U srpskom izdanju časopisa Le Monde diplomatique objavljena je priča o borbi mještana istočne Srbije protiv izgradnje mini-hidroelektrana. Možemo uočiti sličnosti sa inicijativama širom Balkana, pa i u samoj Bosni i Hercegovini, protiv izgradnji mini-hidrocentrala i narušavanja ekosistema. Borbu protiv izgradnje mini-hidrocentrala prati i portal Gerila. U više navrata smo izvještavali o inicijativama i borbi mještana širom BiH, kao npr. o borbi protiv izgradnje hidroelektrane Medna na Sani, protiv izgradnje hidroelektrane Glavica na Plivi kod Šipova, protiv izgradnji hidroelektrana Pačići i Zlate na Doljanci kod Jablanice, kao i inicijativi mještana Kruščice protiv izgradnje mini-hidroelektrana Kruščica 1 i Kruščica 2 na ovoj rječici.
Prenijećemo dijelove teksta “Meštani istočne Srbije protiv mini-hidroelektrana”, koji potpisuju Dušanka Milosavljević i Milena Stanić, u kojima možemo prepoznati sličnosti sa situacijom u BiH i borbom koju vode građani naše zemlje protiv bezobzirnih investitora i autodestruktivne vlasti.
U tekstu se navodi da je na prvi pogled sve u redu sa nastojanjem države da izgradnjom mini-hidroelektrana proizvede dodatnu energiju iz obnovljivih izvora. Država gradi mini-hidroelektrane, koje se predstavljaju kao proizvođači zelene energije, a investitori rade u javnom interesu – grade objekte radi proizvodnje struje za potrebe čitavog društva. Međutim, mini-hidroelektrane proizvode beznačajnu količinu električne energije, a nanose ogromnu ekološku štetu na rijekama i u njihovoj okolini.
Derivacioni tip mini-hidroelektrana koji se gradi u Srbiji, ali i na rijekama u ostalim državama Balkana, podrazumijeva da se rijeka smjesti u dugačke cijevi, tako ostavljajući korito rijeke gotovo bez vode i narušavajući ekosistem. Inače, ovaj tip mini-hidroelektrana proizvodi najviše struje kada je najmanje potrebna – u proljeće i, ako ima dovoljno kiše, u jesen. U idealnim uslovima ove mini-hidroelektrane ne bi učestvovale u ukupnoj proizvodnji struje sa više od 2-3%.
Problem predstavlja činjenica da mještani, na mnogim mjestima gdje su mini-hidroelektrane već izgrađene, nisu reagovali jer nisu znali šta sve taj tip elektrana podrazumijeva. Tek kada je izgradnja odmakla, ljudi su počeli da se bune, jer su primijetili da derivacioni tip mini-hidroelektrana ne samo da uništava izgled okoline nego i isušuje rijeke. Međutim, u mnogim selima mještani su malobrojni i razjedinjeni, a neki i potkupljeni kako bi dopustili izgradnju.
Rijeka za mještane područja gdje se grade i planiraju izgradnje mini-hidroelektrana znači život. Oni vodu iz rijeke koriste za domaćinstvo, kao i za napajanje stoke, čiji je uzgoj jedini način da se mještani prehrane. Ukoliko bi se mini-hidroelektrane izgradile i ukoliko bi mještani ostali bez vode, bili bi prinuđeni da se isele i postanu “ekološke izbjeglice”.
Ljudi se ne bore protiv mini-hidroelektrana samo zato što ih direktno ugrožavaju, već i zato što su svjesni da bi njihovom izgradnjom došlo do uništavanja prirodnih dobara, ugrožvanja životinja, biljaka i njihove cjelokupne zajednice, i to sve radi tuđeg profita.
U cijeloj priči oko izgradnje mini-hidrolektrana država igra značajnu ulogu. Državi plaćamo struju i porez, te je opravdano da očekujemo da država taj isti novac iskoristi u zajedničkom interesu, kako sugerišu autorke teksta. Međutim, tvrdi se da za to ne postoje sredstva, dok istovremeno svedočimo bogaćenju vladajuće elite.
Umjesto ulaganja budžetskih sredstava u prelazak na obnovljive izvore energije, kao što su energija sunca, vjetra i biomase, država je riješila da ta sredstva usmjeri na šeme za pranje novca – mini-hidroelektrane. Kako bi privukla investitore da ulažu novac u izgradnju mini-hidroelektrana, država propisima usvaja “podsticajne tarife”.
“Podsticajne tarife” su subvencije troškova obnovljive struje koje omogućuju investitorima sticanje statusa “privremeno povlašćenih” i “povlašćenih proizvođača električne energije” od kojih elektroprivreda otkupljuje struju po povoljnoj cijeni. Na taj način će investitori povratiti troškove investiranja za nekoliko godina, nakon čega će ubirati čist profit. Kroz račune za struju, te subvencije takođe plaćaju svi stanovnici sa električnim brojilom.
Ono što se izgradnjom mini-hidroelektrana predstavlja kao javni interes, zapravo je interes sticanja profita privatnih investitora – bogaćenje uskog kruga već bogatih ljudi, proizvodnjom zanemarljive količine električne energije nauštrb prirodnih resursa.
U tekstu se naglašava da mini-hidroelektrane nisu prvi primjer zanemarivanja zajedničkog inetersa zarad privatnog. Prvi korak bila je privatizacija – rasprodaja javnih preduzeća i fabrika. Nakon što je uništena industrija, na red su došli prirodni resursi, zemlja i voda.
Budući da je po Ustavu i zakonima nemoguće staviti vodu u privatno vlasništvo, vlast nalazi obilaznice kako bi privatizovala vodu. Nekada koncesijama, nekada javno privatnim partnerstvima, ali uvijek olakšavanjem sticanja profita investitoru – javni sektor preuzima rizike, troškove održavanja i ulaganja u infrastrukturu, dok privatniku ostavlja profitne dijelove posla.
Postavlja se pitanje da li postoji način da građani pobjede sistem, uzevši u obzir da oni koji predstavljaju sistem imaju vlast, novac i moć i određuju pravila igre? Nadležni ne samo da ne pitaju ljude na čijim parcelama i pored čijih kuća se grade mini-hidroelektrane šta oni misle o tome, već u potpunosti ignorišu njihovo protivljenje i suprotstavljanje gradnji.
Iako mnogi stručnjaci skreću pažnju na energetsku neefikasnost i ekološku štetnost mini-hidroelektrana, a značajan dio društva se buni, nadležne institucije se ne obaziru. Ovo ne treba da čudi, ističu autorke teksta, imajući u vidu suprotstavljenost interesa uključenih snaga – na jednoj strani države i investitora, a na drugoj društva. Budući da postojeći institucionalni okvir ne uzima u obzir društvo – niti ga informiše niti ga uključuje, jedino što preostaje je organizovanje van postojećih institucionalnih struktura – zajedničko samoorganizovanje radi borbe za zajedničke resurse i učestvovanje zajednice u odlučivanju o sredini u kojoj živimo, zaključuje se na kraju teksta.
