Ne tjerajmo djecu sa sportskih terena

Roditelji, a narijetko i mala djeca, svjesni su činjenice da je sport jedna od najvećih blagodeti čovječanstva, a od nevjerovatnog je značaja za razvoj djeteta.  Suludo je govoriti o koristima sporta u razvoju djeteta, i  pohvalna je odluka svakog roditelja da dijete odvede na neko sportsko borilište, teren ili u dvoranu.

ZA GERILU PIŠE BOJAN MIČIĆ

Ono sa čim se sve više susrećem, i čemu se radujem, jeste pitanje „da li je je rano da dijete upišem na sport već sa tri ili četiri godine?“. Naravno da nije, ali moramo znati da to dijete neće „trenirati“, već će se više igrati i treninzi treba da su tako i prilagođeni, da razvijaju određene motoričke sposobnosti u skladu sa uzrastom, a kako se razvijaju i mentalne karatkteristike, kao što je koncentracija, dijete počinje trenirati sa više smisla.

Mislim da je ovo jako važno da treneri sa ovakim pristupim pričaju sa roditeljima, jer oni treba da znaju da dijete sa  četiri ili pet godina ne može trenirati kao 10-godišnjak, ne samo zbog fizičkiih predispozicija,  već i zbog mentalnih , te treba da radi na razvijanju svih sposobnosti shodno svom uzrastu.

U obrazlaganju teze o važnosti sporta u razvoju djeteta rečeno je jako puno. Međutim, ono čemu se manje daje značaja, i o čemu sve veći krug sportskih stručnjaka, i ljudi uopšte govori, jeste zašto nam sve više djece prestaje da se bavi sportom već sa 15 godina.Razloga za ovu pojavu ima više, i neke ću pokušati objasniti.

Dajmo im svima šansu od samog početka

Sva djeca imaju pravo na šansu da pokušaju da se bave sportom koji oni žele. Naravno, ne napreduju sva djeca jednako, niti imaju jednake predispozicije za određeni sport. Često se može vidjeti da određena djeca sa lakoćom savladaju sve zadatke koji se pred njih stave, od motoričkih, tehničkih i taktičkih.

Ipak, neka se baš i ne snađu i tu veliku ulogu mora odigrati sam trener. Kako? Tako što će trening prilagoditi svakom malom početniku. Trener može izborom adekvatne opreme, rekvizita prilagođenih maloj djeci kako bi se tehnika lakše savladavala, smanjenjem sportskog terena zbog lakšeg savladavanja dužina, ali i samim svojim pristupom ohrabrenja i podrške, uveliko olakšati malom sportisti njegove prve korake.

Svako dijete pamti svog prvog trenera i jako je važno da je taj prvi trener, čovjek uz kojeg dijete uči svoje prve korake, veliki motivator, animator koji djeci  mami osmjer na lice. U takvom okruženju puno  su veće šanse da dijete zavoli sport i ne da odustane na početku, već da ostane u sportu i pokuša napraviti i takmičarsku karijeru.

Hoće li išta biti od njega?

Ovo je pitanje koje se često može čuti od roditelja djeteta koje je tek počelo trenirati, proveo na terenu nekoliko sati i pri tome ima pet, šest godina, a nerijetko i manje.  Često se tada zapitam na šta se odnosi pitanje? Hoće li postati Novak Đoković ili Miloš Teodosić?

Možda se ipak misli na to ima li predispozicije za bavljenje tim sportom? Na prvo pitanje je nemoguće odgovoriti,  dok se na drugo pitanje može dati odgovor kroz neko vrijeme koje dijete provede na terenu, ali kako se na svim karakteristikama (motoričkim i mentalnim) može raditi, mislim da svako ima šansu i treba da pokuša.

Dijete treba pustiti da se bavi sportom, ukoliko je to želja djeteta, i ne treba nikakav pritisak na njega stavljati koji proizilazi iz gore navedena dva pitanja jer to djeca itekako osjete. Mala djeca često mijenjaju sportove, ali to je tema za sebe, ali ono što mi trebamo, jeste da im pružimo šansu!

Roditelji, treneri, dajte djeci šansu da uživaju u sportu i nemojte se voditi gore navedenim pitanjima, jer ako pogledate snimke malog Đokovića, vidjećete dijete koje juri lopticu, koje se gotovo ne razlikuje od ostalih početnika. Ko je velike šanse davao Nikoli Jokiću? Malo ko je mogao pretpostaviti da će Jokić da se pretvori u nešto veliko, pa eto. Kakve je predispozicije kao dječak imao? Gotovo nikakve. Doduše, imao je ono najvažnije, želju za treniranjem i vjeru u sebe, a ostalo se u velikoj mjeri može nadoknaditi.

Ako do sada nije ništa napravio, ne treba trenirati…

Nije rijetkost da se ovakva izjava roditelja čuje već do 12 godine! Dijete u ovom uzrastu počinje da se takmiči, da se bori na turnirima sa većim ili manjim uspjehom. Ukoliko dijete pokazuje solidne rezultate, česta pojava je da provodi puno vreme na terenu,  dosta putuje po turnirima i „juri“ bodove, kako bi bilo najbolje!

Pa kada bude najbolje na lokalnom nivou, treba probati na višem, pa i međunarodnom, i tako dalje…Svi su oko djeteta srećni kada počne bilježiti rezultate, ali ti uspjesi samo treba da su određena smjernica i da se njegov rad koncipira tako da se rezultatima ne pridaje velik značaj, nego da se zadrži unutrašnja motivacija (želja za igrom, za sportom) do seniorskih dana.

Ipak situacija često nije ovakva. Dijete je dobro kod nas, najbolje, idemo igrati na međunarodnom nivou, koji je naravno teži i tu dolazi do problema jer taj nivo nosi i svoju težinu. Često čujem izjave, probaćemo još godinu ili dvije i ako ništa ne napravi, prestaće trenirati!!! ZAŠTO???  Zato što je najbolje kod nas i teško se probija na međunarodnom nivou?Pa dijete ste doveli na sport i krenulo je trenitati iz razloga da zdravo odrasta i jer mu se svidio taj sport! Gospodo, ako ste dijete upisali na sport iz razloga da napravi vrhunsku sportsku karijeru, u startu ste pogriješili. Takav pristup, pritisak, dovodi kod djeteta do frustracija, pritiska,  lošeg  stava na treninzima i turnirima. Tada često dolazi do odustajanja već u ranoj fazi, u periodu kada je dijete u razvoju i kada je sport jako važan u njegovom životu.

Djeca se različito razvijaju, fiziološki, biološki, neko je „fizički stariji“ u određenom uzrastu dominantan među vršnjacima, neko je „glavom dvije godine mladji“. Dijete treba zadržati motivaciju i želju za igrom, razvijati se kao individua, zdravo, raditi sa trenerom na podizanju svojih kvaliteta, a ne žrtvovati sve do 12 godine.

Loši rezultati na takmičenjima

Nerijedak je slučaj da dijete ima potporu roditelja i trenera, ali ima barijeru na takmičenjma, bilježi rezultate lošije od očekivanih i na taj način gubi motivaciju za sportom. Ovo je jako čest slučaj u kojem veliku ulogu mogu odigrati roditelji i treneri, svako u svom domenu.

Kako bi se izbjegao pad motivacije, roditeji treba da budu podrška djetetu, a trener mora da procijeni da su određena takmičenja u tom trenutku prejaka za njegovog igrača i tada mora i djetetu i roditeljima objasniti važnost da igrač treba da odigra nekoliko turnira malo nižeg nivoa.

Na takvim takmičenjima dijete će sigurno lakše prolaziti u turniru, povećati omjer pobjeda u odnosu na poraze, te dobrim dijelom povratiti motivaciju. Kada igrač podigne motivaciju, tada će i nivo igre biti na višem nivou, onda mu je vrijeme da ponovo odigra neki jači turnir!

Ne „trošimo“ djecu, neka budu „gladna“

Da, dijete može napustiti sport zbog pada motivacije, kojoj je uzrok serija loših rezultata. Međutim, može se desiti i suprotno! Ukoliko želimo u ranoj, juniorskoj fazi, dok dijete ima 10 ili 12 godina, da dijete ostvaruje odlične rezultate, često ne gledamo na količinu sati koju provodi na terenu ili broju takmičenja koje odigra u toku godine. Velika količina sati će praviti razliku u mlađim kategorijama, dijete će dominirati, ali to nosi opasnost od povreda ili zasićenja. Isto tako i veliki broj turnira može dovesti do zasićenja od takmičenja, ali i povreda.

Treneri i roditelji moraju biti svjesni da je juniorski prvak u malim kategorijama lijep rezultat, ali ništa nismo uradili ukoliko se dijete zasiti sporta iz gore navedenih razloga i u periodu kada treba ozbiljno da se posveti sportskoj karijeri, dijete je „okačilo opremo o klin“. Iz tog razloga, ne smijemo trošiti djecu u ranoj fazi, nego pametnim doziranjem sati provedenih kako na treninzima i količinom takmičenja, omogućimo da ostanu željni igre i da imaju šansu da pokušaju ostvariti karijeru.

Važnost trougla, lanca

Za razvoj igrača veoma je važno razumijevanje trougla dijete – roditelj – trener. O čemu se radi? U razvoj igrača, u početnoj fazi, uključena su tri navedena faktora, koja trebaju da se posmatraju kao jednakostraničan trougao, ili kao lanac sačinjen od tri karike.

Od velike važnosti je da su stranice trougla,odnosno karike lanca, jednako snažne, da ne postoji dominantna strana, jer to vodi ka neuspjehu.  Ukoliko je dijete svojeglavo, „tjera svoje“, ne želi da se zalaže, a roditelj i trener na to ne mogu uticati, igrač ne može da se razvije. Drugi slučaj ograničenja je dominantan roditelj, koji  ili dijete forsira da trenira, ili se miješa u posao trenera. Niti teza trenera „biće sve kako ja kažem“ nekada nije dobra jer je roditelj taj koji najbolje poznaje svoje dijete, ponaje njegove navike, a često nam i igračeva priča može pomoći u radu.

Suština priče je da rezultat daje totalna saradnja, povjerenje, i postavljanje stvari na pravu osnovu, da svako radi ono što treba. Roditelj treba biti roditelj, podrška igraču, trener treba da se drži terena, treninga, dok igrač mora da radi i daje svoj maksimum.

Uspjeh nam svima treba biti dijete u sportu

Ovo su neki od najčešćih razloga zbog kojih nam djeca napuštaju sport još u juniorskom uzrastu. Za svaki od navedenih problema postoji i rješenje, a cilj svima nama treba da bude da su nam djeca na sporskim terenima što duže.
Naravno, djeca znaju mijenjati interesovanja za pojedinim sportovima, pogotovo u mlađem uzrastu. Najčešći razlog je taj kada im se drugari iz škole ili iz naselja svi upišu na neki sport, i tako “povuku” i drugu djecu da slijede njihov primjer, i na ovo se često ne može, a i ne treba, uticati.

Ukoliko se iz nekog od nevedenih razloga zasite jednog sporta, dijete može da izabere neki drugi ali pokušajmo svi da damo svoj doprinos kako bi nam se djeca bavila sportom, kako bi bila nasmijana na treninzima, kako bi njihova galama odjekivala dvoranama. Dopustimo im, i stvorimo uslove, pretpostavke da, ukoliko imaju volju,  mogu da se razviju na takmičarskom nivou, pa ko zna, možda i ostvare profesionalnu karijeru.