Prof. dr Ivanka Marković: Seksualna korupcija u našem društvu i dalje predstavlja tabu temu

Iako većina građana Republike Srpske ima saznanja o nekom slučaju seksualne korupcije, ona u našem društvu još uvijek predstavlja tabu temu. O njoj se veoma rijetko govori, a još rjeđe se prijavljuje.

Razgovarao: Saša Bižić (eTrafika.net)

Rekla je ovo u razgovoru za portal eTrafika.net prof. dr Ivanka Marković u čiju se elokvenciju i kompetentnost, nakon niza generacija studenata, mogla uvjeriti i javnost Republike Srpske, budući da je ova profesorica Pravnog fakulteta u Banjaluci od prošle jeseni i poslanica Srpske demokratske stranke u Narodnoj skupštini RS.

Uz angažman u Parlamentu, Markovićeva je na početku mandata održala više predavanja o seksualnoj korupciji, na tribinama koje je organizovao Aktiv žena SDS-a u okviru međunarodne kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja prema ženama“.

Kakve specifičnosti ima vid seksualne korupcije u odnosu na „standardne“ koruptivne radnje?

O seksualnoj korupciji u Republici Srpskoj, kao i u ostalom dijelu Bosne i Hercegovine, veoma rijetko se govori, iako je ona prisutna u svim oblastima života. Pod korupcijom se najčešće podrazumijeva zloupotreba javne, društvene ili ekonomske pozicije, odnosno stvarnog ili pretpostavljenog uticaja zasnovanog na toj poziciji, sa ciljem da se za sebe ili drugog protivpravno stekne materijalna ili neka druga korist, politička, statusna ili ekonomska prednost. Za razliku od ove, uslovno rečeno „obične korupcije“, u kojoj se kao sredstvo plaćanja za izvršene usluge javlja novac ili neka druga materijalna korist, kod seksualne korupcije sredstvo plaćanja postaju seksualne usluge. Radnja izvršenja se svodi na traženje, odnosno iznuđivanje seksa ili na nuđenje seksualnih usluga u zamjenu za određenu uslugu.

Šta se može označiti kao suština te zloupotrebe?

Suština seksualne korupcije jeste iskorištavanje položaja nadređene osobe – na primjer šefa, profesora – odnosno, svake osobe na poziciji moći, u koju javnost treba imati povjerenje, da bi se od osobe koja se nalazi u podređenom položaju – zaposlenik, student, osoba koja traži neko svoje pravo u različitim okolnostima – dobile seksualne usluge. Dakle, koristeći zavisan položaj podređene osobe, traže se seksualne usluge ili se prihvata ponuđeno – ne novac – da bi zauzvrat žrtva riješila neki svoj problem, što ovisi od odluke lica koje ima moć, odnosno lica koje odlučuje o nekom pravu žrtve ili poziciji žrtve.

Primjećujete li pomake, nagore ili nabolje, što se tiče procesuiranja počinilaca ovakvog vida korupcije u RS i BiH?

Nažalost, seksualna korupcija nije izolovani akt nasilja, već obrazac ponašanja pojedinih nosilaca javnih funkcija ili pojedinaca koji su u nadređenom odnosu prema žrtvi. Iako većina građana Republike Srpske ima saznanja o nekom slučaju seksualne korupcije, ona u našem društvu još uvijek predstavlja tabu temu. O njoj se veoma rijetko govori, a još rijeđe se prijavljuje. Međutim, ja sam optimista, i smatram da o seksualnoj korupciji treba govoriti ne samo za vrijeme trajanja međunarodne kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja prema ženama“, već svaki dan, jer se i seksualna korupcija vrši svaki dan, a ne samo u periodu od 25. novembra do 10. decembra. Na taj način, ona prestaje biti tabu tema, a to je prvi korak na putu borbe protiv seksualne korupcije.

Kada je riječ o toj anomaliji, da li je sporno zakonodavstvo, odnosno neprecizna ili nedovoljna regulacija te vrste krivičnih djela, ili su pravni akti regularni, ali izostaje njihova primjena, zbog nepovoljnog društvenog ambijenta?

Ne mislim da je sporno zakonodavstvo, jer mi imamo krivična djela koja predstavljaju osnov za borbu protiv ovog oblika korupcije – na primjer, polna ucjena i obljuba zloupotrebom položaja.

Kao i u mnogim drugim slučajevima, problem je u primjeni zakona, a usuđujem se reći i u društvenom ambijentu koji odlikuje pad svih moralnih vrijednosti.

Jedan od razloga za neprijavljivanje seksualne korupcije jeste i neadekvatna reakcija nadležnih institucija, što dodatno obeshrabruje žrtve da prijave ovakva djela.

Na čelu ste pravnog tima SDS-a zaduženog za pripremu prijedloga zakona o porijeklu imovine, koji pred poslanicima NSRS treba da se nađe do kraja 2019. Da li se u aktuelnoj fazi može govoriti o koordinatama u kojima će se, kada je riječ o ponuđenim rješenjima, kretati ova inicijativa?

Tačno je da bi se Nacrt zakona o ispitivanju porijekla imovine trebao krajem godine naći pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srpske, jer je to predviđeno Programom rada NSRS za četvrti kvartal 2019. godine. Imajući u vidu ovu činjenicu, pravni tim SDS-a izvršio je potrebne analize uporednog zakonodavstva, a konačan stav po određenim pitanjima će se zauzeti nakon skupštinske pauze.

Slični pokušaji u regionu do sada su najčešće bili zasnovani na procjeni da je najoptimalnije da poreska uprava uporedi vrijednost imovine osumnjičenih osoba sa uplaćenim porezom. Da li je u ovakvoj metodi moguća proizvoljnost, koja bi olakšala odbranu licima čiji je put do bogatstva bio nelegalan?

Svako rješenje, pa i ovo o kojem vi govorite, može dati optimalne rezultate samo ako se bude primjenjivalo u skladu sa zakonom predviđenim uslovima i procedurama i bez zloupotreba. Međutim, iskustvo koje imamo na ovim prostorima uči nas da nema tog rješenja koje nismo (zlo)upotrebili u svrhu ostvarivanja pojedinačnih interesa.

Ukoliko bi prijedlog zakona prošao skupštinsku proceduru, šta bi bila najprimjerenija sankcija u slučajevima u kojima bi se utvrdilo protivzakonito sticanje imovine? Da li je to konfiskacija nekretnina, novčana ili zatvorska kazna, ili sve troje?

Najadekvatniji odgovor države na slučajeve nezakonitog sticanja imovine, prema mom mišljenju, jeste oduzimanje takve imovine. Međutim, ne smije se zanemariti ni pitanje krivične odgovornosti lica koje je nezakonito steklo imovinu, a u skladu sa tim, ni mogućnost izricanja krivičnih sankcija koje su predviđene za određena krivična djela, na primjer poresku utaju itd.

Šta je adekvatan odgovor na potencijalna osporavanja u kojima bi prijedlogu zakona bilo pripisano retroaktivno dejstvo, neprihvatljivo u većini pravnih sistema?

To pitanje se može jednostavno riješti primjenom ustavne norme definisane članom 110. kojim se predviđa da se zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo. Mislim da je svakom građaninu Republike Srpske jasno u čemu se sastoji opšti interes koji bi bio u osnovi povratnog dejstva pojedinih odredbi Zakona o ispitivanju porijekla imovine.

Budući da dolazi iz opozicionih redova, sudbina ovog zakona zavisiće i od stava većine u NSRS, kao i 2013. godine, kada je prethodni prijedlog odbijen. Mogu li se u 2019. očekivati parlamentarne prepreke za ovu inicijativu?

S obzirom da je klub poslanika SNSD-a uložio amandman na Program rada Narodne skupštine kojim je predloženo da se u četvrtom kvartalu na dnevnom redu nađe Zakon o ispitivanju porijekla imovine, očekujem da se tekst ovog zakona zaista i stavi na dnevni red. U prilog takvog razvoja događaja ide i činjenica da se i u Republici Srbiji takav zakon nalazi u skupštinskoj proceduri, što ima određeni politički uticaj i na političku scenu Republike Srpske. Naravno, zadnju riječ će, kao i u drugim slučajevima, ipak dati skupštinska većina.

eTrafika.net