Da ne bi trebali miješati termine “slobodni” i “nezavisni” mediji pokazuje nam i slučaj – “Alternativna televizija”. Naime, od trenutka kada se promijenila vlasnička struktura, ATV je drastično promijenio svoj medijski kurs, i od nekad, u značajnoj mjeri, objektivnog i nepristrasnog medija, postao zagovornik jedne, ne samo političke opcije, nego i određene grupacije ljudi. S tim u vezi, po ko zna koji put se potvrdila teza da nezavisni mediji u suštini i ne postoje. Postoje samo slobodni mediji – slobodni da izaberu da li će i u kojoj mjeri zavisiti od određenih ograničenja, eksplicitnih ili implicitnih.
Miroljub Radojković i Mirko Miletić u svojoj studiji „Komuniciranje, mediji i društvo“ (2006) navode sledeće opasnosti s kojima se mediji na svom putu ka objektivnosti i nepristrasnosti mogu susresti:
- Opasnosti države,
- Opasnosti politike,
- Opasnosti novca.
Uzevši u obzir da je ATV u privatnom vlasništvu, ne možemo reći da postoje eksplicitni primjeri opasnosti od strane države zato što je svojinski, finansijski i po sistemu eksterne kontrole izvan domašaja države. Međutim, primjetni su eksplicitni primjeri opasnosti politike i novca.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Što se opasnosti politike tiče, Radojković i Miletić naglašavaju da je nedopustivo da nezavisni masmediji djeluju u prilog jedne ili više stranaka. A upravo je to odnedavno slučaj sa Alternativnom televizijom. Dok su prošle godine u ovo doba na prilično uravnotežen način izvještavali i o predstavnicima vlasti kao i o opoziciji u Republici Srpskoj, od proljeća ove godine, kada je Slobodan Stanković postao većinski vlasnik ATV-a, u potpunosti mijenjaju pravac i oštricu usmjeravaju ka opoziciji uz svakodnevna glorifikovanja predstvanika vlasti. Štaviše, ne samo da glorifikuju vlast i napadaju opoziciju, nisu im strani ni spinovanje i propaganda, pa su postali i službeno glasilo utvrđenih manipulatora.
Uzevši da je svakoj političkoj partiji istina strana, jer ona misli da je istina na njenoj strani, kako ističe Đuro Šušnjić („Dijalog i tolerancija“, 1994), stranke nastoje da utiču na medije kako bi njihova verzija istine doprla do građana, konkretnije birača. U slučaju ATV-a im je to pošlo za rukom. Posebno jednoj stranci. Radojković i Miletić dalje ističu da masmediji ne mogu, štaviše ne smiju, da preuzmu na sebe zadatak političkog reprezentovanja, stvaranja ideologija i političkih programa. Nažalost, ATV upravo to radi. Takođe, ono što masmediji mogu, i što bi trebali činiti, jeste da pospješuju ili osporavaju, propagiraju ili kompromituju opštu, javnu percepciju odluka, namjera i ponašanja stranaka. Nažalost, ATV to ne radi.
Sejmur Jur („The impact of Mass Media“, 1974) je uspostavio varijable pomoću kojih se može ustanoviti da li postoji i koliki je stepen paralelizma između djelovanja političkih stranaka i masmedija:
- Organizaciona veza između medija masovnog komuniciranja i politike,
- Odanost masmedija stranačkim ciljevima,
- Politička orijentacija recipijenata masmedija prema partijama,
- Korelacija između veličine segmenta publike masmedija i veličine segmenta biračkog tijela partije.
Ako u praksi postoji djelovanje svih varijabli radi se o jakom intenzitetu političkog dosluha između masmedija i stranaka. Ako su potvrđene samo neke varijable, preplitanje je slabo ali postoji. Ako nije primjetna nijedna varijabla, može se reći da su mediji nezavisni. U slučaju ATV-a, ne radi se o nezavisnosti medija, jer, ako nisu potvrđene baš sve varijable, primjetna je većina njih. S tim u vezi, primjetan je prilično jak intenzitet političkog dosluha između medija (ATV) i vladajuće političke stranke (SNSD).
Ponovo se vraćamo Radojkoviću i Miletiću koji ističu da su pravi nezavisni mediji oni koji napuštaju zadate ideološke angažmane i slobodni su od etabliranih društvenih ustanova, a okrenuti su i podržani od građanstva. I u ovom slučaju za ATV se ne može reći da je nezavisan medij.
Što se opasnosti novca tiče, Radojković i Miletić navode da privatni mediji imaju važan, ekonomski povod, da prevashodno budu i ostanu u službi svoje publike, odnosno građana. Međutim, iako nezavisnost privatnih medija teško mogu da ugrožavaju država i političke partije (u slučaju ATV-a smo vidjeli da politika ipak ima veliki uticaj na njih), nju ugrožava novac. Realna je mogućnst, naglašavaju Radojković i Miletić, da mediji izgube svoju autonomiju kao podanici, konkretno – svojih vlasnika, a načelno – kao sluge novca. Baš to se desilo u slučaju ATV-a. Postali su zavisni od privatnih inetersa vlasnika, koji se poklapaju sa interesima vladajuće političke stranke, tako je da je zavisnost u slučaju ATV-a dvostruka: i od strane političke partije i od strane kapitala, odnosno vlasnika.
Štefan Rus-Mol i Ana Jugoslava Zagorac Keršer („Novinarstvo“, 2005) ističu da vlasnici medija imaju samo de iure ograničen uticaj na svakodnevni redakcijski posao. Vlasnici pokušavaju, kako navode Rus-Mol i Zagorac Keršer, slično kao i političari u javnim medijima, da ostvare uticaj na medije preko personalne politike. Ko postavlja i opoziva glavne i odgovorne urednike, kao i upravljačku strukturu, kontroliše na taj način i sadržaj izvještavanja. To je više nego očigledno u slučaju ATV-a.
Edvard Herman („Politička ekonomija masovnih medija“, 1994) ističe da novac i moć ulaze u medije ili putem direktne kontrole ili posrednim uticajima i spolja intervenišu na sadržaje vijesti za koje se smatra da većina ljudi treba da ih saznaju. Proces spoljne intervencije je primjetan, između ostalog u slučaju zavisnosti medija od informacija koje daju vlasti, biznis i „eksperti“ koje plaćaju i podržavaju vlasti i biznis, što je primjetno u slučaju ATV-a.
Dakle, ATV nije nezavisan medij. On jeste slobodan medij – imao je slobodu da izabere hoće li biti nezavisan ili će zavisiti od segmenata koji predstavljaju opasnost za objektivnost i nepristrasnost. Izabrao je put zavisnosti – u značajnoj mjeri zavisi od politike ali i od novca, odnosno od vladajuće stranke (SNSD) i vlasnika medija (Slobodana Stankovića).
