Piše: Vladimir Kovačević
Živio u jednom malenom kraljevstvu jedan strašni Car. Car je bio debela trbuha i čupave kose a živio je raskošno sa svojim dvorjanima. Dvorjani se množili, brade im vječito bile masne od svakojakih đakonija a tijela napeta kao burad, sjajna od masti. Car i dvorjani koji ga slijepo podržavaše nisu marili previše za ostale podanike. Podanici, tek, blage naravi, pokorni i radni ispunjavaše sve hirove svoga Cara, plaćaše sve namete i ćutaše uglavnom. Ne iz straha već iz poštovanja. Oni koji, pak, poštovanje ne iskazivaše nestajaše bez traga. Dilema je vječita da li su se priklonili carstvu germanskome ili carstvu nebeskome.
Kako narod radiše vrijedno bez nagrade a dvorjani na čelu sa Carem trošiše obilato plodove podaničkog rada, blagostanje nije moglo da potraje vječno. Zafali prvo mesa pa Car naredi da se meso u podaničkim domovima mimo dvora može koristiti samo u rijetkim prilikama, rođenja novih podanika ili proslava u čast Carevog rođendana. Na dvoru naravno nastaviše po starom.
Zafali netom i krompira uz meso jer podanici što umiraše od bolesti što bježaše iz Cartsva. Car naredi da se krompir u domovima podaničkim može jesti samo radnim danima kada se radi na polju ili fabrikama carskim. Na dvoru krompir Car ne ograniči jer tanjir sa mesom bez krompira kao priloga smatraše se nedostojnim da se pred Cara i njegove najodanije podanike iznese.
Cara neki njegovi dvorjani vjerni savjetovaše tiho da Carstvo plovi ka uzburkanim vodama, da su podanici nezadovoljni, gladni i jadni i da prava slika Carstva nije slika koju mu predočavaše dvorske lude svake večeri u šarenim kostimima. Ne htje Car čuti upozorenja no nastavi po svome. “Vi ste izdajnici Carstva Velikoga i kao takvi neprijatelji ste našeg blagostanja”- vikaše Car na sav glas. I upozorenja polako prestadoše….
Jednoga dana Car za večeru ne dobi meso. Obrazi mu se zapališe od bijesa. Tanjir sa krompirom baci preko dvorane za ručavanje i pogodi sliku na kojoj obješen uzdignuta nosa stajaše jedan od slavnih predaka. Kakve li ironije, sa debelom divljom ustreljenom svinjom pod nogama. Urlik bijesa iz debelog grla carskoga nije bio od pomoći. Car uvidje da je Carstvo prazno a da su ga napustili i njegovi najvjerniji dvorjani. Ostao je samo blijedunjavi Električar koji mu reče; “Care moj preglomazni, ljudino moja vanvremenska i sjajna. Ja govorih onomad da povećamo cijenu struje, da ukinemo grijanje na struju. Da me posluša podanici ne bi imali šta drugo da rade no da se plode i množe, ne bi gledali razne emisije i pod svijetlom mjesto da se odmaraju za sutrašnji proizvodni dan čitali razne knjižurine a Carstvo bi i dalje uživalo u blagostanju a dvor tvoj u obilju.” Caru, ma koliko Električareve riječi bejahu istinite ne bi pravo da mu jedan Električar govori kako je pogriješio te odluči da Električara pogubi javnim pogubljenjem na sred dvorskog Trga. Ali pogubljenje ne imade ko da izvrši jer dželati odoše u carstvo germansko da kolju prasiće te Car lijen da presudu izvrši sam odustade. I tako drskom Električaru poštedi život. A ovaj se umokrenog veša od straha povuče u debelu sjenku jedne od velikih dvorskih kula i stade poluglasno da plače.
A Car, on i dalje ponosno sa očima na vrh glave posmatraše krunu na čupavoj tintari i misliše: “Kako god, jedina moja, tebe mi ništa i niko neće moći oduzeti…”
