Potpuno je jasno da je Komšić pokvario mnoge planove i da zbog podrške koju uživa predstavlja ozbiljnu građansku opasnost nacionalnim politikama i vjerskim zajednicama koje godinama nastupaju sinhrono budući da dijele zajedničke, finansijske interese.
Na stranici Centralne izborne komisije (CIK) BiH objavljeni su najsvježiji podaci po kojima je Željko Komšić u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH nadmoćno pobijedio Dragana Čovića, sa oko 222.000 naspram oko 142.000 glasova.
U konačnom zbiru – Komšić je dobio povjerenje 80.000 ljudi više nego Čović. Ili u sportskom žargonu, za Komšića je glasao „viška“ cijeli jedan Zvezdin stadion (bivša Marakana), ili ako hoćete oko pet Grbavica ili tri Koševa.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Sa stanovištva legaliteta i legitimniteta, demokratskih procedura, Ustava i Izbornog zakona BiH, koji kažu da građani Federacije biraju dva predstavnika u Predsjedništvo sa teritorije ovog entiteta (dakle svi koga hoće, a ne svaki narod svog kandidata), Komšićeva pobjeda je jedna od najčistijih i sa najvećom izraženom razlikom u utrci za Predsjedništvo BiH u posljednjih nekoliko izbornih ciklusa. I ne samo to, kandidat DF-aosvojio je ukupno najviše glasova od svih kandidata – dakle i hrvatskih i bošnjačkih – sa teritorije Federacije.
ATACI NA SUVERENITET BIH
Sve bi ovo, međutim, bili argumenti za društvo razvijene parlamentarne demokratije, za društvo u kojima su građanska prava jednaka nacionalnim i grupnim, za sisteme u kojima kler i vjerske zajednice općenito nemaju naročit ili nikakav utjecaj na državu i političke partije i pokrete. Ovi bi argumenti i pokazatelji, naime, imali snažno i jasno uporište u društvu u kojem ne vladaju nacional-fašističke političke strukture, u državama koje kontroliraju kriminal i korupciju a ne obrnuto, u državama u kojima ne postoji jasna i izražena interesna uvezanost vjerskih zajednica i nacionalnih političkih pokreta, što su izrodile sisteme koje se ponašaju kao inkvizicijske sekte!
Sve bi to bilo normalno u državi koja nije Bosna i Hercegovina, koja ne graniči sa državnim politikama – sa istoka i zapada – što se pune dvije i po decenije bore nesmanjenom žestinom i s jasnim ciljem razbijanja susjeda „između“ i obesmišljavanja njenih institucija.
Onaj koji personificira takve politike je i gubitnik ovih izbora Dragan Čović, dugogodišnji lider HDZ-a, jedan od najbogatijih ljudi u zemlji i također, kako sam za sebe kaže – jedan od najmajoriziranijih političkih zvaničnika u državi.
Upravo su takve besmislene politike godinama prolazile među hrvatskim nacionalnim pukom u zapadnoj Hercegovini i dijelu srednje Bosne. Nekako uporedo s rastom Čovićevog bogatstva, paraleleno sa neimarskim poduhvatima kojih se ne bi postidio ni sam Al Capone (naprimjer, skretanje toka rijeke Radobolje prema vlastitoj vili), hrvatski narod je postajao sve slabiji i raslojeniji te ovisniji o Čovićevoj politici.
Oni koji se u međuvremenu nisu raselili, odselili, pobjegli trbuhom za kruhom, postali su, posredno ili neposredno, zavisni od crnih fondova koje Čović i hadezeovci kontroliraju još od rata naovamo (i ne samo crne fondove, HDZ pune dvije decenije drže i sve ključne finansijske institucije i poluge države i Federacije u svojim rukama). Za ovih 13 godina, koliko je na čelu HDZ-a, Čović je uspio uspostaviti svojevrsnu vjersko-političko-finansijsku hobotnicu u koju je potpuno i direktno invovirana i Katolična crkva na čelu sa kardinalom Vinkom Puljićem. Sve se kontrolira – sve se dijelom finansija i potpomaže – iz Hrvatske od struktura majčinskog HDZ-a i tamošnjih politika koje se posljednjih godina radikalno skrenule udesno.
Za strategiju koju je osmilio Čović je angažirao (kupio) i nekoliko medija sa sjedištem u zapadnoj Hercegovini, a ove su medijske mašinerije, neumorno raspirujući vjersku i nacionalnu mržnju i posebno demonizirajući pojedince pa i cijeli bošnjački narod, u međuvremenu uvele dosad neviđene „standarde“ novinarstva na ove prostore.
Unazad godinama – a u izbornoj godini naročito – šireći besmislene laži, propagirajući na najradikalniji način Čovićevu politiku, umotanu u celofan tobožnje ugroženosti i majorizacije, ta grupa medija vratila je u igru Željka Komšića – nakon četiri godine njegovog golog političkog preživljavanja. Kao neko ko je bio u potpunosti van političkih i svih ključnih dešavanja i kretanja u državi, na Komšića Čović i snage okupljene oko njega nisu računale kao na ozbiljnog igrača – sve dok ga nije brutalno porazio na izborima.
DIVLJANJE IZ HRVATSKE
Potpuno je stoga jasno da je taj i takav Komšić pokvario mnoge planove (između ostalog i čuveni Dodik-Čovićev „plan B“ obesmišljavanja institucija države) i da sada zbog podrške koju uživa predstavlja ozbiljnu građansku opasnost nacionalnim politikama i vjerskim zajednicama koje godinama nastupaju sinhrono budući da dijele zajedničke, finansijske interese. Jer ništa se ne razlikuje način na koji HDZ i Katolička crkva muzu pare od katoličnog vjernika – od načina kako to rade SDA i Islamska zajednica od muslimanskog, ili SNSD (ranije SDS) i Srpska pravoslavna crkva od pravoslavnog.
Princip je isti, sve su ostalo nijanse, rekao bi Balašević, budući da su nam poznati načini i dvodecenijski tokovi finansiranja ovdašnjih nacionalnih pokreta uz pomoć vjerskih zajednica (SDA je, naprimjer, uoči posljenjih izbora imala svesrdnu pomoć IZ Njemačke, koja je vjernike po džematima u Njemačkoj zvala da glasaju za Izetbegovićevu stranku!).
Foto: Muslimanski vjernici dobijali upute da glasaju za SDA
Jedan od „ekumenskih odgovora“ na novonastalu situaciju čuli smo nedavno i od samog kardinala Puljića, kada je Komšića uporedio sa Hitlerom, a one koji su za njega glasali – sa hitlerovcima (što nam, opet, govori da Uzoriti i nije baš upoznat sa historijskim činjenicama i zaslugama Katoličke crkve i klera u podržavanju i promoviranju Trećeg rajha).
Grozne se stvari dešavaju proteklih dana, a Komšić se nastoji što je više moguće diskreditirati – što iz Hrvatske što iz dijela zapadne Hercegovine koja je pod Čovićevom kontrolom. Ne samo da se – potpuno besmisleno – on proglašava personom non grata u gradovima širom zapadne Hercegovine i srednje Bosne, već se i u samoj „europskoj Hrvatskoj“ protiv njega vodi degutantna, šovinistička kampanja u koju su uključeni gotovo svi: od vrha države, preko Sabora, do državnih medija pod kontrolom tamošnjeg HDZ-a.
Tek rijetki, poput književnika i novinara riječkog Novog lista Borisa Pavelića, ili uglednog zagrebačkog portala Index.hr, predstavljaju glas razuma demokratske, civilizirane, evropske Hrvatske, kojima će se tamošnje društvo morati duboko nakloniti kada svo ovo zlo jednom prođe.
Sve se na kraju svodi na jedno: Željko Komšić, kao političar i kao čovjek, napravio je niz pogrešaka, imao bih mu štošta spočitati, no on je – ovoga puta – bio jedini relevantni, državnički i mogući odgovor sve radikalnijem nacionalizmu Dragana Čovića koji u sadejstvu sa Miloradom Dodikom vodi iznimno opasno politiku urušavanja institucija države.
Željko Komšić u ovom trenutku – više kriv nego dužan – kao institucija legalno izabranog člana Predsjedništva BiH personoficira vrijednosti slobodnog, građanskog, demokratskog društva, prava pojedinca – a ne kolektiviteta – da bira i da bude izabran.
Na suprotnoj strani je sistem koji je već oivičio vlastite nacionalne torove na temelju provođenja institucionalne segregacije i vraćanja našeg društva u srednji vijek. Sve s ciljem odbrane stečenog bogatstva nekoliko porodica u BiH i legaliziranja bjesomučne pljačke vlastitog naroda.
