književne zadruge na prodaju za 15 dinara komad. I kad ih je uzeo u ruke, vidio je da su iz učeničke knjižnice Učiteljske škole. Sve knjige iz škole bile su izbačene na Banjalučko polje, a tamo su ih našla djeca i raznosila…“.
“Iz Izvještaja za školsku 1932-1933 godinu Državne trgovačke akademije u Banjoj Luci saznajemo da je profesorska biblioteka na kraju školske godine brojala 552 djela i da je bila pretplaćena na reviju Bankarstvo. Đačka biblioteka imala je 472 knjige, a čuvar je bio prof. Muharem Zubanović. Knjige su školama poklanjale državne i kulturne institucije, izdavači, ali često i profesori”, priča Blagojević.
U prva dva godišnja izvještaja po osnivanju Više državne djevojačke škole 1898. vidi se da je tadašnja upravnica i profesorica Jelica Belović Bernadžikovska darovala više od stotinu knjiga iz najrazličitijih naučnih oblasti i na nekoliko evropskih jezika nastavničkoj i učeničkoj biblioteci. Posebno dirljivo je kada učenici poklanjaju knjige školi, kao u slučaju knjige Kraljevo jevanđelje (1934) u kojoj iznad pečata „Ženska državna osnovna škola Banjaluka“ piše: „Poklon učenica Iva r. 1938/39“.
Prosvjetni razvoj kao i postojanje školskih biblioteka svakako su faktori koji su predstavljali snažan uticaj na opismenjavanje i formiranje čitalačkih navika. Međutim, veze i uticaji škole, biblioteka, knjiga i đaka tu se ne iscrpljuju. Naime, poznato nam je postojanje brojnih đačkih i literarnih društava koja su djelovala u okviru škola. Neka od ovih društava bila su tajna, a za druga su uprave škole znale.
“Jedno od tajnih društava bilo je gimnazijsko društvo Sloboda koje je imalo i vlastitu biblioteku. U Učiteljskoj školi djelovala je literarna družina Jovan Skerlić, a potom i Petar Kočić, čiji su članovi čitali takozvanu naprednu literaturu. Društvo trgovačkih akademičara djelovalo je u okviru Državne trgovačke akademije i premda ovo društvo nije bilo isključivo literarno, imalo je svrhu da svoje članove „nuka na čitanje poučnih i korisnih knjiga“, dodaje Vuković.
Pred Drugi svjetski rat u Muškoj zanatskoj školi elektro-mašinskog smjera bila je formirana ilegalna đačka biblioteka sa tridesetak knjiga koje su učenici razmjenjivali i čitali. Bile su zastupljene knjige Igoa, Gorkog, Zole, Cesareca, Čolakovića. Postoje i knjige u kojima se nalaze pečati udruženja o kojima se gotovo ništa ne zna. Jedno takvo je Gimnazijsko glazbeno i literarno udruženje „Mladost“ Banja Luka čiji pečat se nalazi u knjizi Anatola Fransa Želje Žana Serviana (1922).
Brojni učenici u Banjoj Luci onoga vremena imali su potrebu za čitanjem koju nisu mogli da zadovolje u školskim bibliotekama ili školskim literarnim društima. Oni rijetki među njima kojima su roditelji mogli priuštiti knjige imali su vlastite zbirke, poput Hermine Burde, kćerke poznatog Banjolučanina i počasnog konzula Poljske u Kraljevini Jugoslaviji Artura Burde.
“Drugi su pozajmljivali knjige iz ličnih biblioteka Banjolučana, kao što je Branko Ćopić odlazio u kućnu biblioteku prote Dušana Kecmanovića. Sredinom tridesetih godina 20. vijeka sa nestrpljenjem se čekala prilika da se čitaju određena djela pristigla u grad. Profesor Ljubomir Krneta, tada đak Učiteljske škole, bilježi: „Dešavalo se da u gradu cirkuliše 1-2 primerka jednog savremenog socijalnog ruskog ili njemačkog romana (Babelj, Gorki, Sejfulin, Glatkov; zatim Remark, Ren, Verfel) i da se jedva stizalo do te knjige. Vrlo često ostajalo je svega 24 časa da se knjiga pročita pa da se da drugima na čitanje“, kazala je Vuković.
Veliki broj učenika do knjiga je dolazio u nekom od kulturnih društava ili čitaonica. U tom smislu, karakteristično je pismo koje je predsjednik Srpske čitaonice Dušan Kecmanović poslao Banskoj upravi 23. maja 1930. tražeći donaciju u knjigama: „Svrha našem društvu je, uz ostalo, da se bavi i izdavanjem, odnosno posuđivanjem knjiga iz svoje knjižnice. U toku prošle godine izdano je iz knjižnice oko 1.200 knjiga za čitanje. Velika većina čitača – skoro 3/4 bili su učenici ovdašnjih srednjih škola, gimnazije i učiteljske škole”.
“U školskoj 1930 1931. čitaonica je imala oko 1.800 potraživanja, a služila je građanima, „bez razlike vjere i plemenskog imena: od 158 članova oko 2/3 bili su pravoslavci, 31 rimokatolik, 9 muslimana i 16 Jevreja“. Nekoliko godina kasnije, u Izvještaju o radu Srpske čitaonice u 1937. godini, između ostalog, piše da je knjige te godine pozajmilo 410 đaka, od toga 284 iz Gimnazije, 48 iz Trgovačke akademije, 36 iz Učiteljske škole, 15 iz Građanske, 13 iz Stručne i 7 studenata sa visoke škole“. Sve ovo nedvosmisleno ukazuje na veze školstva, čitaonica, prosvjetnih i kulturnih društava i narastajuće potrebe žitelja za čitanjem”, rekao je Berislav Blagojević.
Goran Dakić
