Gerila u Amsterdamu: “Među javom i med snom”

…Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu,
među javom i med snom…

… ili da parafraziramo Daglasa Adamsa: “Daleko u neistraženim zaleđima jedne zabačene oblasti Evrope nalazi se malena, neugledna regija. Na njenom zapadnom kraju nalazi se beznačajna srcolika zemlja čiji su konstituitivni narodi, koji su nastali od ljudi, toliko primitivni da još smatraju da je promaja veliki neprijatelj, kako zdravlja tako i stanja u glavi. Ta zemlja ima jedan problem, koji se može ovako opisati: većina njenih stanovnika uglavnom je nesrećna. Kao rješenje ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane s pokretanjem zaštite vitalnog nacionalnog interesa, a to je zaista čudno, jer su uprkos zaštiti nacionalnog interesa konstitutivni narodi i dalje bili nesrećni. Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se osjećali bijedno, čak i oni kojima je vitalni nacionalni interes bio zaštićen. Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su napravili veliku grešku još onda kad su prvi put glasali za etnonacionalne stranke. A neki su i etnonacionalne stranke smatrali lošom zamišlju i rekli su da uopšte nije trebalo ni ostati u toj srcolikoj zemlji.”

A onda, jednog petka, skoro godinu dana nakon posljednjih izbora koji su mogli pružiti šansu konstitutivnim narodima da žive malo srećnije, ekipa jednog malog portala uputila se na mjesto za koje je čula da u njemu žive srećni i zadovoljni ljudi. Portal se zove Gerila, a mjesto Amsterdam.

Povod za malu Odiseju do “grada kanala, droge i seksa”, kako bi ga opisali površni i zlonamjerni putnici namjernici, bio je IBC2019, najuticajniji sajam medija na svijetu, kako ističu organizatori. Ali o tome malo kasnije. Prvo se moramo pozabaviti prevozom od “beznačajne srcolike zemlje” do Beneluksa, doduše bez “luksa” zato što smo posjetili “samo” Belgiju i Holandiju.

Letjeli smo avionom niskobudžetne kompanije Ryanair (kao da smo mogli drugačije – avionski “Krstić i sin” je predviđen za sirotinju, kako u “neistraženim zaleđima jedne zabačene oblasti Evrope” tako i na “bočnim” aerodromima razvijenih zemalja Evrope koji ne “bodu oči” bogatim putnicima na velikim aerodromima). Let Banja Luka – Brisel jug (tako se zove aerodrom u belgijskom gradu Šarlroa, pedesetak kilometara od glavnog grada Belgije – inače zanimljiv naziv, kao kada bi banjalučki aerodrom nazvali Zagreb jug ili Sarajevo sjeverozapad, valjda da bude prepoznatljiviji, šta li već) traje oko sat i po. Ekipa Gerile je već letjela do Brisela, odnosno grada Šarlroa, o čemu smo takođe pisali.

Prije leta se treba ukrcati, a to je bio prvi izazov s kojim smo se susreli. Nas dvjestotinjak putnika koji su letjeli tog petka zguralo se u stotinjak kvadrata čekaonice na banjalučkom aerodromu. Ko će ga znati, vjerovatno su Aerodromi Republike Srpske sredstva za proširenje kapaciteta na aerodromu u Banjaluci usmjerili u aerodrom u Trebinju. Ni sredstava ni aerodroma, reći će zlobnici. Međutim šta je tu je. Koga je moliti, nije ga kuditi. Bar dok ne sletimo.

Dok smo čekali da poletimo, mogli smo čuti tuce različitih jezika. Bilo je tu Holanđana, Francuza, naših konstitutivnih naroda, Italijana, Rusa, Grka… Pravi mali Vavilon. Bar na tren, tu, na tih stotinjak kvadratnih metara, mogli smo osjetiti da smo dio svijeta. A kako prema svijetu idemo, taj osjećaj se samo pojačavao. Trebalo je da prođe nekoliko dana da se misli i osjećanja stišaju, da ova priča ne bude apsolutno subjektivna.

Let je posebna priča. Ryanair je prava “spam” avio kompanija – tokom leta stjuardi i stjuardese vas zasipaju ponudama viskija, čokolada, satova, parfema i ko zna čega još, taman da vam, ili skrenu pažnju sa truckanja po “nebeskoj kaldrmi”, ili da vas živciraju poput oglasa dok gledate Youtube.

Po sletanju smo “bez po muke” pronašli gradski bus koji vozi do centra grada Šarlroa, iako je bilo kasno uveče, poslije 23 časa. Doduše, na početku smo zamalo citirali Delboja iz Mućki: “Which way to Holland?”, ali je saobraćajna mreža na Zapadu savršeno jasna, čak i za “sirote male hrčke” iz “neistraženih zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope”. Pored toga, sav prevoz smo već organizovali preko interneta, od rezervisanja voznih karata do plaćanja. Bez problema. Ta usklađenost i red su, u suštini, bili ono što nas je začudilo, uzevši u obzir kakva je situacija kod nas.

Nakon (polu)prespavane noći u hostelu, zbog kasnog dolaska, rano ujutro smo “uhvatili” bus za Amsterdam, preko Brisela, Roterdama i “strašnog” Haga. Brisel noću i nije neki prizor – nema migranata (vjerovatno su zapeli u Bihaću), ali je preplavljen turistima, posebno mladima, koji poput mrava gamižu po stanici tražeći prevoz. Zanimljiv prizor kod Antverpena, na granici sa Holandijom, bila je nuklearna elektrana Doel. Doduše, nismo imali vremena da stanemo i priupitamo gdje odlažu svoj nuklearni otpad.

Odmah po svitanju bilo nam je jasno da u Belgiji, a posebno u Holandiji, nema ništa posebno da se vidi, osim “reda i zakona”. Šalu na stranu, Holandija i nije posebno lijepa zemlja što se prirode tiče – ravnica, kanali, nigdje ni brežuljka. Ali, ono što fascinira je činjenica da je gotovo stoprocentno iskorištena – uz autoput su se redali nizovi poljoprivrednog zemljišta, pa industrijski kompleksi, onda hale i magacini kompanija za transport, prevodnice i “more” vetrenjača.

Po dolasku u Amsterdam, koji ima “samo” 800.000 stanovnika, opet smo “bez po muke” pronašli prevoz do hotela, koji je, uzgred rečeno, bio na suprotnom kraju grada. Ne gubeći vrijeme, ostavili smo torbe i odmah se zaputili na sajam medija, zbog kojeg smo i došli, naravno.

Prva impresija po izlasku na ulice bila je da je automobila zaista malo a bicikala možda i previše, bar po shvatanju jednog prosječnog Dinaroida. Pri tome, bicikli imaju apsolutnu prednost na ulici, čak i u odnosu na pješake, tako da smo na početku poskakivali i bacali se u stranu na trotoar dok nismo shvatili “pravila igre”. Bicikala, štaviše, ima toliko da imaju problema sa parking mjestima, tako da moraju smišljati improvizacije poput “parkinga za bicikle na sprat”. Poslije smo saznali da je parking u Amsterdamu preskup tako da se nikome ne isplati da vozi auto u centar grada, ali opet, nismo se mogli oteti utisku da su bicikli dio sistema vrijednosti Holanđana.

Sajam IBC2019 se održao u kongersnom kompleksu RAI koji se prostire na preko 100.000 kvadratnih metara. “Umorni, uplašeni i veoma gladni” bili smo fascinirani grandioznošću kompleksa RAI, posebno sadržajem u njegovim halama. Mnogobrojni izlagači predstavili su svoje proizvode pojedinačno vrijedne više desetina hiljada evra. Okvirnim računanjem došli smo do zaključka da se u više od deset multifunkcionalnih hala kongresnog centra RAI tih dana nalazila televizijska tehnika i oprema u vrijednosti možda i preko milijardu evra!

Pored najsavremenije opreme, sajam medija se mogao pohvaliti i sa preko 300 vrhunskih predavača iz raznih oblasti, od televizijske produkcije, preko marketinga do kreativne industrije, između ostalih. Tako su, npr. na sajmu svoje viđenje medijskog svijeta predstavili stručnjaci iz britanskog javnog servisa BBC, iz internet servisa YouTube, iz Evropske radiodifuzne unije (EBU), iz Intela, iz kompanije Sony, iz italijanskog javnog servisa Rai, iz kompanija 21st Century Fox, Google, NOKIA, Warner Bros, Walt Disney, Universal Pictures, iz sportskog kanala Eurosport i mnogih drugih širom svijeta poznatih kompanija.

Gotovo omađijani, nakon par sati “lutanja” po sajamskim halama, napustili smo centar RAI i zaputili se ka novom fascinantnom odredištu – sportskom kompleksu Johan Krojf Arena, najvećem stadionu u Holandiji i domu fudbalskog kluba Ajaks. Povod je bila utakmica šestog kola holandskog prvenstva između Ajaksa i Herenvena. Igrom slučaja se poklopilo da Ajaks igra utakmicu na domaćem terenu u vrijeme održavanja sajma. To nismo smjeli propustiti. Problem je predstavljala cijena ulaznica od 60 evra pa naviše, što nismo mogli sebi da priuštimo. Međutim, izvukli smo “keca iz rukava” i uz pomoć međunarodne novinarske akreditacije dobili besplatne ulaznice – jednu u novinarskoj loži a jednu za fotografa na terenu, iza gola. Inače, pribavljanje ulaznica je bilo “u duhu” cjelokupnog putovanja – brzo i lako. Nekoliko dana prije odlaska smo kontaktirali pres službu Ajaksa i za par sati, isti dan, dobili akreditaciju.

Kada smo došli na stadion iznenađenjima nije bilo kraja. Svi zaposleni na stadionu, od blagajnika, preko čuvara do portira zaduženih za smještaj koji su nas upućivali na odredište, bili su više nego ljubazni. Uprkos činjenici da je stadion bio pun, preko 50.000 gledalaca, niko nije bio nervozan, neljubazan ili drzak.

Po završetku utakmice za manje od pola sata smo bili u hotelu, što je novo čudo iz perspektive saobraćajnih kolapsa koji dominiraju na našim podnebljima nakon završetka utakmica. Saobraćajna mreža – metro, tramvaji i autobusi, opet su se pokazali kao više nego efikasni. Za nekih pola sata su razvezli više desetina hiljada ljudi od stadiona do njihovih domova. Međutim, “čudima” tu nije bilo kraja.

Nakon prespavane noći pomislili smo da ćemo Amsterdam sada posmatrati drugim očima, trezvenijim i objektivnijim. Ali ne. Odlaskom u centar, u staro jezgro grada, fascinacija i divljenje su tek počeli, u svojoj pravoj snazi. I to ne samo zbog ljepote koja nas je okruživala, nego zbog društveno-kulturološkog konteksta koji je krasio Amsterdam.

Za razliku od Banjaluke “koja se gradi”, Amsterdam je već bio izgrađen, i to gotovo savršeno. Međutim, i dalje se gradi, ali po pravilima koja imaju smisla. Posebnu pažnju su nam privukle širina i organizacija saobraćajnica. Na samom kraju su bili trotoari za pješake. Odmah uz njih, ka unutrašnjosti saobraćajnice, bile su biciklističke staze, gotovo duplo šire od trotoara, jer, kako smo rekli, bicikli imaju prednost i tretiraju se kao mala božanstva.

Ispred svake kuće, svake zgrade, svakog ulaza, nalazila se “hrpa” parkiranih bicikala koji su čekali da budu provozani po amsterdamskim ulicama.

Dalje ka unutrašnjosti saobraćajnice nalaze se saobraćajne trake za automobile, fizički odvojene od ostatka saobraćajnice. U sredini se nalaze šine za tramvaje. Zbirno gledano, prosječna amsterdamska saobraćajnica izgleda ovako: trotoar – biciklistička staza – saobraćajna traka u jednom smjeru – tramvajske šine u oba smjera – saobraćajna traka u drugom smjeru – biciklistička traka – trotoar, ukupne širine oko 30 metera.

Pošto smo prethodnog dana “apsolvirali” saobraćajnu mrežu, “samo nebo je bilo granica” za istraživanje Amsterdama. Uputili smo se ka “saobraćajnom epicentru” Amsterdama, centralnoj željezničkoj stanici kroz koju dnevno prođe više od 150.000 putnika. Uzevši u obzir da je Amsterdam, prije svega, turistički grad, bar za nas, odlučili smo se za jednosatnu turu brodićem kroz amsterdamske kanale. Kako je sve u Amsterdamu preskupo (npr. u centru grada točeno Heineken pivo od pola litre košta šest evra), cijena od 12 evra po osobi nam se činila više nego prihvatljivom. I nismo pogriješili. Obilazak Amsterdama brodićem kroz kanale je bio pun pogodak. Istorija nam je promicala pred očima, mi smo promicali pored istorije koja krasi Amsterdam.

Da je Amsterdam jedna od najskupljih svjetskih prestonica, uvjerili smo se po završetku ture po kanalima kada smo otišli u suvenirnicu. Pažnja prema najbližima nas je koštala preko 120 evra, i to za nekoliko magneta, čaša, privjesaka, naušnica, sapuna i sličnih “beskorisnih stvarčica”. Ali dobro, ne ide se svaki dan u Amsterdam. Bar ne ako ste prosječni pripadnik konstitutivnih naroda u BiH.

“Lutajući” ulicama Amsterdama nabasali smo na kuriozitete koji bi bili nezamislivi na našem prostoru. Tako smo, npr. na centralnom gradskom trgu Dam naišli na protest Palestinaca i Izraelaca, u isto vrijeme, samo pedesetak metara jedni od drugih. Uz nimalo lijepe poruke na transparentima upućene jedni drugima, u miru su protestovali i iznosili svoj stav, sve u demokratskom duhu. Zamislimo samo da SNSD i SDS imaju miting jedni kraj drugih na 50 metara. Koji bi to “cirkus” bio!

Fascinirao nas je i način života stanovnika Amsterdama. Parkovi su bili prepuni ljudi koji sjede na travi, bez ikakvog ustezanja. Porodice su unajmljivale brodiće, nosile sa sobom korpe za piknik i kružile kanalima. Amsterdam je prepun i “zanimljivih” likova koji “šarenilom” privlače pažnju, i to nikome ne smeta. Štaviše.

Gdje god nađu zgodno mjesto, ljudi uživaju neopterećeni konstitutivnošću ili ugroženim nacionalnim interesom. Žuti, bijeli, crni, visoki, niski, debeli, mršavi, strejt ili gej, nebitno, svako je gledao svoga posla.

Međutim, da Amsterdam nije mjesto “apsolutne slobode”, pažnju su nam skretali panoi sa upozorenjima o zabrani konzumacije alkohola na javnim mjestima. Gradske vlasti su se na taj korak odlučile zbog neprimjerenog ponašanja alkoholisanih lica na javnim mjestima. U ne tako davnoj prošlosti, centar Amasterdama je izgledao kao postapokaliptično predvorje “delirium tremens sanatorijuma”. Što se kontrole tiče, da ne bude zabune, nigdje nećete vidjeti policiju. S vremena na vrijeme pokoji policajac prošeta ulicama ili se provoza na biciklu. Ali čim se nešto desi, za “minutu” se stvore na mjestu događaja. Sve je pokriveno kamerama (čemu teže i vlastodršci u Banjaluci, samo im je pristup drugačiji), tako da vas “veliki brat” uvijek posmatra.

Amsterdam je prepun znamenitosti koje vrijedi obići: od kuće Ane Frank, preko muzeja Madam Tiso, Rembrantove kuće, kraljevske palate, raznih muzeja, kao što su muzej sira, muzej hašiša i marihuane ili muzej lala, do mnogobrojnih crkava kao što je Oude Kerk, najstarija crkva u Amsterdamu koja potiče još iz 13. vijeka. Međutim, za tako nešto treba i vremena i novca, čega je nama nedostajalo.

Naposlijetku, kakvi bi mi bili novinari da nismo “nanjušili” “kofi šopove” i “četvrt crvenih fenjera”. Ali, priču o tome ćemo ostaviti za drugi put.

Nakon dva “turbo dana” u Amsterdamu valjalo nam je krenuti nazad, u “neistražena zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope”. Nostalgija za domom se miješala sa fascinacijom. Ipak, jednog ponedeljka skoro godinu dana nakon posljednjih izbora koji su mogli pružiti šansu konstitutivnim narodima da žive malo srećnije, i nakon tri dana u zemljama Beneluksa, ekipa jednog malog portala uputila se kući.

“Saobraćajno savršenstvo” je opet došlo do izražaja. Uz dva presjedanja, u Roterdamu i Antverpenu, za “tili čas” smo vozom došli do grada Šarlroa. Inače, presjedanja su bila savršeno organizovanja, bez pretjeranog mudrovanja i lutanja po željezničkoj stanici – voz stane na jedan peron, a drugi voz kreće odmah sa susjednog perona.

Po dolasku na aerodrom morali smo se “aklimatizovati” na činjenicu da smo okruženi ljudima koji razumiju naš jezik i da ne bi trebali baš toliko glasno da pričamo jer – zidovi imaju uši, kako se kaže kod nas dole, na “zapadnom kraju neistraženog zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope gdje se nalazi beznačajna srcolika zemlja”.

U avionu smo opet “spemovani” viskijem, čokoladama i parfemima, taman toliko da nam vrijeme brže “proleti”. Po sletanju nas je zapljusnuo vreli talas. Ne samo da nas je “ošamarila” surova balkanska realnost, nego i banjalučkih +30, što je bio drastičan “skok” sa belgijskih +20.

“Svuda pođi, svojoj kući dođi” ne bi bila toliko loša poslovica da nije spoznaje čemu se vraćamo. A čemu smo se vratili? Deklaraciji SDA, nadmudrivanju “konstitutivnih političara”, “pozitivnim plusevima” u budžetu… A gdje su tek stalno prisutne korupcija, nepotizam, kriminal, širenje straha i mržnje i ostali “brendovi” “neugledne regije neistraženih zaleđa jedne zabačene oblasti Evrope”? Tu su, vjerno su nas dočekali, poželjevši nam srećan povratak iz sna u javu.

Tekst: Mladen Bubonjić

Fotografije: Dejan Rakita i Mladen Bubonjić