Kada je režim Slobodana Miloševića 1996. godine falsifikovanjem zapisnika sa lokalnih izbora pokušao da ospori pobjedu opozicione koalicije „Zajedno“, studenti Univerziteta u Beogradu pridružili su se protestima koji su trajali devedeset dana. Tih mjeseci, krajem 1996. i početkom 1997. godine, većina beogradskih fakulteta nije radila.
Studenti su izlazili u šetnje sa pištaljkama, izvodili razne performanse, udarali u šerpe. Organizovali su i doček Nove godine u centru Beograda kada se okupilo više od 100.000 ljudi. Protesti su završeni nakon dolaska specijalnog izaslanika OEBS-a Felipea Gonzalesa u februaru 1997. godine kada je Milošević priznao pobjedu opozicije u Beogradu i drugim gradovima. O protestima su i tada pisali i izvještavali svi. Neko kako je htio, neko kako je morao, ali nije bilo onih koji su u potpunosti ignorisali svakodnevne blokade, marševe i zvižduke. Među njima je bio i novinar koji će autoru ovog teksta biti prvi urednik i koji je krajem te 1996. i početkom 1997. godine radio u Večernjim novostima koje su i tada, kao i sada, štitile režim jednog tirjanina.
Taj novinar je uskoro prešao u Dnevni telegraf , a svom je mladom saradniku petnaestak godina kasnije, na jednom službenom putovanju, rekao da je to uradio zato što su Novosti – kuća u kojoj je ponikao i koju je smatrao uzorom – pisale o „šačici nezadovoljnih“. „Kako“, pitao je moj prvi urednik svog tadašnjeg urednika, „kako pišemo o šačici nezadovoljnih, a pod našim prozorom sto hiljada ljudi mitinguje?“
Danas, dvadeset i devet godina kasnije, studenti Srbije ponovo su na nogama. O njihovoj pobuni zna se sve: zna se šta je povod njihovom „ustajanju“ i zna se koje su zahtjeve isporučilinaprednjačkoj vlasti. Mediji rade isto što su radili i u predvečerje Miloševićeve vlasti: jednima je „studentski ustanak“ prilika da ispitaju sopstvene profesionalne limite, drugima je buna mladih poziv na puštanje krvi svakome ko u mahnitom Vučiću ne vidi Aleksandra Makedonskog.
Profesori i nastavnici su stali uz studente i đake, na ulicama su bajkeri i taksisti, u štrajk su krenuli i advokati, Sremci i Bačvani pred umornu omladinu iznose rezance sa makom, gomboce, šnufnudle, kobasice iz masti, otkoštanu pečenu prasad… Opozicija pokušava sa boka da se uvuče u studentske redove, ali je kordon za sada čvrst i bilo bi dobro da skoro ne popusti.
U Republici Srpskoj, koja je, kao i Srbija, okovana kriminalom i korupcijom kao vječnim ledom, malo je onih političkih vektora koji smiju da stanu uz probuđene studente. Nijedan ovdašnji političar ne smije da podrži studente, nijedna ovdašnja stranka ne smije da osudi ili da bar prebaci koju roditeljsku Vučićevom režimu koji je preorao Srbiju temeljno poput Poćorekovih divizija u Velikom ratu. Osim Nebojše Vukanovića i njegovog Pokreta za pravdu i red nema nijednog jedinog političara koji bi jasno i glasno, bez uvijanja i kalkulantskih fraza, podržao studente.
Predjednik Republike je za proteste, ali nije za blokade. Prvi ljudi opozicije, Milan Milićević, Draško Stanivuković i Jelena Trivić, nisu čak ni za proteste. Ako Dodik mora da podržava slične sebi, zašto moraju oni? Ako im smeta javni servis Republike Srpske koji je zaista više nego nikakav, kako im ne smeta javni servis Srbije koji je još i gori? Smeta im kada zbog korupcije propadnu „Šume Srpske“, ali im ne smeta kada zbog korupcije pogine petnaest ljudi?
Ovo što slijedi rekao sam i napisao desetak puta, dosadio sam samome sebi, kamoli onima kojima ovo pišem, ali ponavljanje je, vele stari Latini, majka znanja. Dodik je svojevremeno, ima tome četiri ili pet godina, možda i cijelih šest, u Narodnoj skupštini Republike Srpske po ko zna koji put replicirao tadašnjem gnjevnom opozicionom poslaniku koji će ubrzo nakon toga postati gradonačelnik Banje Luke i u toj replici mu je iznenada izletio roditeljski savjet: Ako misliš da pobijediš na izborima, moraš da budeš dobar sa Srbijom, sa crkvom i sa Rusijom.
I to je neminovno tako. Dodik to, uostalom, najbolje zna, jer nema tog predsjednika Srbije na kojeg se nije bacao tupim sikirama da bi kasnije s njim ispijao skupa vina, jeo teletinu ispod sača i dogovarao poslove. Ali ima valjda nešto veće od politike. Postoji valjda nešto svetije od vlasti. Zar nisu ona silna djeca zaslužila da im se ovdašnji opozicionari nijemo poklone ako već ne mogu da im aplaudiraju i pomognu? Da li je i za njih ova sila ponosnih buntovnika ono što je bila i uredniku Večernjih novosti 1996. godine – šačica nezadovoljnih?
Čega se plašite? Da vas neće pozvati u Užičku 15? Da vam neće pomoći da se dočepate Palate ili skupštinske većine? Čemu se nadate? Da neće slati svoje ministre i poslanike da skupljaju glasove za vaše protivnike? Da će se boriti za poštene izbore na kojima ćete konačno dobiti šansu? Da vam neće spustiti „poljubac na usne, a nož u leđa“? Da će vam pozajmiti dva puta više nego onome prije vas? Ako se tome nadate, onda niste samo kukavice.
Goran Dakić, Gerila info
