U posljednjem izvještaju organizacije Freedom House o slobodi medija navodi se da se sloboda medija u posljednjoj deceniji pogoršala širom svijeta. U nekim od najuticajnijih demokratija u svijetu, populistički lideri su bili među najodgovornijim za pokušaje gušenja nezavisnosti medijskog sektora. Iako su prijetnje globalnoj slobodi medija stvarne i same po sebi važne, njihov uticaj na stanje demokratije je ono što ih čini zaista opasnim. Iskustvo pokazuje da se sloboda medija može oporaviti čak i od dugotrajnih represija kada se medijima pruži prilika da rade slobodno. Osnovna želja za demokratskim slobodama, uključujući pristup poštenom i novinarstvu zasnovanom na činjenicama, nikada se ne može ugasiti.
U izvještaju se navodi da je osnovno pravo na traženje i širenje informacija putem nezavisne štampe napadnuto, a dio napada je došao iz neočekivanog izvora. Lideri u mnogim demokratijama širom svijeta, koji bi trebali biti branioci slobode medija, eksplicitno su pokušali ućutkati kritičke medijske glasove i ojačati medije koji služe povoljnom izvještavanju. Trend je povezan sa globalnim padom same demokratije: erozija slobode medija je i simptom i doprinos slomu drugih demokratskih institucija i principa, što je činjenica koja izaziva dodatnu zabrinutost.
Prema podacima iz izvještaja, sloboda medija se pogoršala širom svijeta tokom protekle decenije, s novim oblicima represije, kako u otvorenim društvima tako i u autoritarnim državama. Ovaj trend je najočigledniji u Evropi, koja je prethodno bila bastion dobro utemeljenih sloboda, te u Evroaziji i na Bliskom istoku, gdje su koncentrirane neke od najgorih diktatura na svijetu.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Bosna i Hercegovina je ostvarila polovičan rezultat kada je riječ o slobodi medija. Na skali od 0 (najgore) do 4 (najbolje) ostvarila je dva poena, što je svrstava u rang zemalja kao što su Avganistan, Albanija, Kolumbija, Obala Slonovače, Gruzija, Gvatemala, Gvineja, Haiti, Mađarska, Indija, Kenija, Kirgistan, Liban, Liberija, Makedonija, Mauritanija, Meksiko, Crna Gora, Mozambik, Nigerija, Filipini, Srbija, Sijera Leone, Šri Lanka, Uganda, Ukrajina…
Inače, u izvještaju se ističe da ako demokratske snage prestanu da podržavaju nezavisnost medija u svojim državama i ne nametnu nikakve posljedice za njihovo ograničavanje u drugim zemljama, moglo bi doći do bukvalnog izumiranja slobodnog novinarstva.
Iskustvo, međutim, pokazaje da se sloboda štampe može oporaviti čak i od dugotrajnih represija kada se medijima pruži prilika da slobodno djeluju. Osnovna želja za demokratskim slobodama, uključujući pristup poštenom i činjeničnom novinarstvu, nikada se ne može ugasiti, i nikada nije prekasno da se insistira na ispunjenju zahtjeva za ostvarivanje ovih prava.
Napadi na slobodu medija u demokratijama
U nekim od najuticajnijih demokratija u svijetu, dobar dio stanovništva više ne prima nepristrasne vijesti i informacije. To nije zato što su novinari zatvoreni, poput novinara u autoritarnim državama. To je zato što su mediji postali žrtve implicitnih nastojanja da se uguši njihova nezavisnost. Metode pritisaka na nezavisnost medija uključuju promjene vlasništva koje podržava vlada, regulatorni i finansijski pritisak kao i javnu osudu poštenih novinara.
Vlade su takođe pružile podršku “prijateljskim medijima” kroz unosne državne ugovore, povoljne regulatorne odluke i preferencijalni pristup državnim informacijama. Cilj je da mediji služe onima na vlasti, a ne javnosti.
Problem proizilazi iz odnosa medija sa desničarskim populistima koji podrivaju osnovne slobode u mnogim demokratskim zemljama. Populistički lideri se predstavljaju kao branioci ožalošćene većine protiv liberalnih elita i etničkih manjina čiju lojalnost dovode u pitanje, i tvrde da bi interesi nacije, kako oni to definišu, trebali nadjačati demokratske principe kao što su sloboda medija, transparentnost i otvorena debata.
Među slobodnim zemljama, 19% (16 zemalja) pretrpjelo je smanjenje rezultata slobode medija u proteklih pet godina, kako se navodi u izvještaju. Ovo je u skladu s osnovnim zaključkom izvještaja Sloboda u svijetu koji je objavila ista organizacija – da se demokratije uopšteno nalaze u fazi pada političkih prava i građanskih sloboda. Postalo je očigledno da se sloboda medija nikada ne može posmatrati zdravo za gotovo, čak i kada demokratska vladavina postoji već decenijama.
Vlada Viktora Orbana u Mađarskoj i administracija Aleksandra Vučića u Srbiji uspjele su limitirati kritičko novinarstvo. Oba lidera su konsolidovali vlasništvo nad medijima u rukama svojih saradnika i bliskih prijatelja, osiguravajući da mediji sa najvećim dometom podržavaju vladu i kleveću njene protivnike. U Mađarskoj je skoro 80% medija u vlasništvu vladinih saveznika.
I u susjednim zemljama je slična situacija. Lider krajnje desničarske Slobodarske partije Austrije, donedavno dio vladajuće koalicije te zemlje, uhvaćen je u pokušaju da sarađuje s Rusima u kupovini najvećeg nacionalnog lista kako bi na taj način osigurao “prihvatljivo” izvještavanje medija.
Opadanje rezultata povezano s ekonomskom pritiscima nad medijima – uključujući slučajeve u kojima vlada usmjerava oglašavanje prema “prijateljskim medijima” ili ohrabruje poslovne saveznike da kupuju one koji su kritični – bili su češći u Evropi u posljednjih pet godina nego u drugim dijelovima svijeta. Takva taktika uticaja i uplitanja relativno je novija pojava u Evropi, koja je generalno pokazala snažnu podršku slobodi medija u posljednjih 30 godina, od pada komunizma u Istočnom bloku.
U Izraelu, jednoj od malobrojnih demokratija na Bliskom istoku, premijer Benjamin Netanjahu je u više navrata uznemiravao novinare i sada se suočava sa optužbama za korupciju zbog navodnog pružanja regulatornih usluga dvjema velikim medijskim kompanijama u zamjenu za pozitivna izvještavanja. Iako se Netanjahu opirao formalnom podizanju optužnice, dokazi ukazuju na to da je premijer bio voljan žrtvovati slobodu medija kako bi održao političku moć. Mnogi birači su očigledno prihvatili ovaj kompromis na izborima u aprilu 2019. godine, stavljajući Netanjahuovu stranku i njene saveznike u poziciju da formiraju novu vladajuću koaliciju.
Vladajuća stranka u Indiji podržala je kampanje za obeshrabrivanje govora koji je “antinacionalan”, a napadači, koji su bili pod zaštitom vlade, izvršili su racije u kancelarijama i domovima novinara. Mediji su počeli laskati premijeru Narendriju Modiju, koji je prošlog mjeseca dobio reizbor, zbog prijetnji vlade i njenih smjernica o tome kako mediji treba da pokrivaju aktivnosti premijera. Vlada je takođe bila selektivna u dodeljivanju televizijskih dozvola, isključujući frekvencije “neprijateljskim medijima”.
U možda najviše uznemirujućem razvoju proteklih godina, sloboda medija je došla pod neobičan pritisak u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako su ključne novinarske organizacije i dalje snažne i nastavljaju da izvještavaju o onima koji su na vlasti, stalno preziranje novinara od strane Donalda Trampa ozbiljno je pogoršalo stalnu eroziju javnog povjerenja u medije. Između ostalog, Tramp je u više navrata zaprijetio da će ojačati zakone o kleveti, ukinuti licence određenim emiterima i oštetiti poslovne interese vlasnika medija. Američki ustav pruža snažnu zaštitu medijima od takvih akcija, ali javni stav predsjednika Trampa o slobodi medija imao je opipljiv uticaj na stanje u svijetu. Novinari širom svijeta sada imaju manje razloga da vjeruju da će SAD doći u pomoć ako im se povrijede njihova osnovna prava.
Podsticanje globalnog pada slobode medija
Opadanje globalne slobode medija usko je povezano sa opštim padom demokratije u svijetu, navodi glavna autorka izvještaja o slobodi medija Sara Repuči. Iako mediji nisu uvijek prva institucija koja je napadnuta kada se vlast suoči s antidemokratskim okretom, represija nad slobodnim medijima je jak pokazatelj da su druga politička prava i građanske slobode u opasnosti. Napadi na nezavisnost medija često se povezuju sa grabljenjem i učvršćivanjem moći od strane novih ili sadašnjih lidera, ili pokušajem autokratskih režima da se uguši uočena prijetnja njihovoj kontroli.
Tokom proteklih pet godina, zemlje koje su bile proglašene slobodnim, takođe su bile one koje su pretrpjele pad u rezultatima slobode medija, s tim što 28% zemalja koje nisu bile slobodne doživljavaju takav pad. Djelimično slobodne zemlje su skoro jednako imale i rast i pad slobode medija, što odražava nestabilnost ovih zemalja i uticaj međunarodnih sila na njihov razvoj. Pogoršanje stanja neslobodnih zemalja, u kombinaciji s negativnim trendom među slobodnim zemljama, dovelo je do opšteg pada globalne slobode medija.
Dok populistički lideri u demokratijama nastoje da osiguraju i izgrađuju svoju vlast kroćenjem medija, autokratske vlade nastavljaju da pritišću suprotstavljene stavove, jer svako kršenje njihove medijske dominacije prijeti da razotkrije zvanične zloupotrebe ili zvanične narative.
U Rusiji su vlasti 2018. godine blokirale popularnu aplikaciju za razmjenu poruka Telegram nakon što je kompanija odbila da preda ključeve za šifriranje. Vlada u Kamerunu je isključila internet u nemirnoj anglofonskoj regiji tokom većeg dijela 2018. godine, što je bila reakcija na proteste i pobunu koja je proistekla iz dugogodišnje diskriminacije velike anglofonske manjine. U Mijanmaru dva novinara Rojtersa osuđena su na sedam godina zatvora nakon neadekvatnog sudskog procesa u kojem je sud ignorisao očigledne dokaze koji su ukazivali na to da su novinari bili zatvoreni kako bi se zaustavila njihova istraga o vojnim zločinima nad manjinom Rohindža. Iako su nedavno pomilovani, nisu oslobođeni.
Pad rejtinga u različitim zemljama može se pripisati nizu pravnih, političkih i ekonomskih faktora, ali neki se ističu kao više zabrinjavajući i sveprisutni. Nasilje i uznemiravanje novinara i medija bili su prisutni u 63% zemalja u kojima je zabilježen pad rezultata slobode medija u proteklih pet godina. Ubistvo Džamala Kašogija 2018. godine bio je najozloglašeniji primjer, ali nije bio jedini. Novinari u Salvadoru primili su prijetnje smrću 2015. godine nakon što su otkrili priče o policijskim zlostavljanjima i ubistvima. Malijski novinar koji je otvoreno govorio o neobuzdanoj političkoj korupciji ubijen je 2017. godine. Iste godine, tanzanijski novinar koji je istraživao ubistva lokalnih zvaničnika je nestao, njegova sudbina je i dalje nepoznata.
Trendovi slobode medija se razlikuju od regiona do regiona. Od 2014. godine nije bilo promjene u prosječnoj ocjeni slobode medija za države na američkom kontinentu ili za Azijsko-pacifičku regiju, dok je u podsaharskoj Africi zabilježen blagi porast od 3%. Međutim, prosječni rezultati u dva najmanje slobodna regiona svijeta, Evroaziji i zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, opali su za 9% i 11%, dok je sloboda medija u Evropi, gdje je 4/5 zemalja slobodno, pala je za 8%.
U Evroaziji i zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, mediji su se u protekloj godini suočili sa intenziviranjem postojećih izazova. Primjeri ugrožavanja medijskih sloboda uključuju nova zakonska ograničenja u Bjelorusiji, daljnja hapšenja i presude u Libanu, te pojačanu nesigurnost i smrtne slučajeve u ratom razorenom Jemenu. Ovi događaji ilustruju načine na koje se već teška situacija može neprestano pogoršavati u odsustvu značajne međunarodne podrške nezavisnosti medija i drugim osnovnim pravima.
Čak i u regijama gdje su prosječni rezultati bili stabilniji, sloboda medija je ugrožena u pojedinim zemljama. Novi zakon o privatnosti u Nepalu ograničava prikupljanje ličnih podataka bilo kojeg pojedinca, uključujući javne zvaničnike, koristeći legitimnu zabrinutost u pogledu privatnosti kako bi se suzbila medijska kontrola sukoba interesa ili korupcija političara. U Pakistanu su agenti bezbjednosti navodno upozoravali novinare na izvještavanje o tabu temama, kao što su zloupotrebe od strane vojske, ili su dali novinarima uputstva o tome kako da pokriju određena politička pitanja. Režim u Kini je nastojao da ograniči načine za pristupanje necenzurisanim informacijama povećavanjem pritiska na privatne tehnološke kompanije da pažljivije nadgledaju sadržaj na svojim platformama.
“Svjetlo na kraju tunela”
Slika globalne slobode štampe nije potpuno mračna. Najviše ohrabrujućih primjera demokratskog napretka u protekle dvije godine dolazi iz Etiopije, Malezije, Jermenije, Ekvadora i Gambije. Korelacija između slobode medija i političkih sloboda je važna zato što antidemokratske vlasti često napadaju nezavisne medije, dok se reformističko vođstvo djelimično definiše svojom spremnošću da prihvati kritike od strane slobodnih medija. I kao što ograničenja slobode medija često prethode eroziji drugih prava, uklanjanje takvih ograničenja olakšava daljnji demokratski napredak.
Poboljšanja u ovim zemljama takođe ukazuju na otpornost nezavisnog novinarstva, čak i nakon godina represije. U Maleziji i Ekvadoru ukidanje političkog pritiska na medije omogućilo je nezavisnim medijima da se oporave od cenzure i uticaja provladinih medija kako bi proizveli sadržaj koji manje povlađuje vlastima. U Etiopiji su se mediji koji su djelovali iz inostranstva mogli vratiti u zemlju. U Gambiji su se progonjeni novinari vratili iz egzila, a više građana je odlučilo da se počne baviti novinarstvom.
Sloboda medija se može oporaviti mnogo brže nakon perioda autoritarnog upravljanja nego neki drugi elementi demokratije, kao što je vladavina prava. Ali sloboda medija je takođe podložna brzim preokretima. Arapsko proljeće je najočigledniji primjer. Ubrzo nakon ustanaka iz 2011. godine, Tunis, Egipat i Libija su zabilježili poboljšanja slobode medija. Međutim, sve države su se od tada suočile sa zastojima. Kao i sama demokratija, sloboda medija nije apsolutna i ne ostaje zagarantovana kada se dostigne – ona se mora hraniti i braniti od sila koje joj se protive.
Mediji i demokratija
Iako su prijetnje globalnoj slobodi medija stvarne i same po sebi važne, njihov uticaj na stanje demokratije je ono što ih čini zaista opasnim. Slobodni i nezavisni medijski sektor koji informiše stanovništvo i navodi lidere da djeluju odgovorno, ključan je za jaku i održivu demokratiju kao i za slobodne i poštene izbore. Bez slobodnih medija građani ne mogu donositi adekvatne odluke o tome kako se njima vlada, dok se zloupotreba moći, koja je gotovo neizbježna u bilo kom društvu, ne može otkriti i ispraviti. Sposobnost medija da podrže demokratiju zavisi od njihove slobode da rade nezavisno.
Novinari su odigrali ključnu ulogu u smjeni autoritarnog predsjednika Alžira Abdelaziza Buteflike u aprilu 2019. godine, ne samo izvještavanjem o antivladinim protestima, nego i ličnim protivljenjem kada vijesti iz provladanih medija nisu poklonile odgovarajuću pažnju pokretu. Međutim, česta hapšenja novinara koja su se odvijala za vrijeme vlasti Buteflike, nastavila su se i nakon njegove ostavke, što ukazuje na to da tranzicija vođstva koja se odvija može biti manje revolucionarna nego što su se mnogi nadali.
Prije nego što je sudanski predsjednik Omar el Bašir smijenjen, vijesti koje su objavljivali provladini mediji takođe nisu pružale objektivne i sadržajne informacije. Građani i mediji koje su činili Sudanci u egzilu, popunjavali su prazninu, šireći vijesti uglavnom putem interneta. Kako je frustracija zbog el Baširovog lošeg vladanja rasla, njegov režim je počeo da hapsi novinare koji su pokrivali masovne proteste i da ukida akreditive nekim stranim novinarima. Kao i u Alžiru, novinari su organizovali sopstvene proteste. Vojni komandanti su pokušali umiriti javnost nakon hapšenja el Bašira, najavljujući kraj medijske cenzure, prećutno priznajući da bi percepcija o povećanoj slobodi medija pomogla da se konsoliduje njihova kontrola. Međutim, novinari su bili sumnjičavi prema takvim izjavama od strane hunte, i pridružili su se drugim demonstrantima tražeći prenošenje vlasti na civilne lidere koji mogu sprovesti istinski demokratski napredak.
U Venecueli se represija nad medijima povećala kada je skupština pod kontrolom opozicije imenovala Huana Gvaida za vršioca dužnosti predsjednika. U kombinaciji sa nestancima struje, ovaj pritisak autoritarnog režima Nikolasa Madura ozbiljno je otežao napore medijskih kuća da informišu javnost o političkim događajima i humanitarnoj krizi u zemlji. Međutim, nekolicina novinara nastavila je da širi vijesti putem društvenih medija, interneta i preko međunarodnih partnera. Sposobnost novinara da dokumentuju opozicione aktivnosti, kao i brutalna reakcija režima, pomogla je da se podstakne međunarodna podrška demokratskom pokretu.
Jermenija je postigla daleko veći napredak u svojoj demokratskoj tranziciji u protekloj godini, sa protestima koji su doveli do novih izbora i nove, reformističke vlade. Kao i u Sudanu, većina televizijskih kanala u početku je izbjegavala pokrivanje masovnih demonstracija. Međutim, mali kontingent nezavisnih medija bio je u stanju da pruži neprekidno detaljno izvještavanje, uključujući živa uključenja i vješto korištenje društvenih medija. Protok informacija je pomogao narodnom pokretu da dobije zamah, povećavajući pritisak na uspostavljanje snaga i legitimizaciju novog vođstva. Ovi mediji su takođe pomogli da se zaustave dezinformacije prethodnog režima.
Postoji očigledna tenzija između novinara koji pokušavaju da ostvare svoju demokratsku funkciju i antidemokratskih režima koji su odlučni da zadrže vlast. Inovativni i hrabri rad nezavisnih novinara nudi nadu da čak i u očajnim okolnostima, oni koji su posvećeni distribuciji informacija u javnom interesu mogu pronaći način da to sprovedu u djelo. Ali ovi novinari ne mogu sami da odgovore na potrebe ljudi koji još uvijek nemaju slobodan pristup informacijama i moraju se osloniti na sopstvene instinkte i opažanja kako bi procijenili tvrdnje korumpiranih i nasilnih vođa.
Pereporuke za osiguranje nezavisnosti medija
Na kraju izvještaja se navode preporuke za osiguranje održivosti nezavisnih medija širom svijeta.
- Vlasti ne smiju opravdavati ili inspirisati kršenje slobode medija. Demokratske nacije imaju posebno važnu ulogu u održavanju slobode medija. Riječi su važne, a kada američki zvaničnici verbalno napadaju novinare ili ne uspiju brzo i energično osuditi represivne radnje kao što je Kašogijevo ubistvo, to šalje signal nedemokratskim liderima širom svijeta da su dopušteni napadi na novinare i zločini protiv novinara.
- Treba preduzeti snažne i hitne akcije protiv kršenja globalne slobode medija kroz izjave za medije, telefonske pozive, sastanke, pisma i nametanje ciljanih sankcija onima koji ugrožavaju slobodu medija. To uključuje istupanje protiv nasilja nad novinarima i propusta vlasti da identifikuju i procesuiraju napadače, kao i istupanje protiv ograničenja pristupa medijima, blokiranja internet stranica i cenzure na određene teme.
- Treba javno zastupati vrijednosti slobode medija i podržavati obrazovanje građana koji će biti u mogućnosti da adekvatno tumače medijske poruke. Sloboda medija je jedan od najosnovnijih stubova demokratije. Građani bi to mogli lako zaboraviti zbog medijskog spinovanja i zapaljivih komentara. Politički lideri trebaju naglašavati u kojoj mjeri svi imamo koristi od profesionalnih novinara koji ograničavaju samovolju političara.
- Potrebno je osigurati da vanjska politika i pomoć daju prioritet podršci demokratskim principima, uključujući slobodu medija, kao temelj nacionalne sigurnosti i ekonomskog prosperiteta. Cilj strane pomoći je da se zemlje koje primaju pomoć dovedu do te mjere da više ne trebaju primati pomoć. U tom smislu, kratkovidna su rješenja da vlade donatora ulažu sredstva u inostranstvo a da ne podržavaju slobodu medija. Nacionalna bezbjednost i ekonomski prosperitet najjači su u zemljama u kojima su demokratska prava zaštićena, a slobodni mediji ključni čuvar demokratije. Strana pomoć koja je posebno usmjerena na jačanje nezavisnih medija pružanjem tehničke obuke i pomoći posebno je potrebna s obzirom na prijetnje s kojima se novinari trenutno suočavaju. Zemlje koje su nedavno doživjele poboljšanje slobode medija posebno su podložne nazadovanju i zahtijevaju poseban fokus.
- Treba podržati društvene medije kao alternativni izvor informacija za slobodno izražavanje u represivnim okruženjima. Inovativne alternative medijima pod kontrolom države redovno se pojavljuju na društvenim medijima. Inormaciono-komunikaciona tehnologija se može koristiti za zaobilaženje cenzure i očuvanje anonimnosti novinara tamo gdje je to potrebno.
