Ovi tinejdžeri nalaze se daleko od kuće. Dok njihove vršnjake iz drugih krajeva svijeta muče problemi vezani uz školske zadaće, dileme oko novih patika ili provoda tokom vikenda, ovi dječaci brinu o tome gdje će večeras spavati, kako će sebi obezbijediti naredni obrok i hoće li ikada stići tamo gdje su se uputili. Oni su maloljetnici bez pratnje u izbjeglištvu.
Prihvatni centar Bira u Bihaću prvi je u Bosni i Hercegovini u kojem je uspostavljen zaštićen odjel za maloljetnike bez pratnje, kojih je do sada bilo više od 200. Smješteni su u šestokrevetnim kontejnerima u kojima imaju struju, grijanje, posteljinu i osnovne potrepštine, dobijaju tri obroka dnevno. Podršku im pružaju UNICEF i Save the Children, kroz projekat koji finansira Evropska unija.
„UNICEF je u saradnji sa organizacijom Save the Children prepoznao potrebu za pružanjem podrške djeci bez pratnje, budući da je to grupa koja je pod najvećim rizicima – od nasilja, zlostavljanja, do toga da im najrjeđe bude pružena podrška. Mi im ovdje pružamo zaštitu i podršku, i to 24 sata svih sedam dana u sedmici. Pruža im se psihosocijalna podrška, s njima se provode različite aktivnosti i spajamo djecu bez pratnje sa svim onim uslugama koje oni ne bi mogli dobiti sami od sebe“, ističe Alma Pezerović, koordinatorica za izbjegličku/migrantsku krizu u USK.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Alma rukovodi timom od 16 službenica i službenika za zaštitu djece koji u prihvatnom centru Bira rade danonoćno. Kada je pitamo šta su, zapravo, razlozi da su ovi dječaci otišli iz roditeljskih domova, Alma kaže da je najprije potrebno shvatiti šta se dešava u njihovim zemljama:
„Djeca bez pratnje koja se trenutno nalaze ovdje su najviše iz Afganistana i Pakistana. Ima ih iz Iraka i Sirije, takođe. Oni su u uzrastu kada se u njihovim zemljama obavljaju regrutacije u vojsku u koju oni ne žele ići, odbijaju to. Jedini način da izbjegnu vojsku je da pobjegnu, odnosno da napuste zemlju. Njihove porodice su vrlo često siromašne i nemaju materijalnih sredstava da bi cijela porodica mogla napustiti zemlju. Iz tog razloga dječake same šalju na put“.
Sami su, hiljadama kilometara daleko od kuće, a s roditeljima razgovaraju putem Skajpa. Njihov san je da se uključe u normalan život, da nastave školovanje, da se jednog dana zaposle kao ljekari, mehaničari, vozači…
Šta su najveće potrebe ove djece?
„Zanimljivo da je njima najčešće potrebno da imaju nekoga s kime mogu razgovarati, nekoga kome mogu reći šta ih muči. Naravno, postoje i druge potrebe koje oni sami iskazuju – zdravstvena zaštita, potrebe u odjeći, žele ići u školu. Neki od njih imaju potrebu da se spoje s porodicama, pa se tu uključuje i Centar za socijalni rad“, otkriva Alma Pezerović.
Zahvaljujući projektu “EU podrška upravljanju migracijama i granicom u BiH“ od ovog polugodišta je omogućeno uključivaje djece migranata i izbjeglica osnovnoškolskog uzrasta u redovno školovanje na području Unsko-sanskog kantona. Za one starije, u BIRI su organizirani različiti kursevi.
Mnogo predrasuda vezano je uz migrante koji prolaze kroz Bosnu i Hercegovinu. Šta je to što mi, kao građani, možemo uraditi da pomognemo ljudima koje je nevolja natjerala da napuste svoja ognjišta?
„Kad pogledate jednu osobu, vi kao da ste pogledali samo korice knjige. Vidite spoljašnjost, ponašanje koje se manifestuje. Ali svi ti ljudi imaju duboka iskustva, toliko proživljenih teških situacija koje su ih navele da se moraju snalaziti, da se ponekad ponašaju na način koji je nama možda čudan. Preporučila bih ljudima da ne sude po prvom utisku, da ne bježe od njih, da se ne boje. Da tim ljudima daju priliku, pokušaju ostvariti komunikaciju, saslušaju ih.Većina onih koji su ovdje smješteni su dobri ljudikoji žele sigurnu budućnost i normalan život“, poručuje Alma Pezerović u ime tima koji se trudi maloljetnim migrantima i izbjeglicama olakšati situaciju u kojoj su se našli.
Izvor: UNICEF.
