Đorđe Vuković: U zemlji natopljenoj benzinom, svaka šibica je opasna

“U jednu sredinu opterećenu socijalnom, ekonomskim, nacionalnim, političkim, ideološkim frustracijama u kojoj su agresivnost, prostakluk i bezobzirnost najdominantnije osobine, svaka riječ i svako slovo koje dodatno raspaljuje strasti je opasno”, izjavio je prof.dr Đorđe Vuković.

Novinarski desk je prije 15-ak godina zamijenio profesorskom katedrom, ali sa istim žarom i oštrinom i dalje komentariše društvene procese i događaje koji su obilježili ovu epohu.

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, dr Đorđe Vuković u intervjuu za portal Gerila govorio je o odnosu medija i politike prema jednom događaju koji je obilježio posljednjih godinu i po dana u Republici Srpskoj, a to je smrt Davida Dragičevića.

Događaji koji su uslijedili nakon 18.marta 2018. dana kada je nestao mladić i objava prepunih lažnih informacija u mnogim medijima bili su i više nego dobar povod da o fenomenu lažnih vijesti i refleksijom na društvo, razgovaramo sa profesorom Vukovićem.

Koliko su lažne vijesti uticale na slučaj David Dragičević?

Mnogo. Ne mogu reći presudno, ali sigurno je da je možda i ponajviše nego do tada za bilo koji drugi slučaj. Onoj čuvenoj press konferenciji je prethodilo neko obavještavanje po društvenim mrežama. Koliko se sjećam, akteri te konferencije su saopštili da je razlog sazivanja press konferencije lažne vijesti o slučaju nestanka i ubistva Davida Dragičevića, da je to bio povod da zbrze konferenciju. Novinari s kojima sam razgovorao, od stranaca do onih s našeg govornog područja su iznijeli prve impresije, a to je kako je jedna novinarka RTL-a rekla “čisti šlamperaj institucija”, dakle da su oni u odnosima sa javnošću zabrljali.

Dakle, od izbora povoda, načina saopštavanja, do efekata koje je izazvala ta press konferencija. Zauzmimo neki neutralni odnos prema toj prvoj press konferenciji- lažne vijesti koje su tu saopštene u vezi slučaja su obilježile, odnosno odredile tok ovih godinu i po dana dešavanja oko Pravde za Davida. Šta jedna vijest mora da ima? Aktuelnost, argumentovanost, provjerenost i provjerljivost. Ta provjerljivost je možda najspornija bila od tih elemenata. Ono što je rečeno, cijelo vrijeme je pokušavalo da se ili ospori ili učini činjenicom koja bi bila upotrebljiva.

Kako je javnost na to reagovala?

Ovo je pokazalo, što je meni bilo interesantno, medijsku nepismenost ili polupismenost čitalačke publike, posebno internet publike, i kompletne političke javnosti Republike Srpske, a to se ogledalo kroz površnost, isključivost, nerealitičnost, euforičnost.

Tragedija djeteta je nešto što najviše senzibilira, što je u prirodi zajednice, pogotovo kad to odmah izazove reakciju pogođene porodice i djece koja su se okupila. Djeca su saopštavala šta se dešavalo sa dječakom. To su djeca koja su bila bliska žrtvi, ali su oni ipak laici, kao i Davor Dragičević, otac tog mladića. Dovoljno je da ništa zbunjujuće u tome nije bilo, da on interpretira kako su nastale povrede ili podlivi. Ako mu je neko sa strane, a sve više imamo priznanja i svjedočanstava da jeste, suflirao šta je u pitanju, onda vidimo da su se tu upetljavali sa različitih strana interpretatori tijela, što je izazvalo lavinu različitih reakcija.

Ogroman broj građana Banjaluke je pokazao da ne zna prepoznati činjenicu, nego da ima impresije. Ja pokušavam tu naći alibi za ljude koji su prethodno i prije tog događaja bili sluđeni lažima, dezinformacijama i poluinformacijama zbog odsustva odgovornih i objektivnih medija.

Koliko su novinari, a samim tim i mediji, dobro, odgovorno i na profesionalan način prišli ovom problemu?

Spomenuću prvo klasične medije. Tu ću izuzeti portale, blogere, društvene mreže, kao medije, nego ću se držati novina, televizije i radija. Tu se pokazala raspolućenost između onih koji su sluge i kreatori slike vlasti, društva  i režima i onih koji su opet nastrojeni samo opozicioni. Oni koji u svemu traže razloge da napadaju. Dakle, dvije isključivosti su se na takvom primjeru potpuno razgolitile.

Na primjer, BN koji je taj slučaj prenaglašavao, pa su se tu njegovi novinari i urednici “dosoljavali”, da se spremaju vodeni topovi na narod, prenaglašavali su i izdvajali neke poluinformacije, čak i laži. Kad se skupi 10 ili 15 hiljada ljudi na Trgu i kad im neko kaže da tadašnji premijer i kandidat za predsjednika Srpske Željka Cvijanović  sprema vodene topove na narod, kakve to reakcije može izazvati? Ili informacija da “mtel” ometa signal. I sada 15 hiljada ljudi zviždi tome, ne razmišljajući da li 15 hiljada telefona odjednom može da ometa signal. Nevjerovatno je to da grudi i srce prethode mozgu i očima.

S druge strane, besraman je način izvještavanja javnog servisa i državnih provladinih medijia. U antologijiu bestida ulaze, a to je pristajanje da polemiše sa svjetinom, sa masom, sa ranjenim roditeljima. Oni su cijelo vrijeme pokušavali da to vrate na teren politike, da li zato što su bili podjarmljeni zato što je riječ o izbornoj godini, mada mi vidimo i na drugim slučajevima da je to gotovo pravilo. Umjesto držati na temi i o temi  razgovarati, to se spustilo na nivo privatnog, a oni su objavljivali šta radi otac, kakav je otac, da li je porodica disfunkcionalna.

U jednom dijelu slučajeva mediji su bili proizvođači, a nešto i prenosioci onoga što su govorili politički zvaničnici, čime je nanesena dvostruka greška, to jeste nesposobnost da selektuju šta nije za neki novinski, tj. medijski prilog. Ovi koji su to radili iz njima znanih razloga, u priču o istrazi o ubistvu djeteta uplitali su informacije da li otac ima ljubavnicu, zašto je majka napustila dijete, zašto je David imao ovakvu i onakvu kosu.  To je sve pretvoreno u jedan strašan brlog u kojem se gotovo uvijek davimo, a sada je tema bila ono gdje su ljudi najranjiviji, a to su djeca.

Spomenuli ste dvije stvari- polarisana javnost i specifična izborna godina. Kao po pravilu, pojavio se veliki broj novih internet portala, koji su objavljivali bombastične informacije i odjednom dobijali veliku popularnost. Kolika je njihova uloga u tome svemu?

Kao što je ovo bio test za sve subjekte i aktere društva, za prave novinare je bilo ponajviše. Podsjetiću, javnost ne prepoznaje novinare, ne prepoznaje neke razlike, novinara od blogera, laika od komentatora. Mi smo imali ovdje u posljednjih 10 godina  promociju nekog građanskog novinarstva, a nismo kulturno pripremljeni za svakakve novotarije, na isti način kao ni za parlamentarnu demokratiju ili bolonjski proces. Došli smo u situaciju da svako ko ima telefon ili kameru, diktafon, te pristup društvenim mrežama, on se naziva novinarom. Mi nismo imali pismeno izgrađenu javnost koja bi znala da prepozna mišljenje od informacije, nečiju uvredu, laž ili bilo kakvu bljuvotinu, od analize.

U našem psihološkom obrascu je da više reagujemo na ono što nam stvara strasti od onog što nas tjera da razmišljamo. Tako je odnjegovano ono što ja ne mogu nazvati javnošću. To je više neka virteulna svjetina, koja reaguje na sve. Kao navijači u sportu, navijači nacionalni, šovinistički, a pogotovo u politici.

U takvom ambijentu gdje javni servis nije u funkciji građana, nego  u funkciji vladajuće partije, gdje su klasični mediji podijeljeni po matrici opozicija-vlast, režim- izdajnici, tu ulaze na prostor razni portali i blogeri.

Treba vrijeme da neki bloger izgradi povjerenje. Ovdje su se pojavili neki blogeri čija bi novinarska biografija trebalo da ih diskredituje, jer je tu puno laži i pogrešnih ocjena.

Ogroman broj ljudi koji su ovdje bili upijači nekih glasina, informacija i komentara su uzimali sve zdravo za gotovo. Njima je laskalo ono što čuju. Ako je to jedan pojedinac gdje je lako provjeriti, kako je tek bilo kada se pojavio neki medij koji se zove “infosrpska” ili koji u imenu ulijeva neki autoritet i koji nudi neku koncepciju  gdje je publika neotporna na laži i izmišljotine i to se uzima zdravo za gotovo.

Vjerovatno bi manji problem bio da je to ostalo samo u domenu njihovih portala, da to nije postajalo izvor informacija RTRS-a. Ta “infosrpska” je dobacila do većeg broja ljudi i imala razorniji efekat onog trenutka kada je postala izvor priloga i tema Alternativnoj televiziji i RTRS-a.

Koliko je to opasno za neke naredne procese, uopšteno gledano, za sociološka kretanja u Republici Srpskoj?

U jednoj zemlji natopljenoj benzinom, svaka šibica je opasna, bilo da tinja, da je razbuktana ili da je naizgled ugašena, ona je jako opasna. U jednu sredinu opterećenu socijalnom, ekonomskim, nacionalnim, političkim, ideološkim frustracijama u kojoj su agresivnost, prostakluk i bezobzirnost najdominantnije osobine, svaka riječ i svako slovo koje dodatno raspaljuje strasti je opasno. To je rađeno bez ikakve odgovornosti i bez ikakvih posljedica, krivičnih i moralnih.

Bez nekog iskustva koje se taloži u javnost,koja bi znala kasnije da prepozna i spriječi, višestruko je opasno. Opasno je, jer kako Aristotel kaže, najveća kazna za lažova je što mu neće vjerovati kad istinu govori.

Ima li pozitivnih primjera? Da li su svi pali na ovom “ispitu”?

Ja bih volio da sad dođem u situaciju da ponekog pojedinca da mogu i moram pohvaliti kako je cijelo vrijeme držao profesionalni standard. Mislim da je Udruženje novinara nagrađivalo one koji su u ovom slučaju držali kriterijum.

Mislim da je  žiri prilikom obrazloženja nagrade prošle godine naveo kako se  Ognjen Matavulj (novinar Večernjih novosti i portala srpskacafe)  držao svojih etičkih i profesionalnih kodeksa, iako je njegovo pisanje, pa i ta nagrada izazvala strašne reakcije u javnosti. I to je odličan prilog svemu. Oni koji su bili opsjednuti informacijama koje su se oko pravde za Davida i oni koji su raspaljivali tu strast, nisu mogli da podnesu težu koji je nudio pomenuti novinar i njegov medij. Slično je i sa pisanjem Nikole Morače, novinara lista Blic i njihovim portalom Srpskainfo i nekim medijima koji su se držali prof.standarda. Spomenuo bih kao pozitivan primjer i K3 televiziju.

Njihove vijesti nisu imali toliki publicitet, jer su bile bazirane na činjenicama, a ne na poluinformacijama. Ovdje su se mnogi mediji promovisali kao za ili protiv i tako povećali pažnju. Da li je ta bila pažnja bila zgražavanje ili oduševljavanje onim što je rečeno, bez obzira je opasno. Opasno je jer nedostaju brojne činjenice, zamagljeni su vidici. Cijeli slučaj do današnjeg dana je prošao tako što za sociologe i socijalne psihologe postaje beskrajno interesantan.

Ovaj slučaj i njegove posljedice po društvo donosi još veće nepovjerenje u institucije, institucije pravosuđa, parlament, medije itd. Jedna kolektivna emocija koja je raspaljivana suzama, aplauzima, pokličima i saosjećajnošću ugašena je policijskim pendrecima, kordonima, brutalnim lažima, osporavanjima, diskreditovanjem svakoga, krivičnim prijavima, prizorima batinanja u centru grada, itd. To je sad pohranjeno u jednu kolektivnu fioku.

Ja da sam urednik nekog medija pitao bih šta je sa onih 12 žena koje su dobile otkaze ili premještene, šta je sa onom djecom koja su svjedočila? Šta je sa ljudima koji su prošli ovakve scene, kakve je  to posljedice ostavilo po međusobnu horizontalnu identifikaciju, po lokal- patriotizam…

Svakodnevno smo bili “bombardovani” brojnim naslovima, kao i video prilozima koji su donosili mnoge interpretacije, nudili neke odgovore, za koje se kasnije vidjelo da je laž. Da li je to svjestan proces?

Postoje oni koji misle da su pobijedili u ovom slučaju tako što su ugušili i satrali jednu emociju kojom je manipulisano svjesno i iz zlih namjera, ali i iz neznanja iz neukroćene emocije. Dio lažnih vijesti je svjesno činjen, od onih koji su bili direktno zainteresovani za to, a to su političari i mediji koji su bili u službi nekih političara, ali ogroman broj fejk vijesti i efekata su bili iz lakomislenosti i neznanja, iz afektivno-emotivnog korpusa.

Nemoguće je sve staviti u istu ravan kada je u pitanju proizvođenje i širenje žalnih vijesti. Neko je to radio svjesno, ubacivao, pravio i posredovao sa njima sjvesno, a ljudi koji su bili tu iz čiste saosjećajnosti, onako kako su oni reagovali na vijesti, za mene prvog je bilo nešto novo. Nisam znao da su ljudi toliko neotporni na izmišljotine i koliko ti ljudi mogu da pokrenu.

Lažne vijesti su uvijek postojale kroz istoriju. Informacijama se uvijek manipulisalo.  Čini se da je u ovom slučaju to najradikalnije prikazano. Šta je doprinijelo ovakvoj situaciji?

Mi još uvijek imamo problem i sa dešavanjima iz rata. Neke lažne vijesti su postale okoštane istine. Pogledajte odnos prema nekim stratištima, od potpunog negiranja i prećutkivanja ili fabrikovanje broja stradalih. Pa onda procesi koji su se vodili. Gomila laži koja je postala istina. Ono mitomansko mišljenje- neotpornost na laži i izmišljotine koje vremenom postanu nepobitna istina. Gotovo tabu teme su u okviru nacionalnih zajednica neke vođe, neka stratišta, neki herojski događaji koji su drugima možda sramni.

Nekada su mediji bili saučesnici, a vrlo rijetko gotovo nimalo, donosioci istine ili tvorci javnog prostora u kojem će se promišljati u raznim temama. Ovo nam se čini najvećim, zato što je najaktuelnije. Još ne možemo sagledati pravi omjer.

Naivno je i glupo misliti da se po istim metodama i istim aršinima za svaki događaj ponavlja uvijek isti koncept i isti scenario. Kad govorimo o lažnim vjiestima, uvijek mi prvo padnu na pamet priče o obojenim revolucijama, dolasku vehabija, otimanju šlepera sa glasačkim listićima, državnih udara, makedonskih scenarija.

To su najdominantnije fejk vijesti. Evo imamo sad provjereno da su to lažne vijesti, da za njih niko nije odgovarao i da je na isti taj način rađeno prije dvije ili četiri godine. Znamo tačno imena ljudi koji su bili donosioci tih najava obojenih revolucija. Tih 10-ak osoba koji umjesto da budu raskrinkani i odbačeni , oni su napredovali u svojim pozicijama i to nam govori šta nas čeka i u budućnosti.

(gerila.info)