“Nasilje u porodici ne tiče se samo te porodice, nego svih nas i tek kada nasilnik spozna da društvo ne prihvata njegovo nasilničko ponašanje, a žrtva da nije dužna trpjeti nasilnika, moći ćemo da kažemo da smo dostigli nultu toleranciju na nasilje u porodici”, rekla je za novinsku agenciju Srna ministar porodice, omladine i sporta Republike Srpske, Sonja Davidović.
Davidovićeva je istakla da je nasilje u porodici destruktivno društveno neprihvatljivo ponašanje i da je Republika Srpska još na početku borbe protiv njega.
Svi zajedno, kao društvo, moramo mijenjati svijest i prijavljivati svaki oblik nasilja za koji čujemo iza tuđih vrata jer se to nasilje ne tiče samo te porodice, nego svih nas.
Od januara do novembra prošle godine na području Srpske evidentirano je 910 slučajeva nasilja u porodici nad 1.124 žrtve, a ona je navela da Ministarstvo u ovoj godini planira izmjene Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa ciljem povećanja nivoa zaštite, pomoći i podrške žrtvama.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
“Osnovni cilj mjera koje se preduzimaju kada je riječ o nasilju u porodici je zaštita žrtava sprečavanjem i suzbijanjem nasilja u porodici kojim se krše ustavom i zakonom zagarantovana osnovna ljudska prava i slobode”, rekla je Davidovićeva.
Ona je napomenula da žrtve koje su preživjele nasilje u porodici imaju višestruke i kompleksne potrebe, uključujući zdravstvenu zaštitu, siguran smještaj, psiho-socijalno savjetovanje, te policijsku zaštitu i pravni savjet.
Budući da je nemoguće da jedna institucija, ustanova ili organizacija pruži sve usluge odgovarajućeg kvaliteta i specijalizacije, potreban je multisektorski odgovor, uz koordinaciju djelovanja svih relevantnih aktera.
Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo, dodala je ona, žrtve nasilja u porodici su u najvećem broju žene i djeca.
“Prilikom analize podatka primjećena je pojava međugeneracijskog nasilja, koje uključuje bilo koja dva člana ili više članova porodice različitih generacija, a najčešće između oca i sina ili sina prema ocu”, rekla je Davidovićeva.
Prema njenim riječima, muškarci i lica starije životne dobi su ipak u manjem broju zabilježeni kao žrtve nasilja u porodici, što potvrđuje da se radi, još uvijek, o skrivenom fenomenu koji utiče na toliki broj porodica, a samim tim i cjelokupno društvo, da se ne može zanemariti.
Davidovićeva je rekla i da trenutno u Republici Srpskoj funkcionišu tri sigurne kuće, u kojima ima ukupno 55 smještajnih kapaciteta.
Sigurne kuće vode pravna lica, upisana u Registar sigurnih kuća koji vodi Ministarstvo porodice, omladine i sporta i to su Organizacija žena `Lara` u Bijeljini, Fondacija `Udružene žene` u Banjaluci i Udruženje građana `Budućnost` u Modriči.
U Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske Srni je rečeno da su u 11 mjeseci prošle godine prema učiniocima nasilja u porodici podnesena 344 izvještaja nadležnim tužilaštvima i 405 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a izdata su i 33 prekršajna naloga.
Počinioci nasilja su 90,8 odsto bili muškog pola, a prema starosti najbrojniji učinioci su lica starosti od 31 do 40 godina.
U toku 2018. godine na području Republike Srpske evidentirana su tri ubistva unutar porodične zajednice i to jedno ubistvo supruge i dva ubistva roditelja, majke i oca, koje su ubili sinovi, dok slučajevi ubistva djece nisu evidentirani.
Jasno je da nasilje u porodici predstavlja veliki društveni problem. Međutim, nije dovoljno samo reaktivno djelovati. Odnosno, sanirati posljedice nasilja. Inicijativa državnih institucija je pohvalna, štaviše neophodna. Ali, za efikasniju borbu protiv nasilja u porodici neophodno je ući u suštinu problema, spoznati uzroke nasilničkog ponašanja muškaraca.
Kako bi pokušali spoznati suštinu problema možemo se poslužiti teorijom maskuliniteta. Profesorka Teorije kulture na FPN u Beogradu Jelena Đorđević ističe da promjene koje savremeni svijet doživljava u procesu dugotrajnog rasturanja čvrstih struktura i normi ponašanja, apsolutnog monopola potrošačke kulture, promjene u načinu organizacije rada i proizvodnje, forsiranju značaja životnih stilova, gubljenja čvrste granice među rodnim ulogama, u velikoj mjeri mijenjaju i položaj muškarca i stereotip o mjestu i ulozi muškosti u savremenom društvu.
Bez pretenzije za relativizacijom problema, ona naglašava da je nemoguće govoriti o direktnom nasilju i opresiji prema ženama, budući da u mnogim aspektima života muškarci gube autoritet i kontrolu.
S tim u vezi, teorija maskuliniteta polazi od pretpostavke da je u savremenom društvu došlo do krize identiteta muškaraca, onako kako ih je zamišljao tradicionalni patrijahalni poredak.
Novo pozicioniranje žene u okviru društvenog, ekonomskog i političkog života uzdrmalo je sliku muškarca kao racionalnog, aktivnog zaštitnika. Pored toga, potrošačka kultura je dovela do “feminizacije” uključujući sada i muškarca u svakodnevne potrošačke rituale koji su se dugo smatrali povlaštenim ženskim domenom.
Profesor socioloških teorija na Univerzitetu Goldsmiths u Londonu Viktor Sidler smatra da je prosvetiteljski vrijednosni sistem podjednako degradirao ženu i osiromašio muškarca. Koliko god da je osjećajnost, pasivnost i sklonost ka iracionalnosti, na ljestvici kulturnih vrijednosti, ženu stavljalo u inferioran položaj, toliko je apsolutna superiornost racionalnosti i uvjerenje da su muškarci moćni da kontrolišu svijet svelo muškarce na puko ispoljavanje moći. U savremenom društvu je, međutim, ta moć uzdrmana i muškarci na različite načine upadaju u krizu identiteta: muškarci su skloniji zloupotrebama alkohola i droga, samoubistvima, nesrećama na poslu, u saobraćaju i slično.
Feministkinja i novinarka Suzan Faludi misli da je paradigma modernog maskuliniteta, koja se svodi na ideju da su muškarci gospodari univerzuma, uzdrmana društvenim i kulturnim silama koje su pokazale da taj univerzum i nije dobar kao što se nekad mislilo. Muškarci danas ne samo da su suočeni sa nedostacima svijeta koji su stvarali već i sa nedostatkom svrhe i gubitkom dominantne uloge u njemu. Pod pritiskom potrošačke kulture, muškarci postaju objekti, kao i žene. Muškost, kao i ženstvenost, lišena je svake plemenitosti, odgovornosti, ozbiljnosti i unutrašnje snage, svodeći se na golu sliku društva u kome osnovno dobro predstavlja mladost, novac i puka snaga koje danas sve više počinju da definišu muškarca.
Prijetnja tradicionalnom muškarcu dolazi sa svih strana prema Džonatanu Radefordu, profesoru kulturoloških studija, koji smatra da je čvrstina muških heteroseksualnih identiteta zavisila od niza struktura i institucija i da njihova kriza ili rušenje duboko ugrožavaju muški identitet. Opadanje značaja manuelnog rada, povećanje zaposlenosti žena, gubitak uloge zaštitnika i onoga ko obezbjeđuje život porodici, povećan broj razvoda koji iniciraju žene dovode u pitanje mušku seksualnost, razum i racionalnost. To izaziva defanzivne strategije koje se svode na oživljavanje tradicionalnih modela muškosti u novim uslovima, uglavnom na osnovu iskazivanja nasilja nad ženama, djecom, na sportskim terenima, u kriminalnim organizacijama i slično.
Bezrazložno nasilje je svojevrsni “odbrambeni mehanizam” muškaraca, preokretanje moći u silu destrukcije. Povratak na “arhetipski model” muškosti dovodi do pojave grubog mačizma koji do krajnjih granica osiromašuje muški identitet, smatra Stiven Vajthed, autor mnogobrojnih studija iz oblasti seksualnosti, maskuliniteta i roda.
Radikalni poremećaj u odnosima muškaraca i žena i degradacija muškosti posljedica je rušenja patrijarhata i uloge feminizma u tom procesu. Veliko prisustvo žena na tržištu rada, preuzimanje uloge u ekonomiji i politici, sve viši stepen obrazovanosti žena, potrošačko društvo okrenuto prevashodno ženi i njenim potrebama, kao i medijska eksploatacija muških i ženskih tijela, dovodi do sumnje muškaraca u vlastiti identitet, do anksioznosti i osjećaja neadekvatnosti, navodi profesorka Đorđević.
Naposlijetku, politička aktivistkinja Barbara Arenrajh ističe da je rušenje patrijarhata u velikoj mjeri ugrozilo žene, zbog toga što su muškarci emocionalno, fizički i materijalno počeli sve više da se oslanjaju na ženski rad i učestvovanje žene u društvenim poslovima, odustajući od svoje uloge “hranitelja”, što je proizvelo velike posljedice.
Zbog svega navedenog, društvena uloga muškaraca, ali i žena, radikalno se promijenila. Što se muškaraca tiče, gubitak dominantne uloge u društvu su “nadomjestili” izraženim nasiljem prema ženama i djeci, fizički inferironijim od sebe. U novom sistemu vrijednosti u kome muškarac više nema ulogu zaštitnika i hranitelja, svoju nekadašnju moć je preokrenuo u destrukciju i bezrazložno nasilje.
Spoznajom suštine, odnosno uzroka nasilničkog ponašanja muškaraca u savremenom društvu – gubitka moći i promjene uloga u društvu, kao i boljim razumijevanjem i saradnjom između muškaraca i žena radi prevazilaženja društvene krize i saniranja posljedica degradacije rodova, i to od najranijih dana i na svim nivoima – od porodice, preko škole do šireg društva, može se postići dobitna kombinacija: sklonost muškaraca pokazivanju nježnosti i slabosti ali istovremeno i očuvanje esencijalne muškosti.
