ŽURNAL U VUČJAKU: Kada igru zamijeni gejm

Baloni od sapunice koje je puhao rijetko su uspijevali preći na “slobodnu teritoriju”. Uglavnom bi se raspršili udarivši u žicu koja je okruživala hotel Sedru. Ali on je bio uporan. Nije mu bilo bitno to što je u posjetu njegovom privremenom domu došla neka faca iz Ujedinjenih naroda.

“Imam dvanaest godina i sa sjevera sam Sirije”, kaže nam dok mu prilaze njegovi vršnjaci nastanjeni u kolektivnom centru Sedra kod Bihaća.

Putuje već pet godina. Granata mu je ubila majku još u Siriji, nakon čega je on sa ocem i braćom krenuo na Zapad. Naučio je nešto malo grčkog, a engleski govori mnogo bolje. Objašnjava nam da se njegov drug, koji je sjedio pored u invalidskim kolicima, povrijedio na granici sa Hrvatskom. Uspio je ući u Evropsku uniju, ali su ga policajci natjerali da trči nazad, u Bosnu.

“I tada je slomio nogu”, priča nam preko žice, nepremostive prepreke za njegove balončiće od sapunice.

Ali nema te žice koja može raspršiti njegov san da jednog dana dođe u Francusku. Uskoro će zima, pa ne vjeruje da će ove godine s porodicom krenuti u novi “gejm”.

Tridesetak kilometara dalje od Sedre svi su spremni za “gejm”. U kampu Vučjak, na samoj granici sa Hrvatskom, zima se ne može dočekati, a kamoli preživjeti. Pakistanca Hamida, tako se barem predstavio, pitamo da li ga smijemo fotografisati dok pod vedrim nebom, iznad lokve koja će kasnije zamijeniti ogledalo, hladnom vodom pere kosu. Objašnjavamo njemu i njegovim prijateljima da će uskoro u taj kamp stići UN-ovac Felipe Gonzales Morales da se lično uvijeri kako žive, nakon čega će sačiniti izvještaj koji nikome bitnom, osim samome njemu, neće biti bitan. Ne mari Hamid za bilo kakve izvještaje. U glavi su mu samo Njemačka i novi “gejm” Na prošlom su mu hrvatski policajci oduzeli telefon i prisilno ga vratili u Bosnu.

“I mene”, čulo se barem još pet-šest puta nakon što je Hamid ispričao svoje iskustvo sa hrvatskom policijom.

Blatnjavom stazom, između šatora, dolazimo do nečega što bi trebalo biti – skladište. Orjentalna muzika, pojačana do maksimuma, održava vezu pakistanskog “izdavača” robe sa domovinom iz koje je krenuo prije četiri godine. Francuska je njegov krajni cilj. Ali prepreka zvana hrvatska granica zasad je za njena nepremostiva.

“Opet ću na gejm”, govori nam dok izdaje robu svojim zemljacima.

I Pakistanac Omar će za koji dan na gejm. Zajedno sa svojom papigom koju je vratio u kavez kada smo se pojavili pred njegovim šatorom. Ostala im je još četvrtina puta i oboje će biti na slobodi. Upozoravamo ga da će specijalni izvjestitelj UN-a doći u obilazak Vučjaka i to je prilika da mu ispriča u kakvim uslovima žive.

“Šta da kažem?”, pita nas Omar.

Uistinu, šta reći kada se sve samo kaže onog trenutka kada kročite u ovaj kamp “izgrađen” na deponiji. Felipe Gonzales Morales u svom je izvještaju, nekoliko dana kasnije, Vučjaku posvetio jedno poglavlje.

“Na dan posjete Vučjaku saznao sam da je bilo 800 odraslih muškaraca i oko 20 maloljetnika. Nema tekuće vode. Vodu za piće osigurava Grad, a dva obroka dnevno isporučuje Crveni križ Bihać. Stanje mjesta je nehumano, nema struje, vrlo malo sanitarija, nema tople vode za tuširanje i nema medicinske njege”, saopćio je UN-ov zvaničnik.

Sigurno zvuči grozno. Ali još groznije izgleda. Pa, opet, niko od stanovnika Vučjaka ne gubi nadu. Mada su već odavno samo brojke, a ne ljudi.

(zurnal.info)