Presuda Miloradu Dodiku nije samo pravna odluka – ona je postala centralna tačka političke krize koja oblikuje diskurs u Republici Srpskoj i šire.
Dodik nije čekao formalne pravne procese, već je presudu momentalno preveo u politički narativ, predstavljajući je kao napad na Republiku Srpsku i njen politički subjektivitet. U tom kontekstu, sudnica nije samo mjesto pravne argumentacije, već se transformisala u političku arenu, gdje je Dodik od optuženog postao navodni branilac naroda i njegovih prava.
Od samog početka procesa, Dodik je upotrijebio niz strategija kako bi presudu stavio u širi okvir napada na srpski narod, državne institucije Republike Srpske i sopstvenu političku poziciju. Kroz narative o žrtvi, otporu i „nepravednom“ međunarodnom pritisku, on je stvorio krizu koja je postala osnov za političku mobilizaciju.
Jezik otpora: Konstrukcija narativa o žrtvi
Milorad Dodik je godinama majstorski gradio retoriku otpora, a presuda protiv njega dala mu je novu priliku da dodatno učvrsti taj narativ. Jezik koji koristi nije slučajan – svaka riječ je pažljivo odabrana kako bi se izgradio osjećaj kolektivne nepravde, ugroženosti i borbe za opstanak. Njegova strategija je duboko ukorijenjena u političkoj tradiciji koja koristi narativ žrtve kao sredstvo mobilizacije.
Dodikov narativ nije samo reakcija na presudu – on je sistematičan i oslanja se na nekoliko ključnih elemenata koji zajedno stvaraju sliku nepravde i otpora:
- Umjesto da govori o presudi kao o ličnom slučaju, Dodik neprestano koristi kolektivne odrednice: „Ne sude oni meni, sude Republici Srpskoj!“, „Ovo nije napad na jednog čovjeka, već na naš narod, na naše institucije!“. Ovim pristupom on svoju sudbinu veže za sudbinu cijelog entiteta i naroda, čime pokušava izbjeći ličnu odgovornost i prebaciti fokus na navodnu kolektivnu žrtvu;
- Presuda nije predstavljena kao pravni čin, već kao politički pritisak: „Ovo je nastavak montiranih procesa protiv srpskih lidera!“, „Sud BiH nije sud pravde, već politički instrument Sarajeva i stranih ambasada!“ Na ovaj način Dodik pokušava potkopati legitimitet pravosudnih institucija, sugerišući da se presude ne donose na osnovu zakona, već prema političkoj direktivi;
- Dodik često koristi istorijske paralele kako bi presudu stavio u širi narativ neprekidne nepravde prema Srbima. Ovo nije nova strategija – ona se koristila i ranije, posebno u narativima o Haškom tribunalu i političkim pritiscima iz međunarodne zajednice: „Kao što su proganjali naše heroje u Hagu, sada žele da progone i naše političke predstavnike!“, „Ovo je isti scenario kao i ranije – slomiti Republiku Srpsku i njene institucije!“. Takvim poređenjima on emotivno povezuje trenutnu situaciju sa kolektivnim osjećajem nepravde koji postoji u dijelu srpskog biračkog tijela.
Dodikov diskurs obiluje stilskim figurama koje dodatno pojačavaju njegov narativ. Među najčešće korištenima su:
- Hiperbola: „Ovo je pokušaj da unište Republiku Srpsku!“ – Ovom tvrdnjom Dodik preuveličava posljedice presude, kako bi pojačao osjećaj hitnosti i mobilizacije;
- Metafore borbe: „Nećemo pognuti glavu pred nepravdom!“ – Koristi izraze koji impliciraju otpor, sugerišući da je situacija ratno-političke prirode.
- Dihotomija „mi protiv njih“: „Mi smo branioci Srpske, oni su agenti stranih interesa!“ – Jasno razdvajanje na „dobre“ (vladajuća struktura u RS) i „zle“ (Sarajevo, zapadne ambasade, opozicija).
Inače, narativ o žrtvi nije hladan i pravno-argumentovan – on je emotivan, dramatičan i konfliktan. On izbjegava neutralne termine i koristi riječi koje izazivaju snažne reakcije: „montirani proces“ umjesto „sudska presuda“, „politički progon“ umjesto „sudska odluka“, „napad na Republiku Srpsku“ umjesto „sankcija protiv pojedinca“. Ovakav jezik služi da stvori osjećaj urgentnosti i natjera njegove pristalice na reakciju.
Narativ o žrtvi ne bi imao toliku snagu da nije podržan kroz medije i institucije u Republici Srpskoj. RTRS i drugi provladini mediji ne izvještavaju o pravnim aspektima presude, već koriste Dodikov diskurs o „političkom procesu“. Narodna skupština RS organizuje posebne sjednice na kojima se presuda osuđuje kao „neprihvatljiva i politički motivisana“. Dodikovi saveznici u javnom prostoru preuzimaju njegove teze i dodatno ih amplificiraju. Na ovaj način, narativ o žrtvi ne ostaje samo na nivou Dodikovih izjava, već postaje dominantna politička priča u Republici Srpskoj.
Dodikova strategija žrtve je dugoročno bila efikasna jer se nadovezuje na postojeće narative o srpskoj ugroženosti i političkom pritisku iz Sarajeva i međunarodne zajednice. Međutim, pitanje je koliko dugo će ovaj narativ moći funkcionisati. Ako se ekonomska situacija pogorša, građani bi mogli postati manje osjetljivi na političke teme i više fokusirani na svakodnevne probleme. Ako opozicija nađe način da ospori ovaj narativ, Dodik bi mogao izgubiti monopol nad pričom o otporu. Ako međunarodna zajednica reaguje jačim sankcijama, Dodik bi se mogao suočiti s dodatnim pritiscima unutar vlastitih redova. Ipak, za sada, njegov narativ o žrtvi ostaje centralni element političke mobilizacije u Republici Srpskoj, osiguravajući mu lojalnost birača i političku dominaciju.
Paralele s prošlim narativima: Kontinuitet ili evolucija?
Retorika i narativi koje koristi Dodik nisu izolovan fenomen. Oni su dio šireg političkog kontinuiteta u kojem se identitet Republike Srpske gradi kroz percepciju neprekidne ugroženosti, otpora i borbe protiv „neprijatelja“. Međutim, iako se osnovni motivi ponavljaju, postoji jasan razvoj i prilagođavanje narativa u skladu s političkim okolnostima.
Dodikova politička strategija oslanja se na već poznate narative koji su oblikovali političku kulturu u Republici Srpskoj od završetka rata:
- Narativ o „nepravednoj međunarodnoj zajednici“ – prisutan još od vremena Haškog tribunala i kasnijih pritisaka na političke i vojne lidere RS. Ovaj narativ prikazuje međunarodne aktere kao jednostrane i pristrasne prema Bošnjacima, a srpske političke elite kao žrtve nepravde;
- Narativ o „Sarajevskom pritisku na RS“ – od vremena Bonskih ovlaštenja, preko ustavnih reformi, pa do kasnijih političkih odluka Suda i Tužilaštva BiH, političke elite u RS kontinuirano koriste narativ o Sarajevu kao centru moći koji pokušava smanjiti autonomiju entiteta;
- Narativ o „borbi za opstanak Srpske“ – od referenduma o Danu Republike Srpske 2016. do najnovijih sukoba oko državne imovine i presude Dodiku, ovaj narativ se obnavlja svaki put kada je potrebno mobilizovati biračko tijelo i predstaviti se kao zaštitnik entiteta.
Ovi narativi su ključni jer omogućavaju Dodiku da predstavi svaku krizu kao „istorijski trenutak“ u kojem se brane temeljni interesi srpskog naroda.
Iako postoji kontinuitet u osnovnim tezama, Dodik je prilagodio retoriku u skladu s promjenama političkog konteksta.
- U periodu 2006-2010. Dodik je bio pragmatičan lider koji je sarađivao s međunarodnim faktorima, dok je paralelno jačao autonomiju RS. Retorika je bila umjerenija, s naglaskom na „legalistički otpor“ unutar institucija BiH;
- Od 2015. do 2020. godine Dodik je, nakon sve većih pritisaka i gubitka međunarodne podrške, počeo koristiti radikalniji jezik, pojačavajući narativ o „stranom miješanju“ i „nepravednim presudama“ protiv Srba;
- Posljednjih godina, pogotovo s presudom protiv njega, Dodik se vratio najekstremnijim verzijama narativa, otvoreno prijeteći disolucijom BiH i proglašavajući institucije na državnom nivou nelegitimnim.
Dok je ranije bio fokusiran na međunarodnu zajednicu i Sarajevo kao glavne „neprijatelje“, Dodik posljednjih godina u narativ sve češće uvodi i domaće političke protivnike kao „izdajnike“. Opozicija u RS se sve češće targetira kao „sarajevski poslušnici“, čime se dodatno polarizuje politički prostor unutar entiteta. Mediji koji kritikuju Dodika označavaju se kao „strani agenti“ i stavljaju se u isti koš s međunarodnim akterima koji „rade protiv Srpske“. Ova strategija omogućava Dodiku da se predstavi kao jedini pravi zaštitnik Republike Srpske, dok sve ostale političke opcije delegitimiše kao „kolaboracioniste“.
Iako su ovi narativi do sada bili efikasni, pitanje je koliko dugo će moći održavati svoju snagu. Ako građani počnu percipirati ove krize kao ponavljajuće obrasce bez realnih promjena, postoji mogućnost da se narativ istroši. Jačanje međunarodnih sankcija ili promjena u političkim odnosima unutar BiH takođe može natjerati Dodika na redefinisanje strategije. Naposljetku, ako se unutar RS pojavi politički akter koji uspije formirati alternativni narativ, Dodikov monopol na interpretaciju političkih događaja može oslabiti.
Za sada, međutim, Dodik i dalje uspijeva adaptirati svoj narativ, čineći ga centralnim političkim okvirom kroz koji se tumače svi događaji vezani za RS. Pitanje je samo da li će ova strategija imati iste efekte u budućnosti, ili će joj trebati dalja evolucija kako bi zadržala svoju političku moć.
Gerila.info
