Demokratija nije stanje nego proces. Jednom izborene privilegije i prava se moraju čuvati i stalno nadograđivati. Novinarstvo je jedan od rijetkih društvenih instrumenata koji čuva i nadograđuje demokratiju. Ili bi bar trebalo da bude tako.
Toliko puta navedene floskule o demokratiji i novinarstvu kao psu čuvaru iste nerijetko se čine „izlizanim“, suvišnim, prevaziđenim. Međutim, svakodnevnica nas demantuje.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
U eri „post-istine“ (post-truth) kada činjenice gube na značaju, više je nego ikada neophodno da kao mantru ponavljamo tezu o novinarstvu kao čuvaru demokratije.
Čuvajući demokratiju, novinarstvo je prešlo dug put, od „lučkih boema“ do „građanskog novinarstva“, nerijetko evoluirajući i u pozitivnom ali i u negativnom smjeru.
Nisu rijetki primjeri negativnog uticaja, poput senzacionalizma, trivijalizma, žute štampe, medijskih magnata poput Vilijama Randolfa Hersta koji su izmišljali događaje i doprinosili razvoju sukoba, državne cenzure, autocenzure, državnog monopola na informacije, manipulacije, proskripcije i stigmatizacije putem medija i slično, koji su otežavali razvoj demokratije služeći samo odabranim i privilegovanim pojedincima i grupama.
Iako su ove negativne tendencije, koje su bile sastavni dio novinarstva kroz istoriju, daleko iza nas, nerijetko nam se čini da nam se kao bumerang vraćaju i to u prikrivenoj formi „prava na kontrafaktualnu slobodu izražavanja“.
Iako zvuči kao oksimoron, jer kako spojiti laž i slobodu izražavanja, „post-činjenično“ novinarstvo uzima sve više maha, posebno u sferi digitalnih medija, konkretnije virtuelnih društvenih mreža.
Dok je nekad predstavljao „svjež dašak u ustajaloj žabokrečini državne kontrole informacija“, internet danas često služi kao instrument za potkusiravanja i manipulaciju. Nekad su koncepti „građanskog novinarstva“ (citizen journalism), alternativnih medija, „participativnog novinarstva“ (participatory journalism) i fenomena „osnova novinarstva“ (grassroots journalism), koji su obilježili milenijumsko razmeđe, omogućavali nekadašnjim pasivnim korisnicima sa eventualnom šansom za povremene odgovore (feedback) da postanu izvor informacija.
Po prvi put u istoriji na horizontu se nazirala šansa za istinsku neposrednu demokratiju. Međutim, država je veoma brzo shvatila potencijale ali i opasnosti nekontrolisanog širenja informacija, s jedne strane, dok je s druge, pojavom virtuelnih društvenih mreža i blogosfere, neslućeni demokratski potencijal „sam sebe pojeo“ u preobilju neselektivnih informacija, često na granici etike i pravnih normi.
Novinarstvo je kroz istoriju evoluiralo, mijenjalo forme i prilagođavalo se novonastalim društvenim tendencijama, ali i samo kreiralo društvene tokove. Uvijek je pronalazilo način da opstane. Pojavom radija štampa nije iščezla. Da bi opstala prešla je na analitiku.
Pojavom televizije radio nije nestao. Televiziji je ustupio primat i privilegiju prenosa događaja dok se on fokusirao na brzinu prenosa informacija. Tako je došlo do situacije da radio najavljuje, televizija prenosi a štampa analizira događaje. Međutim, pojavom interneta, posebno druge generacije interneta koju su obilježile virtuelne društvene mreže, blogosfera, povećana interakcija i kreiranje sadžaja od strane korisnika, sve se „okrenulo naopačke“.
Klasični mediji su sve više gubili bitku sa „neformalnim informacijama“. Smanjeni tiraži, sve manje i manje korisnika i oglašivača doveli su klasične medije na rub egzistencije, nerijetko i preko njega. U borbi za naklonost ono malo preostalih korisnika, mediji su nerijetko prelazili na „tamnu stranu“ senzacionalizma, trivijalizma i frivolnosti, ne praveći razliku između interesa javnosti i javnog interesa.
Društvene mreže su im svesrdno pomagale u tome. Mogućnost korisnika da postavljaju fotografije, video zapise ali i informacije koje nerijetko balansiraju između istine i „prikrivene istine“, stvorilo je situaciju informacijsko-čulne preopterećenosti i, što je još pogubnije, neselektivne percepcije informacija.
Bez provjerenog autoriteta koji će pružiti autentičnost informaciji, s jedne strane, i u izostanku kritičke svijesti značajnog dijela javnosti, s druge strane, društvene mreže predstavljaju plodno tlo za manipulacije. Nismo jednom bili svjedoci koliku histeriju može proizvesti objavljivanje neprovjerenih informacija (pr. elementarne nepogode).
Takođe, nisu rijetke situacije u sferi politike u kojima objavljivanjem nepotpisanih „polutačnih informacija“, nerijetko sa lažnih profila, pojedinci i grupe nastoje obezbijediti ličnu, najčešće efemernu korist, sa nesagledivim društvenim posljedicama.
Postaje jasno da apeliranje na „zdrav razum“ i etičke i moralne principe nije dovoljno.
Pored većeg angažovanja klasičnih medija, naravno, u deontološkom kontekstu, s jedne strane, i medijskih regulatora i javne sfere, s druge, potrebno je više raditi, prije svega, na medijskom opismenjavanju stanovništva i njihovom osposobljavanju da prepoznaju, ako ne laž, onda bar autentične informacije. Nesumnjivo, novinarstvo će preživjeti i ovaj talas udara, kako na sebe tako i na demokratiju. Samo, postavlja se pitanje: po koju cijenu?
