Demokratija u Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta, opterećena velikim izazovima nalazi se u teškoj situaciji. Decenija ekonomske stagnacije, u nekim slučajevima i nazadovanja, proizvela je percepciju da je demokratija, konkretno demokratski liberalni poredak za sve kriv. Poistovjećujući ekonomiju sa demokratijom, populisti, posebno desni, uspjeli su ubijediti narod da će zatvaranje u sopstvene “nacionalne torove” riješiti sve probleme. Nacionalisti širom svijeta, kao što su Putin, Erdogan, Orban, Vučić, Tramp, Dodik, populističkim metodama osvajaju izbore šireći strah i mržnju među narodom. Nacionalizam se na velika vrata vratio na svjetsku pozornicu. Kao nikad prije, nameće se potreba borbe protiv populizma i nacionalizma s ciljem stvaranja normalnog, prijateljskog okruženja u kome neće vladati strah i mržnja.
S tim u vezi, istoričar iz Izraela Juval Noa Harari za britanski časopis The Economist ističe da se pod “globalnim liberalnim poretkom” podrazumijeva ideja da svi ljudi dijele neka osnovna iskustva, vrijednosti i interese, i da nijedna ljudska grupa ne bi trebala da bude suštinski superiornija od ostalih. Saradnja je stoga razumnija od sukoba. Svi ljudi treba da rade zajedno kako bi zaštitili svoje zajedničke vrijednosti i unaprijedili svoje zajedničke interese. A najbolji način da se podstakne takva saradnja je da se olakša kretanje ideja, robe, novca i ljudi širom svijeta.
Iako globalni liberalni poredak ima mnogo nedostataka i problema, kako ističe autor, pokazao se boljim u odnosu na sve alternative. U liberalnom svijetu ranog 21. vijeka, prvi put u ljudskoj istoriji, glad ubija manje ljudi nego gojaznost, zaraze ubijaju manje ljudi nego starost, a nasilje ubija manje ljudi nego nesreće. Bar na Zapadu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Ipak, ljudi gube vjeru u liberalni poredak. Vlade širom svijeta sve više ograničavaju kretanje ljudi, nameću visoke carine, cenzurišu ideje iz inostranstva i pretvaraju svoje zemlje u tvrđave. Ako se ovo nastavi, globalni liberalni poredak će propasti, smatra Harari. Šta bi ga moglo zamijeniti? Dok nacionalizam ima mnogo dobrih ideja o tome kako treba voditi određenu naciju, nažalost nema održivog plana za upravljanje svijetom u cjelini.
Neki nacionalisti se nadaju da će svijet postati mreža utvrđenih ali prijateljskih tvrđava. Svaka nacionalna tvrđava štiti svoj jedinstveni identitet i interese, prema njima, ali sve tvrđave bi ipak mogle sarađivati i trgovati mirno. Neće biti kretanja ljudi, neće biti multikulturalizma, neće biti globalnih elita – ali neće biti ni globalnog rata. Problem sa ovom vizijom je da su utvrđene nacionalne zidine rijetko prijateljske. U prošlosti, svi pokušaji podjele svijeta na jasne nacije rezultirali su ratom. Bez nekih univerzalnih vrijednosti i globalnih organizacija, rivalske nacije se ne mogu dogovoriti o bilo kakvim zajedničkim pravilima.
Drugi nacionalisti zauzimaju još ekstremniji stav, smatraju da nam uopšte nije potrebna nikakva globalna saradnja. Svaka nacija bi trebala da se brine samo o svojim interesima i ne bi trebala imati nikakvih obaveza prema ostatku svijeta. Nacionalna tvrđava bi trebala samo da podigne pokretni most – a ostatak svijeta onda može otići dođavola.
Balansiranje između nacionalizma i globalizma
Ova nihilistička razmišljanja su besmislena, prema Harariju. Nijedna moderna ekonomija ne može opstati bez globalne trgovinske mreže. Čovječanstvo se danas suočava s tri zajednička problema koji prevazilaze nacionalne granice, i koji se mogu riješiti samo kroz globalnu saradnju, smatra autor, a to su nuklearni rat, klimatske promjene i zloupotreba tehnologije.
Ne možete izgraditi zid protiv nuklearne zime ili protiv globalnog zagrijavanja, i nijedna nacija ne može samostalno regulisati vještačku inteligenciju ili bioinženjering. Neće biti dovoljno ako samo Evropska unija zabrani proizvodnju robota ubica ili ako samo Sjedinjene Američke Države zabrane genetski inženjering ljudskih beba. Ako samo jedna zemlja odluči da slijedi ovaj put visokorizičnih ali isplativih poslova, druge zemlje će biti prisiljene da slijede njihove opasne smjernice iz straha da ne zaostanu. Dakle, kad god neki političar kaže „moja zemlja na prvom mjestu“, trebali bismo ga pitati: kako vaša zemlja sama može spriječiti nuklearni rat, zaustaviti klimatske promjene i regulisati zloupotrebu tehnologije?
Da bi se uspješno suočili sa ova tri problema, potrebno je više, a ne manje, globalne saradnje. Moramo stvoriti globalni identitet i ohrabriti ljude da budu lojalni čovječanstvu i planeti Zemlji, pored svoje nacije, sugeriše Harari. Nacionalizam ne mora predstavljati prepreku stvaranju takvog globalnog identiteta. Identiteti su prilično fleksibilni i prilagodljivi.
Velike nacije pojavile su se relativno skoro na ljestvici ljudske evolucije, i razvile su se kako bi se nosile sa problemima velikih razmjera koje mala plemena nisu mogla sama riješiti. U 21. vijeku se suočavamo sa globalnim problemima koje čak ni velike države ne mogu same da riješe. Stoga ima smisla prebaciti barem neke od naših odanosti na globalni identitet.
To ne znači uspostavljanje globalne vlade ili ukidanje svih kulturnih, vjerskih i nacionalnih razlika. U isto vrijeme možemo biti odani prema nekoliko identiteta – prema porodici, gradu, profesiji, državi, kao i prema planeti i cijeloj ljudskoj vrsti. Istina je da se ponekad različite vrste odanosti mogu naći u koliziji, a onda nije lako odlučiti za šta da se opredijelimo. Nekad stavljamo posao ispred porodice, nekad porodicu ispred posla. Slično tome, nekad moramo na prvo mjesto staviti nacionalni interes, ali nekad moramo na prvo mjesto staviti i globalne interese čovječanstva, zaključuje Harari.
Nacionalizam nije problem samo u Bosni i Hercegovini. Okruženi smo nacionalistima: u Srbiji Vučić i SNS, u Hrvatskoj HDZ. U neposrednom komšiluku Orban, pod maskom odbrane nacionalnih vrijednosti, poništava demokratska načela i Mađarsku vraća decenijama unazad. U Poljskoj su nacionalisti takođe uzurpirali osnovne demokratske principe. Rusija i Turska su posebne priče. Tamo je na sceni formiranje svojevrsne “carističke demokratije”, odnosno “sultanske demokratije”. Ni u ostatku Evrope nije sjajna situacija. Nacionalizam širi strah i mržnju i u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i nizu zemalja.
Kako se boriti protiv nacionalizma? Teško. Jedini način da se nacionalizam pobijedi je da ljudi shvate da samo saradnjom mogu prevazići probleme, da ih zatvaranje u “nacionalne zidine” neće spasiti muka i jada, da strah i mržnja prema drugome neće napuniti njihove novčanike. Možda će napuniti novčanike privilegovane elite koja širenjem straha i mržnje uspjeva doći i opstati na vlasti. Elite kojoj odgovara zazidanost u “nacionalne torove” jer samo tako može ostvariti svoje interese.
