Iste muke, ali ne i ista prava imaju samohrani roditelji i oni koji nakon razvoda odgajaju djecu bez pomoći donedavnog partnera. Važeći porodični zakoni u Bosni i Hercegovini samohranim roditeljima nazivaju one osobe čiji je partner mrtav ili nepoznat, dok razvedene roditelje ne prepoznaju. Udruženja, socijalni radnici, pravnici, kao i sami roditelji slažu se u tome da je potrebna nova kategorizacija i uvođenje novih termina u zakone.
Piše: Vanja Stokić/Diskriminacija.ba
D. K. iz Sarajeva ima dvoje djece, od kojih je jedno maloljetno. Brak se nakon pune 23 godine okončao 2016., a od tada, kako kaže, nijednom nije dobila alimentaciju za izdržavanje djece. Ističe da je nakon razvoda bilo osude okoline koja je smatrala da nije bila dovoljno dobra supruga inače ne bi bila ostavljena. Dosuđenu alimentaciju od 350 KM spuštala je sve do 150 KM, misleći da će tako bivšem suprugu olakšati plaćanje. Međutim, novac nikada nije stigao.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
„Ostavio me u kreditu od 700 KM mjesečno koji smo zajedno podigli. Pokušavala sam preko suda da naplatim alimentaciju, ali su me prvo vozali nekoliko dana, od vrata do vrata. Nisam imala novca za advokata. Radim četiri posla, jedan samo da bih uspjela platiti kredit. Bilo je dana kada nismo imali šta da jedemo. Jednu bananu sam sjekla na kolutiće pa redala po tanjiru, da izgleda kako ih više ima“, govori D.K., te dodaje da je niko ne posmatra kao samohranu majku, iako ona praktično to jeste.
„Kako nisam samohrana majka? Sama ih hranim, sama ih školujem, sama ih oblačim. Vi doslovno 24 sata dnevno radite za tu djecu, zapostavite sve osim toga.“
U sličnoj situaciji je i B. G. iz Modriče. Nakon drugog razvoda našla se na ulici, sa petoro djece i bebom od tri mjeseca. Alimentaciju ne prima ni od jednog supruga, nezaposlena je i djecu izdržava tako što čisti stanove i lokale, te radi za dnevnicu. Srećom, s osudom okoline se nije susretala, već je imala podršku.
„Inače ne bih ni opstala. Muževi ne pomažu ni na jedan način“, kaže ova majka.
Jedan od najčešćih izgovora za neplaćanje alimentacije je taj što otac smatra da se novac neće koristiti za potrebe djeteta, već i majke.
„On misli da bih ja taj novac uzimala sebi, za moje cigarete. Pokušavala sam i preko suda da naplatim, dobio je kaznu pa je odlučio da provede nekoliko dana u zatvoru“, prisjeća se B.G.
Koliko je teško odgajati dvoje male djece, nezaposlena i bez alimentacije, spoznala je i D. D. iz Trebinja. Njen položaj je znatno teži otkako je mlađi sin obolio od akutne limfoblastne leukemije. Sa njim je posljednjih devet mjeseci u Banjaluci na liječenju, a predstoje im još tri mjeseca, ukoliko ne bude nikakvih komplikacija.
„Najteže nam je što otac nije tu uz njega konstantno, da dijete ima tu podršku, iako se ja maksimalno trudim da oni ne osjete taj nedostatak.“
Od razvoda su prošle tri godine, a alimentacija nijednom nije uplaćena. Kada su djeca u Trebinju otac provodi sa njima vrijeme određenim danima. Objašnjenje za neplaćanje nikada nije dobila.
„U mom slučaju konkretno nema nekih izgovora. Sve se svodi na prijetnje, tako je bilo i u braku dugo godina. Samo je jednom pomenuo: Pa dobij sudskim putem. I to je to. Prije mjesec dana sam ponovo predala slučaj na tužilaštvo, čekam da mi jave ishod.“
Najmanje redovnih platiša
Prema istraživanju koje je prije desetak godina sprovelo udruženje samohranih roditelja „Ponos“ iz Banjaluke, samo 6,9 odsto roditelja redovno plaća alimentaciju. Oko 20 odsto to radi povremeno, a oko 70 odsto to ne učini nikada. Dijana Miljatović u ime ovog udruženja kaže da su izgovori različiti.
„Da nemaju novca, da ne rade, da ne žele da daju novac majci djeteta. Većina ih jednostavno nema nikakvog kontakta sa svojom djecom, tako da nekad i ne znamo koji su njihovi motivi. Ali nije jasno zašto su napustili svoju djecu kad su već napustili bračnu ili vanbračnu zajednicu. Nažalost, 70 posto roditelja okrene leđa vlastitom djetetu“, naglašava ona.
Pored finansijskog tereta koji nose, samohrani i razvedeni roditelji žive sa mnogo stresa, što se često odrazi i na njihovo zdravlje.
„Kada sav teret padne na vas, vi morate naći novac. Morate hraniti to dijete, obući ga… Tako da imamo situacija da roditelji koji se brinu o svom djetetu moraju raditi po dva ili više poslova. To je težak danak. Mi imamo roditelja koji su tako radeći teško oboljeli, bili na rubu života i smrti zato što taj drugi roditelj ne plaća taj simbolični iznos“, priča Miljatović.
Kada je riječ o zakonskom neprepoznavanju razvedenih roditelja koji samostalno odgajaju djecu, naglašava da udruženje „Ponos“ godinama insistira na tome da je potrebna kategorizacija.
„Mi u našem udruženju imamo samo oko 20 posto samohranih roditelja, po zakonu. Ali oni žive na isti način kao i samohrani roditelji zato što nemaju nikakvog kontakta sa drugim roditeljem koji ne plaća alimentaciju, koji ne učestvuje u životu djeteta. Te majke i očevi nemaju nikakva prava. Znači, zakon je propisao nekakva prava za samohrane roditelje, ali čak ni oni nemaju puno koristi od toga, niti je njihov život išta bolji zbog toga što su oni samohrani roditelji po zakonu. Oni se jednako muče kao i svi ostali“, zaključila je ona.
Alimentacioni fond ključan
Koliko je važno formiranje alimentacionog fonda ističe predsjednica Udruženja samohranih roditelja “Jedan manje-one less” Kantona Sarajevo Muamera Činjarević.
„Ono na čemu insistiramo intenzivno sedam godina jeste formiranje alimentacionog fonda. Tako bi država bila treći roditelj djeci, dodjeljivala djeci zaostalu alimentaciju a neplatiši ispostavila račun. U većini slučajeva djeca služe kao sredstvo osvete partneru pa ne smatraju da moraju plaćati alimentaciju, iako su one mizerne i nedovoljne za kvalitetan život te djece. Država je prvenstveno kriva zbog svega toga zato što je u ovom slučaju maćeha“, ističe Činjarević.
Ova diplomirana pravnica naglašava da osnivanjem udruženja nije željela da pokrene humanitarnu organizaciju, već da se bori za izmjene i dopune porodičnog i krivičnog zakona.
„Ja sam udovica i tretirana sam kao takva kroz porodični zakon, pa mi je uslijedila minimalna penzija. Međutim, kategorija razvedenih uopće nije tretirana kroz zakon. Treba ih uvrstiti u porodični zakon, a kroz krivični zakon opteretiti drugu stranu. Smatram da se ovdje trebaju obuhvatiti i djeca iz vanbračnih zajednica“, navodi ona.
Po savjet u centar za socijalni rad
Pomoć i savjet roditelji često traže od nadležnog centra za socijalni rad, koji ih dalje upućuje na podizanje tužbe kako bi naplatili zaostale alimentacije. Diplomirana pravnica Jelena Jelić, zaposlena u Centru za socijalni rad Banjaluka, govori da se neplatiše koriste raznim metodama kako bi izbjegli plaćanje alimentacije.
„Prije svega, to je sklapanje fiktivnih poslova, kako bi se prikazalo da to lice nema nikakvu imovinu, pokretnu ili nepokretnu. Prenosi se imovina na srodnike, kako se ne bi mogla prikazati na sudu. Čak se ide toliko daleko da lica daju i otkaz, u smislu da ne bi imala prikazana primanja. I prijavljuju se na biro, tako da bi se ustanovio niži iznos plaćanja alimentacije u odnosu na iznos koji bi bio kada biste bili zaposleni“, navodi Jelić.
Međutim, čak ni u tim slučajevima roditelj ne može biti oslobođen plaćanja alimentacije, a odbijanje plaćanja je krivično djelo.
„Bez obzira da li ste zaposleni ili nezaposleni nećete se lišiti te obaveze davanja izdržavanja za vaše sopstveno dijete. Ide se na osnovni sud i traži se prinudna naplata. Pored toga, postoji i krivična odgovornost, gdje je predviđena novčana kazna i kazna zatvora do godinu dana“, podsjeća.
Slaže se da bi alimentacioni fond riješio ove probleme, jer bi u tom slučaju država stala između dva roditelja i preuzela brigu o naplati potraživanja.
Da podsjetimo, alimentaciju određuje sud, procentualno od plate osobe koja je treba plaćati. Najniži postotak je 15, a najviši 50, dok se u slučaju nezaposlenosti uzima najniža plata u RS. U Federaciji se najčešće dosuđuje 30 odsto od plate. Ipak, ukoliko roditelji uspiju sami da se sporazumiju u vezi sa visinom iznosa, sud prihvata tu odluku.
