Politička atmosfera u Narodnoj skupštini Republike Srpske dostigla je novu tačku usijanja nakon skandalozne izjave predsjednika parlamenta Nenada Stevandića, u kojoj, prema video snimku koji je obišao javnost, izgovara riječi: „Moram ih sve pobiti“. Ova izjava, izrečena ispred skupštinske govornice, u kontekstu sve oštrijeg sukoba s opozicijom, izazvala je osudu javnosti i dodatno zaoštrila političke tenzije.
Samo nekoliko sati nakon Stevandićevih riječi, poslaniku Nebojši Vukanoviću zapaljen je automobil ispred porodične kuće u Trebinju, dok su u kući bile njegova supruga i majka. Vukanović je ovaj napad povezao s atmosferom linča koju, kako tvrdi, vlast Republike Srpske stvara prema njemu i opoziciji.
Stevandić je naknadno osudio ovaj incident, izjavivši da „Republika Srpska mora biti sigurno društvo u kojem niko ne smije uzimati pravdu ni nepravdu u svoje ruke“. Ipak, njegova retorika prema opoziciji, koju naziva “petom kolonom” i “saradnicima stranih neprijatelja”, svjedoči o sistematskom targetiranju političkih neistomišljenika.
Sjednice Narodne skupštine posljednjih dana obilježene su ne samo verbalnim sukobima, već i nasilnim metodama gušenja opozicionih glasova. Na zahtjev Stevandića, potpredsjednik parlamenta Petko Rankić naredio je izbacivanje kompletnog poslaničkog kluba SDS-a sa sjednice. Uz pomoć skupštinskog obezbjeđenja, opozicionari su udaljeni, dok su se u sali nastavile prozivke na njihov račun.
Mirjana Orašanin (SDS) u svom izlaganju kritikovala je nacrt novog Ustava RS, tvrdeći da on ozbiljno narušava dejtonski okvir. Njena izjava izazvala je oštru reakciju Stevandića, koji ju je optužio za „podrivanje vlasti“ i etiketirao SDS kao “izdajnike koji podržavaju Kristijana Šmita”. Ovakva retorika nastavak je strategije diskreditacije opozicije, koja se u Republici Srpskoj sve češće suočava sa direktnim prijetnjama i zastrašivanjem.
Politička realnost: Prijetnje kao model vladanja
Stevandićeve izjave i postupci svjedoče o opasnom trendu u kojem se politički protivnici ne doživljavaju kao legitimni akteri demokratije, već kao neprijatelji koje treba eliminisati, bilo verbalno, administrativnim mjerama, ili kroz stvaranje atmosfere u kojoj fizički napadi postaju realna opasnost.
U takvom okruženju, incident poput paljenja automobila Nebojše Vukanovića ne može se posmatrati izolovano, već kao dio šireg konteksta političke represije i kriminalizacije opozicije.
Dok vlasti insistiraju na priči o “zaštiti Republike Srpske od stranih neprijatelja”, stvarna opasnost dolazi iznutra – iz institucija koje se pretvaraju u instrumente političke represije. Ukoliko ovakva retorika i praksa ostanu nekažnjenje, pitanje je vremena kada će verbalna agresija prerasti u nešto još opasnije.
Gerila.info
