Trend postavljanja panoa sa fotografijama srednjoškolaca nije novitet na ovim prostorima. Štaviše, postao je sastavni dio obilježavanja prelaska iz jednog u drugo doba – završetka srednje škole i ulaska u “svijet odraslih”. Iako se može raspravljati o estetskom, kulturološkom i sociološkom kontekstu tih panoa, u suštini su legitimni, prije svega zato što se na njima nalaze fotografije punoljetnih osoba. Takođe, najčešće se radi o svjesnom i voljnom pristanku na izlaganje fotografija sa imenom i prezimenom na uvid svim prolaznicima koji zastanu pored panoa.
Međutim, iako takođe nije novijeg datuma, ali se pojavio relativno nedavno, od prije koju godinu, trend postavljanja panoa sa fotografijama djece iz vrtića izaziva posebnu pažnju, ali i zabrinutost, bar onog dijela društva koji u ovakvom činu prepoznaje potencijalnu zloupotrebu djece, pomodarstvo, prikriveni makreting i slično.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Posljednji primjer predstavlja slučaj iz Doboja kada su dva vrtića, jedan državni (“Majke Jugović”) i jedan privatni (“Mala industrija”), postavili panoe sa fotografijama i imenima djece predškolskog uzrasta. Za pano privatnog vrtića su se slikale vaspitačice s djecom, a za pano državnog vrtića i vaspitačice i direktor.
Inače, ovo nije usamljen slučaj. Prošle godine isti slučaj se desio u Tesliću kada su u izlogu gradske apoteke bili izloženi panoi sa fotografijama predškolaraca iz vrtića “Palčić”.
Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske je poslalo obavještenje svim obrazovnim i vaspitnim ustanovama da za svako slikanje i objavljivanje fotografija moraju tražiti odobrenje i izjavu od roditelja, što očigledno nije predstavljalo nikakav problem ni za roditelje da daju pristanak, kao ni za vrtiće da organizuju fotografisanje i “okače” panoe širom grada.
Ovaj, u izvjesnom smislu, fenomen, možemo posmatrati iz više aspekata, koji su uglavnom negativni. Postavljanje panoa sa fotografijama djece iz vrtića prvenstveno možemo posmatrati u kontekstu zloupotrebe te djece, i to na više načina.
Prije svega, roditelji se, ne razmišljajući o potencijalnim posljedicama zbog izlaganja fotografija svoje djece na uvid drugim ljudima, u suštini ponašaju sebično. Ne postavljaju se panoi toliko radi djece, koja u tom uzrastu i nisu svjesna ni konteksta, ni značaja, ali ni posljedica tog čina, koliko zbog “ponosa” roditelja – da im djeca budu izložena, da ih svi vide, da im se svi dive, da ih svi komentarišu i hvale. Druga je stvar što su djeca na taj način izložena i potencijalnim predatorima, poput pedofila ili sličnih devijantnih ličnosti, ali o tome se ne razmišlja.
S druge strane, i sami vrtići zloupotrebljavaju djecu. Postavljanje panoa je u suštini prikriveni marketing. Objavljivanje fotografija dražesne dječice predstavlja implicitnu promociju i reklamu tih vrtića.
Pored već pomenutog pomodarstva, jer su panoi sada u trendu, postavljanje panoa možemo posmatrati i u kontekstu Vorholovih “15 minuta slave”, samo što u ovom slučaju, u slavi u suštini ne uživaju djeca, nego njihovi roditelji.
Poseban problem u vezi sa postavljanjem panoa sa fotografijama djece iz vrtića predstavlja i strah od izopštavanja i stigmatiziranja, odnosno konformizam koji roditeljima nalaže da postupaju u skladu sa društvenim normama koje odobravaju takav čin. Drugim riječima, nije zanemarljiv ni uticaj okoline koja roditeljima stvara pritisak i nameće “obavezu” postavljanja fotografija djece na pano jer društvo tako nalaže i ako se protive tome biće implicitno izopšteni, odnosno njihova djeca. A zaista je okrutno ako se djeca izopštavaju od najranijeg doba, dok još nisu krenula ni u školu, tako da roditelji razmišljaju da je bolje da se fotografije postave nego da im dijete bude ostavljeno sa strane.
Nije zanemarljiv ni finansijski momenat. Bez obzira što bi roditelji uradili sve za svoju djecu, ovi panoi su u suštini dodatan nepotreban trošak. Posebna priča je ko dobija taj posao fotografisanja djece i pravljenja panoa.
Sve u svemu, iako na prvi pogled može izgledati simpatično, panoi sa fotografijama djece iz vrtića su višestruko štetni, prije svega za djecu. Mališani se nepotrebno izlažu pogledima mnogobrojnih ljudi, među kojima ima i onih ne toliko čistih misli i osjećanja prema toj djeci. Takođe, poguban je i implicitni društveni pritisak na roditelje kojima postojeći društveni kontekst nalaže da objave fotografije svoje djece zato što su i ostali tako uradili. Naposlijetku, ne možemo se oteti utisku da od postavljanja panoa sa fotografijama djece korist izvlače svi, od vrtića, preko roditelja, do fotografa, samo ne djeca.
GERILA.info
