SNSD nameće teme u RS pa je dugogodišnjim ispiranjem mozga građane uvjerio da između SNSD i RS stoji znak jednakosti. Da je svaki napad na SNSD napad na RS. Da je opstanak Dodika jedini garant opstanka RS. Ukoliko ne bude Dodika da će razularene horde muslimana, pojačane migrantima sa istoka, okupirati RS. Nasuprot ideji o moći i nametnutom osjećaju straha stoji metilj-opozicija.
“Da nije nekulturno, sad bih proglasio pobjedu”, kazao je sinoć oko osam sati uveče predsjednik RS Milorad Dodik i kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.
A onda je sačekao glasove iz Zvornika i istočnog dijela Hercegovine gdje je, očigledno, koplje davno bilo prelomljeno. Do tog momenta, nošena isključivo na krilima stravične tragedije porodice Dragičević i bez vlastitog plana, opozicija je govorila o tijesnoj prednosti u odnosu na kandidate SNSD-a.
Osmi put zaredom Milorad Dodik joj se nasmijao u lice, a ona spustila glavu bez kontraargumenata, iako je mogla da ih nađe.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Ako 36 sati prije izbora na ulicu izađe 40 hiljada ljudi i tako iskaže svoje nezadovoljstvo, a opozicija izgubi na biralištima, onda, ili je bezočno pokradena ili je toliko nesposobna i nerelevantna da je možda i dobro što nije pobijedila.
Unazad nekoliko mjeseci upravo najava bezočne krađe glasova bila je upozorenje i savjet da Savez za pobjedu (kako to danas otrcano zvuči) mora da zbije redove.
Zašto je Dodik pobijedio, ponovo
Irena Hadžiabdić, tadašnja predsjednica Centralne izborne komisije BiH, 3. aprila 2018. godine rekla je da je priča o manjku papira lažna. Dva dana kasnije u 13 časova – da nije falio ni gram papira, a u 13 časova i jedan minut da je razlika u papiru namijenjenom za štampanje glasačkih listića 10 kilograma. Istog dana u popodnevnim satima je komisija utvrdila da postoji razlika između nabavljene količine papira čitavih 35,8 tona. Na kraju državno tužilaštvo traži 10 tona, ali SIPA ne žuri pa u više nego smiješnoj istrazi traži od CIK-a da “dostavi relevantnu dokumentaciju za koju smatra da bi mogla poslužiti radu”.
Kalirani papir potom odlazi u štamparije izuzetno bliske vlasti u Republici Srpskoj – “Atlantik BB” u saradnji sa “Nezavisnim novinama”,Službenim glasnikom RS, “Grafomarkom” iz Laktaša i “Farma promom” iz Banjaluke.
Kao direktna posljedica javlja se manjak ili višak glasačkih listića na biralištima i nerovoza građana koja ne remeti naročito unaprijed smišljen izborni rezultat.
Borba se vodila na više terena pa je još pretprošle sedmice preko čelnika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH Milana Tegeltije i Ružice Jukić, bliskih SNSD-u i HDZ-u, započelo pripremanje nezakonitog izbora Branka Petrića na čelo CIK-a, jer je moglo, a pokazalo se kao tačno, njegovo sjedanje u tu fotelju pomoglo da Milorad Dodik pobijedi na izborima. Čoviću je ipak izmaklo.
Na kraju – naprasno odustajanje 500 članova biračkih odbora i ad hoc obuke ljudi koji su juče na biralištima dozvoljavali sve i svašta zabetonirali su Dodikovu pobjedu.
Sve je na strani vođe
Ako se vratimo nekoliko godina u prošlost, na terenu SNSD-a je odavno uzavrelo. Brižno je granao mrežu po čitavoj Republici Srpskoj. Samo u Banjaluci ima 250 mjesnih odbora, a kompletna opozicija, u cijeloj RS, nema ni približno toliko.
Dodik je pipao puls pa upotrijebio manipulaciju – da bi pridobio narod, mora nešto i da mu ponudi. Tako nije imao problem s tim da se debelo zaduži kako bi platio autoput, puteve, izgradio bolnice, obezbijedio informatizaciju institucija, ustanova i javnih preduzeća preko vlastitih firmi… Ionako, kredite neće vraćati on, već narod kojem ponovo uspijeva da zamaže oči.
Da bi vlastitu darežljivost o trošku republičkog budžeta upakovao kao bogat poklon građanima, on se i sad poziva na priču o “odbrani Republike Srpske”, “neprijateljskim napadima sa svih strana”, “domaćim stranim plaćenicima i izdajnicima”, “zaklinjanju u majku Srbiju”, “nacionalnom jedinstvu” i potonje – priču o velikoj i srećnoj Srbiji čije će granice biti s ove i one strane Drine. Sve to uz svesrdnu podršku aktuelnog predsjednika, bivšeg najglasnijeg radikala devedesetih godina i neuvjerljivog pokajnika Aleksandra Vučića, ali i ruskih obavještajaca kojima odgovara ovdašnji skliski teren.
Tako, nakon propasti referenduma u Makedoniji i pogoršanja odnosa na Kosovu, ova pobjeda SNSD-a je još jedan dokaz porasta uticaja Rusije u regionu.
U momentima kada tako snažno ne brani vlastite interese pod nacionalnim celofanom, vođa iz RS bira partnere koji će mu donijeti apsolutnu vladavinu. Među prvim njegovim saradnicima je lider HDZ BiH Dragan Čović, čije odlaske u Blajburg ili proslave “Oluje” neće naročito kritikovati.
Dodik je, htjeli mi to priznati ili ne, lider i nikada ne bježi od te uloge. Uvijek ima vjerne pratioce kao što su Željka Cvijanović, predsjednica Vlade RS, i Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova RS, spremne da za njega urade sve, baš sve….
Uz pomoć takvog tima SNSD nameće teme u RS pa je dugogodišnjim ispiranjem mozga građane uvjerio da između SNSD i RS stoji znak jednakosti. Da je svaki napad na SNSD napad na RS. Da je opstanak Dodika jedini garant opstanka RS. Ukoliko ne bude Dodika da će razularene horde muslimana, pojačane migrantima sa istoka, okupirati RS. Dodik je nametnuo tezu da je stvaranje države Republike Srpske primarni politički cilj i da je Bosna i Hercegovina nužno zlo koje treba da odumre. Da je, ko god radi za interes BiH, izdajnik srspkog naroda i da ruši RS. SNSD nema problem da jasno stavi do znanja da su oni garant opstanka RS, ali i njen vlasnik.
Zašto je opozicija izgubila, ponovo
Nasuprot ideji o moći i nametnutom osjećaju straha stoji metilj-opozicija. Prvo da defnišemo šta je to opozicija u RS. Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa! Oni zajedno sa još nekoliko političkih dinosaurusa čine Savez za promjene koji je u predizbornom periodu doslovno metastazirao u Savez za pobjedu.
Okupljeni oko ove sada već definitivno propale ideje, koja dalje od toga nije ni odmakla, glasovima naroda borila se isključivo za vlastite fotelje po principu “ako zasjednemo, dizaćemo ruku”.
Njen glavni adut bili su ljudi okupljeni oko grupe “Pravda za Davida” i nesrećne porodice, koja gotovo 200 dana traži istinu o montruoznom ubistvu dvadesetjednogodišnjeg Davida Dragičevića. Otac mladića za posljednjih šest mjeseci uradio je daleko više nego cijela opozicija za posljednjih osam godina. Glasovi opozicije nisu njeni, već Ćaćini – oni protiv kriminalnog sistema u kojem ubice i nalogodavci slobodno hodaju ulicama.
Ćaća je i sada spreman da ide do kraja. Kompletan opozicioni blok nema ni desetinu te hrabrosti i spremnosti da se bori za iste ciljeve – istinu i pravdu.
Ostaje još samo pitanje, šta će biti s Ćaćom i “Pravdom za Davida”? Sada, kad se energija naroda spremnog na borbu za pravdu i istinu ne može više iskoristiti za političke promjene, a vlastite energije nemaju?
Evo i danas opozicija ćuti ili sporadično traži novo brojanje glasova. Etiketu izdajice srpskog naroda, koju joj je Dodik okačio na čelo, i dalje ponosno nosi. A izdala je – ne Srbe, već sve u Republici Srpskoj!
