U februaru 2025. godine, vjetroelektrana Ivovik ušla je u komercijalni rad kao najveći objekat te vrste u Bosni i Hercegovini međutim, iza ovog uspješnog projekta krije se priča o sukobu interesa, pravnoj nesigurnosti, pogodovanju privatnim interesima, netransparentnosti i zloupotrebama koje sistematski potkopavaju javni interes.
Vjetroelektrana Ivovik predstavlja jedno od najvećih ulaganja u obnovljive izvore energije u BiH, sa kapacitetom od 84 MW i godišnjom proizvodnjom od 259 GWh električne energije a izgradnja ovog postrojenja počela je 2021. godine na zemljištu za koje građani tvrde da im je nezakonito oduzeto zbog čega još uvijek traje sudski spor.
Katastarski ured u Livnu proveo je eksproprijaciju koristeći poziv za usaglašavanje zastarjelih podatka iz 1982. godine koji je upućen putem lokalnog radija i oglasne table opštine. Kako je većina stanovnika ovog područja raseljena, u dijaspori ili ne obilazi redovno zgradu lokalne administracije, mnogi su propustili rok za dostavljanje dokaza o vlasništvu pa su tek početkom radova saznali da je njihovo zemljište prešlo u državno vlasništvo i da se na njemu počinje graditi postrojenje za proizvodnju električne energije pomoću vjetra.
Pred Općinskim sudom u Livnu pokrenut je spor kako bi se dokazalo da je zemlja nezakonito oduzeta privatnim vlasnicima, ali nadležne institucije nisu zaustavile projekat, već su nastavile sa izdavanjem dozvola. Sve je kulminiralo dozvolom Regulatorne komisije za energiju FBiH (FERK) nakon koje je omogućena proizvodnja električne energije iako je imovinski spor još u toku – što bi u pravnim državama automatski zaustavilo projekat.
Problemi oko izgradnje vjetroelektrane, koje je TI BiH detaljnije izložio u najnovijoj studiji slučaja, se protežu od 2008. Godine, kada je Vlada kantona 10 prvobitno dodijelila koncesiju firmi Ivovik d.o.o. čiji vlasnik, pokojni Ivan Matković je bio brat Stjepana Matkovića, tadašnjeg ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u kantonalnoj vladi. Osim ovog potencijalnog sukoba interesa, proces dodjele koncesije za ovaj projekat je sproveden uprkos odluci Ustavng suda Federacije BiH da je Zakon o koncesijama Kantona 10 povrijedio pravo na lokalnu samoupravu te se ne smije primjenjivati, što je ovaj sud ponovio u odluci iz 2024. godine.
Uz to, Vlada je ugovor je sa firmom Ivovik d.o.o., koja je povezana sa visokim funkcionerom u samoj toj vladi, potpisala na period od 30 godina uz naknadu od 20 hiljada evra i uslov da taj rok počinje teći tek danom početka proizvodnje, a ne potpisivanja ugovora. Time se išlo na ruku investitoru koji nije bio u obavezi da odmah realizuje projekat, već je dobio mogućnost da čeka odgovarajući momenat za preprodaju koncesionog prava, praksa poznata kao tzv. „mešetaranje“ koncesijama.
To se na kraju i desilo, pa je 2017. godine Ivovik d.o.o. prodat kompanijama pod kontrolom kineske vlade – CNTIC i Sinohydro za iznos od 8 miliona evra do kog su došli mediji, što je pratio i prenos koncesionog prava na izgradnju vjetroelektrane. Struktura vlasništva je kasnije još više zamagljena prebacivanjem vlasništva na firme u Luksemburgu, da bi izgradnja vjetroparka počela 2021. godine.
Dobijanjem upotrebne dozvole i odobrenjem priključenja na mrežu koje izdaje Elektroprenos BiH, krajem 2024. godine postrojenje počinje sa probnim radom, a u februaru 2025. FERK izdaje dozvolu za proizvodnju električne energije, čime firmi VE Ivovik počinje komercijalni rad.
Od tog datuma počinje i da se obračunava i koncesiona naknada od oko 1,5% prihoda od prodaje električne energije, koja je definisana ugovorom iz 2008. godine – 17 godina nakon dodjele koncesije i nakon što je prvobitni vlasnik preprodao firmu i pravo na izgradnju vjetroparka za višemilionski iznos. U prevodu, Vlada kantona 10 je licima koji su u bliskim srodničkim odnosima sa jednim od svojih članova omogućila da zarade milione preprodajom prava na „vjetar“ dok budžet kantona i lokalnih zajednica lokalne zajednice nisu imale gotovo nikakvu korist.
Ivovik šalje pomiješanu sliku naizgled uspješnog projekta energetske tranzicije, u pozadini kog se nalazi čitav niz neregularnosti. Uslovi koncesije napisani su tako da pogoduju koncesionaru, a ne javnom interesu, dok su nadležni zakazali na svakom koraku: od dodjele ugovora, preko nadzora, do krajnjeg izdavanja dozvola. Uz to, čitav proces, koji se pokazao kao netransparentan, se odvijao pod okriljem zakona koji je neustavan dok su osnovna prava građana, kao što je pravo na imovinu, prekršena od strane institucija upravo zaduženih da ih štite.
Ovaj slučaj oslikava potpuni slom u upravljanju koncesijama u BiH koje se često koriste kao instrument za privatnu dobit nauštrb javnog interesa, na šta je ukazao prvi Registar koncesija u BiH koji je objavio TI BiH.
Pravna nesigurnost, netransparentnost, zloupotrebe i pogodovanje privatnim interesima su sve odlike procesa dodjele koncesija u BiH zbog čega TI BiH poziva na hitnu reformu zakonodavnog i institucionalnog okvira – kako bi javni resursi konačno služili javnom, a ne privatnom interesu.
