Novinska agencija Srna nas je na Božić „obradovala“ informacijom da je nezaposlenost u Republici Srpskoj na kraju novembra smanjena za 1.793 osobe ili 1,81 odsto u odnosu na kraj oktobra, u Federaciji BiH za 232 lica ili 0,07 odsto, a u Brčko distriktu za 400 lica ili 4,04 odsto. Takođe, prema Agenciji za rad i zapošljavanje BiH, na evidencijama zavoda i službi za zapošljavanje u BiH na kraju novembra bilo je 435.358 lica, što je manje za 2.425 lica ili 0,55 odsto u odnosu na kraj oktobra. Stopa registrovane nezaposlenosti za oktobar 2018. godine iznosila je 35,0% i u odnosu na septembar 2018. godine smanjila se za 0,3 postotnih poena.
Bez namjere da ulazimo u raspravu i tumačenje ovih statističkih podataka, jer, kako popularna izreka kaže, statistika otkriva mnogo a ne pokazuje ništa, za oko nam je zapeo jedan drugi podatak koji kaže da od ukupnog broja lica koja traže zaposlenje, 243.413 ili 55,91 odsto su žene. Takođe, u oktobru 2018. godine, broj zaposlenih osoba u BiH iznosio je 813.205, a od toga je 346.520 žena, što iznosi 42,61% od ukupnog broja zaposlenih. Dakle, nešto više od 42% zaposlenih u BiH su žene, dok gotovo 56% osoba koje traže zaposlenje su takođe žene. Drugim riječima, više žena traži zaposlenje, dok u isto vrijeme manje žena radi u odnosu na ukupan broj radno sposobnog stanovništva.
Prema Popisu stanovništva, domaćinstava i stanova, provedenom u Bosni i Hercegovini u periodu od 1.10. do 15.10.2013. godine, u BiH je živjelo 3.531.159 osoba, od čega 1.798.889 žena i 1.732.270 muškaraca, odnosno 49,1% su muškarci a 50,9% su žene.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Prema anketi o radnoj snazi Agencije za statistiku BiH iz 2018. godine, u BiH je ukupno 2,396 miliona radno aktivnog stanovništva, od čega 1,227 miliona žena, odnosno 51,2%. Zaposlenih je ukupno 822 hiljade od čega 307 hiljada žena, odnosno 37,4%. Nezaposlenih je ukupno 185 hiljada, od čega 78 hiljada žena, odnosno 42,3%. Naposlijetku, neaktivnih je ukupno 1,388 miliona, od čega je 841 hiljada žena, odnosno 60,6%. Dakle, možemo vidjeti da ovi podaci ne idu u prilog ženama, drugim riječima, ima ih više ali ih je manje zaposleno.
Portal za istraživanje plata u BiH plata.ba učestvovao je u globalnom istraživanju o platama muškaraca i žena. Rezultati istraživanja između ostalog pokazuju da je svega 6% od svih zaposlenih žena među najbolje plaćenim zaposlenicima, u odnosu na 13% muškaraca. Prema istraživanju, žene i dalje biraju profesije koje se tradicionalno smatraju poželjnim ili podobnim za žene, a koje su uglavnom manje plaćene od takozvanih „muških“ zanimanja. Najčešće se radi o profesijama koje podrazumijevaju brigu o drugima i kontakt s klijentima, kao što su sekretarica, asistentica, recepcionerka, medicinska sestra, nastavnica, konobarica, socijalna radnica i sl. Muškarci imaju i do 30% veće plate. Žene u BiH zarađuju u prosjeku 17,6% manje plate od muškaraca. Takođe, žene često izbjegavaju menadžerske pozicije, koje su najbolje plaćene, pa je broj muškaraca na ovim pozicijama dvostruko veći od broja žena. Jedan od razloga za ovo je taj što žene u prošlosti nisu imale jednake mogućnosti za karijerno napredovanje kao njihove muške kolege. Međutim, razlike u platama su izražene i na menadžerskim pozicijama. Najbolje plaćene žene i dalje zarađuju manje od najbolje plaćenih muškaraca, odnosno tek 78% prosječne plate muškaraca. Naime, žene češće zauzimaju menadžerske položaje u manje perspektivnim oblastima, kao što je administracija, kako se navodi na sajtu plata.ba.
Da stanje nije idealno ni u ostatku svijeta, upozorava nas Saša Nauta, urednica rubrike “javna politika” u britanskom časopisu The Economist. Uzevši u obzir da su u fokusu njenog rada društvene promjene, posebno problem uticaja roda na preoblikovanje poslovanja, svijeta finansija i ekonomije, u godišnjem pregledu ovog časopisa Svijet u 2019. ona izražava bojazan da će napredak na polju jednakosti polova na radnom mjestu biti neujednačen.
Naime, autorka teksta ističe da je 2018, bar prividno, bila godina žene. U Sjedinjenim Državama pokreti #MeToo i #TimesUp skrenuli su pažnju javnosti na nejednak tretman žena, i to ne samo u vezi sa uznemiravanjem žena, nego i njihovim ograničenim pristupom moći. U Velikoj Britaniji kompanije su morale po prvi put prijaviti rodne razlike u platama, pokrećući slične debate o nejednakostima na radnom mjestu, njihovim uzrocima i posljedicama, primoravajući rukovodioce da objasne koje akcije će preduzeti kao odgovor na nejednakost.
Imajući u vidu navedeno, pretpostavka je da će 2019. godine ženama donijeti samo napredak na poslu. Međutim, Saša Nauta ističe da neće. Dugoročno gledano, jasna je tendencija poboljšanja uslova za žene. Međutim, kao i kod bilo koje promjene, napredak neće ići lako.
U početnim reakcijama na pokret #MeToo postavljalo se pitanje da li je #MeToo otišao predaleko, pozivajući se na strah od lažnih optužbi i nemogućnost optuženog da se brani. Uporedo sa ovim pokretom, pojavio se i pokret #HimToo koji je upozoravao da majke sinova treba da se plaše i da nijedan čovjek više nije siguran.
Međutim, stvarna reakcija će biti mnogo štetnija za žene, upozorava Nauta. Prije svega, stariji muškarci će izbjegavati ženske kolege, iz straha da će biti lažno optuženi za uznemiravanje ili da će njihovo džentlmensko ponašanje biti pogrešno protumačeno. Prema istraživanju organizacije Lean In, muškarci su sve više zabrinuti da rade sami sa ženom, da putuju i ručaju s njom ili da budu mentor ženi. Uzevši u obzir da kompanije nastoje da ograniče mogućnosti za optužbe o uznemiravanju, takvi stavovi muškaraca će se vjerovatno proširiti. Međutim, isključivanjem mogućnosti za optužbe o uznemiravanju, neće doći do smanjenja jaza u rodnoj neravnopravnosti, posebno kada je u pitanju napredovanje žena.
Dalje, neki dobro osmišljeni potezi, kao što je ulaganje u obuku ili usvajanje politike „nulte tolerancije“, ispostaviće se kontraproduktivnim. Obuka na radnom mjestu postala je omiljeni korporativni odgovor na #MeToo, ali dokazi pokazuju da loša obuka zapravo može povećati diskriminaciju i pristrasnost na radnom mjestu, umjesto da je smanji. Nulta tolerancija može biti važna, ali može i odvratiti ljude od prijavljivanja neprikladnog ponašanja.
Naposlijetku, velika je vjerovatnoća da će u narednom periodu doći do posustajanja u borbi za ravnopravnost, naročito kada se fokus medija promijeni. Neke kompanije će biti u iskušenju da ubijede same sebe da su učinile dovoljno. Prema istraživanju platforme za zapošljavanje Scout, nakon početnog rasta od 41% u zapošljavanju ženskih rukovodilaca odmah nakon pojave #MeToo pokreta, procenti visokopozicioniranih žena u upravljačkim strukturama kompanija brzo su se vratili na period prije nastanka pokreta.
Autorka teksta na kraju sugeriše da će 2019. biti godina kada će rukovodioci više strahovati od optužbi za rodnu neravnopravnost što će dovesti do nehotične diskriminacije.
Iako Bosnu i Hercegovinu nije „zapljusnuo“ talas #MeToo pokreta, žene ovdje više nego dobro znaju, i to na svojoj koži, šta znači uznemiravanje, diskriminacija i neravnopravnost polova na radnom mjestu. Počevši od nejednakog tretmana prilikom zapošljavanja, uslovljavanja od strane poslodavaca da ne rađaju, manje zastupljenosti žena na rukovodećim mjestima pa do slabije plaćenosti za iste poslove za koje muškarci imaju veća primanja.
Vidi li se izlaz iz svega? Ne možemo za sve optužiti samo patrijahalnu kulturu, iako je jedan od najvećih krivaca. Vidimo da su žene širom svijeta obespravljene, čak i u zemljama u kojima patrijahlana matrica nije toliko zastupljena. Žene se ne mogu osloniti ni na dobru volju muškaraca, koji, uprkos svemu, u ženama ne vide samo sposobnost i kvalifikacije za određeno radno mjesto, nego o njima nerijetko donose sud na osnovu njihovog izgleda i opšte percepcije o položaju žene u društvu.
Za promjenu položaja žene u društvu neophodno je da se svi društveni akteri uključe, od porodice, preko škole i medija, do šire zajednice, kako bi se promijenila percepcija da žene, i ne samo njih, treba posmatrati samo kroz prizmu njihove sposobnosti i kvalifikacije kada je riječ o radnim mjestima. Borbom za veća prava žena i jednak status u društvu, napravićemo iskorak za ravnopravnije društvo za sve njene građane, posebno za one koji se, na osnovu iste patrijahalne matrice i raspodjele moći u društvu, nalaze na marginama društva, čekajući na „milost“ onih koji su monopolizovali politički, ekonomski i opšti društveni život.
