DRUŠTVO,NASLOVNANOVOSTI

Objektivnost i nepristrasnost medija – podijeljenost bh. medijske scene (slučaj zloupotrebe djece u dnevnopolitičke svrhe)

Bosanskohercegovačko društvo nosi veliko tranzicijsko breme – breme društvene nesređenosti, političke nezrelosti i demokratske neprosvećenosti. Pored toga, heterogena, kakva jeste, Bosna i Hercegovina se svakodnevno susreće sa velikim izazovima. Ne želeći da upadnemo u zamku opšteg mjesta i kolokvijalnog određivanja fenomena tranzicije, možemo se pozvati na Ralfa Darendorfa (Dahrendorf, 1990) koji ističe da je postkomunističkim društvima potrebno šest mjeseci za političku promjenu i formiranje ustava, šest godina za formiranje demokratije koja se zasniva na vladavini prava, parlamentarnom sistemu i političkom i ideološkom pluralizmu, a čak šezdeset godina za formiranje demokratskog društva. Prve dvije faze smo prošli, manje ili više uspješno. Što se treće faze tiče, nažalost, svjedoci smo, gotovo svakodnevno, da će put zaista biti dugačak i mukotrpan.

Ukoliko političari nisu sposobni ili voljni da što sigurnije, bezbolnije i efikasnije „isplove iz tranzicijske luke na otvoreno more demokratije“, postoje izvjesni instrumenti civilnog društva koji im mogu i moraju pomoći u tome. Slobodni mediji su jedan od tih instrumenata. Između mnogobrojnih standarda i kriterijuma novinarske profesije, objektivnost, u smislu neizostavljanja činjenica, cjelovitog pristupa obradi događaja, isticanja važnih u odnosu na nevažne činjenice i iskrenosti prema javnosti, i nepristrasnost, u smislu nenaklonjenosti, uravnoteženosti i vrijednosne neutralnosti (Čupić, 2010), svakako su jedni od važnijih. Međutim, nerijetko isti ti mediji koji bi trebali biti „psi čuvari demokratije“, doprinose, što svjesno što nesvjesno, kako etnonacionalnim „rovovskim pozicijama“ političkih elita, tako i očuvanju stanja latentnog antagonizma uopšte (pr. Društvena odgovornost medija u Bosni i Hercegovini: vijesti o građanskom ratu u BiH na Radioteleviziji Republike Srpske, Bubonjić, 2015). Posljednji u nizu primjera jeste zloupotreba djece u dnevnopolitičke svrhe u slučaju informacija o slanju djece iz Republike Srpske u vojne kampove u Rusiju i obuke djece u kampu „Askeri“, što će biti i predmet naše analize. Ono što je simptomatično, kao u sličnim slučajevima, jeste da su mediji iz Republike Srpske i mediji iz Federacije BiH nerijetko zauzimali suprotne strane koje odgovaraju političkim stavovima zvaničnih političkih predstavnika u ovim entitetima.

U analizu smo uključili internet stranice elektronskih i štampanih bh. medija: RTRS, Nezavisne novine, Glas Srpske, Oslobođenje i Dnevni Avaz, kao i portale iz BiH: Buka, Frontal, Fokus, Klix, Slobodna Bosna i Vijesti. Jedinica analize biće odrednice i fokus medija u vezi sa izvještavanjem o navedenim slučajevima, odnosno, na koji način su mediji iz RS i mediji iz Federacije BiH opisali navedene slučajeve i na koje aspekte su stavili fokus. Dakle, predmet naše analize neće biti istraživanje da li je istina i šta se krije iza informacija o navodnom slanju djece iz RS u vojne kampove u Rusiju kao i o obuci djece u kampu „Askeri“ kod Tešnja, nego analiza diskursa bh. medija u vezi sa tim slučajevima s ciljem da utvrdimo da li su i u kojoj mjeri predmetni mediji objektivni i nepristrasni.

- tekst se nastavlja ispod oglasa-

Analizu počinjemo informacijom o slanju djece iz RS u vojne kampove u Rusiju koju je objavio ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić u dijaloškoj emisiji „Ukrštenica“ na RTRS emitovanoj 29.01.2018.. Iako je u javnosti i prije izjave ministra Mektića bilo informacija o slanju djece u ruske kampove (Žurnal, 25.01.2018: MALOLJETNICI S PUŠKAMA (VIDEO): Dječaci iz Srbije i RS obučavaju se u ruskim vojnim kampovima), mi smo odlučili da analiziramo medijski diskurs u vezi sa izjavom Dragana Mektića o ovom slučaju, prije svega zato što je informaciju javnosti predstavila osoba na visokoj političkoj funkciji, te s tim u vezi, može izazvati značajnije posljedice. Pored rasprave o slanju djece iz RS u Rusiju, u emisiji „Ukrštenica“, u kojoj je pored Dragana Mektića učestvovao i ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač, raspravljalo se i o organizaciji „Srbska čast“, zatim o opštoj bezbjednosno-političkoj situaciji u BiH, vehabijskim zajednicama u BiH, „airsoft“ klubovima u Federaciji, nerasvijetljenim ubistvima u RS i o drugim temama. Inače, osnovna tema emisije bila je da li u RS i Federaciji postoje paravojne formacije. Dakle, informacija o slanju djece u Rusiju nije bila u fokusu nego je navedena kao jedna od ostalih. Analiziraćemo kako su navedeni portali prenijeli tu informaciju. Većina portala iz Federacije koji su bili predmet analize fokusirala se upravo na informaciju o slanju djece iz RS u Rusiju:

Dnevni Avaz i Fokus nisu u prvi plan stavili informaciju o slanju djece u Rusiju:

Što se medija iz Republike Srpske tiče, niko nije stavio ovu informaciju u fokus:

Dakle, možemo vidjeti da mediji iz RS nisu u prvi plan stavili informaciju u vezi sa odlaskom djece u Rusiju, dok je većina medija iz Federacije apostrofirala upravo tu informaciju.

Uzevši u obzir da su mediji uglavnom citirali i parafrazirali izjave Dragana Mektića i Dragana Lukača, bez komentarisanja njihovih izjava, odnosno bez iznošenja vrijednosnih sudova, štaviše, izvjestan broj medija je preuzeo vijest od agencije SRNA, nećemo analizirati sadržaj navedenih izvještaja i vijesti. Prema mjerilima MekManusovog SMELL testa (McManus, 2012) i na osnovu analize novinarnosti (Bogdanić, 2016) predmetni izvještaji i vijesti odgovaraju principima odgovornog i ozbiljnog novinarstva. Ono što nam je privuklo pažnju jesu naslovi. Naslovi su, inače, najvažniji podsticaj za čitaoce i djeluju snažnije nego tekstovi (Rus-Mol, Zagorac Keršer, 2005). Većina čitalaca ne čita sve nego na osnovu naslova bira šta će čitati. Naslov je najsažetija informacija i predstavlja poziv na čitanje (Ђурић, 2000). Međutim, pored pružanja informacije i privlačenja pažnje mogu i izmanipulisati čitaoce, posebno one koji čitaju samo naslove. Dakle, možemo vidjeti koliki značaj imaju naslovi. S tim u vezi, u našem slučaju mediji iz RS su uglavnom u naslove stavljali izjave Dragana Lukača da u Republici Srpskoj nema paravojnih formacija dok ih ima u Federaciji, dok su mediji iz Federacije u naslov stavljali izjavu Dragana Mektića da se iz RS šalju djeca u ruske kampove. Na osnovu naslova, odnosno na osnovu fokusa medija, čitaoci koji se informišu samo na osnovu medija iz RS mogli bi zaključiti da u Federaciji postoje paravojne formacije, dok bi čitaoci koji se informišu samo na osnovu medija iz Federacije mogli zaključiti da RS šalje djecu na vojnu obuku u Rusiju. Naravno, postoje slučajevi izvještavanja medija koji imaju izbalansirane naslove, ali većina analiziranih medija iz Federacije i iz RS kao da slijede nacionalno-etničke matrice koje su postavile političke elite. Apostrofiraju negativne primjere kod nominalno suprotne strane, i u izvjesnom smislu aboliraju negativne primjere etničko-nacionalne opcije kojoj nominalno pripadaju.

Sličnu matricu, samo iz različitih uglova viđenja, možemo prepoznati i u slučaju iznošenja informacija o obuci djece u kampu „Askeri“ u blizini Tešnja. Ovaj put su mediji iz RS apostrofirali značaj navedene informacije u čemu kvantitativno i kvalitativno prednjače RTRS i Glas Srpske:

Navedene tekstove smo analizirali uz pomoć MekManusovog SMELL testa (McManus, 2012). Vjerodostojnost izvora se uglavnom ne dovodi u pitanje. Što se motiva objavljivanja informacije tiče, uočili smo da je prisutan sadržaj koji ubjeđuje, konkretno nedostaju relevantne činjenice u vezi sa formom i svrhom treninga pa se na osnovu dostupnih informacija, više emotivnim nego logičnim pristupom, pokušava ukazati na određene aspekte (pr. Evropi prijete Orićevi askeri). Takođe, uočili smo i „crno-bijeli“ pogled na svijet („dobri-loši momci“), odnosno pretjeranu generalizaciju i osuđivanje (pr. iza raznih „sportskih klubova“ u Federaciji BiH kriju se organizacije koje se bave militarizacijom djece, iza svega ne stoji samo Naser Orić, već ukupna nacionalna i vjerska elita Bošnjaka). Dokazi se u principu ne dovode u pitanje (video zapisi i fotografije). Što se logičnosti, odnosno prisutnosti logičkih grešaka tiče, uočili smo nekoliko nedostataka. Prije svega, uočili smo:

  1. grešku pretjeranog uopštavanja (lični stavovi i iskustva se uzimaju kao dokaz nečeg opštijeg): pr. izjava da podučavanje islamu i vojne obuke maloljetnika vehabijske organizacije „Asker“ dokumentuju da BiH pomaže džihadiste na Balkanu, izjava da je obuka djece prijetnja koja pokazuje šta može da se desi srpskom narodu i uopšte svima koji budu protiv te politike BiH;
  2. prikriveno impliciranje nečega da je tačno i dokazano (najčešće se sakriva frazama „puno“, „većina“, „nekoliko“, „donekle“ i slično): pr. BiH puna dječijih kampova gdje se stvara opasna vojska;
  3. pretjerano poređenje (neprimjerena i nekompletna poređenja): pr. poređenje obuke djece sa informacijom da BiH godinama odbija da sastavi listu džihadista;
  4. fundamentalnu grešku atribucije, odnosno preuveličavanje uloge pojedinaca i grupa i umanjivanje spoljnih faktora: pr. izjava da postoje razne vrste sportskih obuka koje se obavljaju čak i u prostorijama Islamske zajednice BiH, ili u džamijama, a gdje se djeca obučavaju za borilačke veštine, izjava da je obuka djece korak koji vodi ka Bliskom istoku, a ne Evropi.

Što se posljednjeg kriterijuma tiče, isključenosti, uočili smo da u većini slučajeva nedostaje druga strana, informacije se predstavljaju samo iz jednog ugla. S tim u vezi, u analiziranim tekstovima ne samo da ne postoji uravnoteženost, kao relativna nepristrasnost i neutralnost u opisivanju događaja, nego je i objektivnost upitna. Na taj način, kao suprotnost uravnoteženosti, u tekstovima su prisutni jednostranost i pristrasnost (Bogdanić, 2016). Inače, važno je napomenuti da su sporni dijelovi teksta uglavnom izjave sagovornika. Međutim, uzevši u obzir da ne postoji druga strana, odnosno suprotni stavovi, kao ni komentari novinara u kojima dovode u pitanje izjave sagovornika, možemo imlicitno zaključiti da se novinari, odnosno mediji ne ograđuju od izjava sagovornika. Naposlijetku, koristili smo i analizu novinarnosti (Bogdanić, 2016), konkretnije kriterijum novinarskog jezika. Uočili smo da je u opisima prisutno iznošenje utisaka, zaključaka, kvalifikacija kao i upotreba „obojenog jezika“: pr. Evropi prijete Orićevi askeri: BiH puna dječijih kampova gdje se stvara opasna vojska. Neophodno je napomenuti da je apsolutno legitimno, štaviše poželjno i obavezno da se, radi izgradnje i očuvanja demokratskog društva, ovakve informacije istraže i budu predmet medijskog izvještavanja. Međutim, neprimjerene generalizacije, tendenciozno izvještavanje i pristrasnost ne doprinose, ne samo deontološkim aspektima profesije, nego i prevazilaženju antagonizama koji su prisutni u bh. društvu.

Što se informacija objavljenih u federalnim medijima tiče, uočili smo da su posvetili manje pažnje navedenom događaju nego mediji iz RS. Takođe, događaju su pristupili na drugačiji način u odnosu na medije iz RS, nastojali su biti više objektivni i nepristrasni, ali se moglo primjetiti i implicitno aboliranje značaja ovog događaja:

Koristeći iste instrumente, MekManusov SMELL test (McManus, 2012) i analizu novinarnosti (Bogdanić, 2016), nismo uočili nedostatke u vezi sa kriterijumima vjerodostojnosti izvora, objavljenih dokaza i novinarskog jezika. Što se motiva tiče, moglo se uočiti da su analizirani federalni mediji, iako su imali veću tendenciju ka objektivnosti i nepristrasnosti, nastojali dati manji značaj navedenom događaju od medija iz RS, što u izvjesnom smislu, kao što smo naveli, predstavlja implicitno aboliranje značaja ovog događaja. Što se logičkih grešaka tiče, uočili smo pretjerano uopštavanje: pr. izjava da se obuka u kampu askeri nastoji poistovjetiti sa organizacijom „Srbska čast“. Kada je isključenost u pitanju, poput medija iz RS, ni federalni mediji nisu previše pažnje posvetili drugoj strani. S tim u vezi, izjave sagovornika, uzevši u obzir da nema suprotne strane i da nisu dovođene u pitanje, odnosno da tekstovi nisu uravnoteženi, mogu se smatrati jednostranim i pristrasnim.

Sumirajući analizu izvještavanja medija iz Federacije i medija iz RS u vezi sa izjavom Dragana Mektića o slanju djece iz RS u vojne kampove u Rusiju i informacije o obuci djece u kampu „Askeri“ uočili smo da u većini slučajeva mediji zastupaju stavove nominalno etničkih opcija kojima pripadaju, u izvjesnom smislu i političkih opcija. Nerijetko se stavovi izneseni u medijima poklapaju sa političkim stavovima nominalno srpskih odnosno bošnjačkih političkih elita (pr. Lukač: Zaustaviti radikalizaciju budućnosti BiH), čime doprinose iskorištavanju i zloupotrebama određenih grupacija, u ovom slučaju djece, u dnevnopolitičke svrhe. Ipak, ne možemo generalizovati pa zaključiti da su mediji iz RS konstantno i isključivo naklonjeni nominalno srpskoj etničkoj i političkoj opciji, odnosno da su mediji iz Federacije konstantno i isključivo naklonjeni, u ovom slučaju nominalno bošnjačkoj etničkoj i političkoj opciji. S druge strane, ne možemo a da ne primijetimo da se analizirani mediji ne pridržavaju uvijek etičkih principa doprinoseći tako očuvanju stanja latentnog antagonizma koje opterećuje bh. društvo.

 

Podijelite ovaj članak
- Oglasi-
Poslednje objavljeno
Zaboravili ste lozinku?