Organizacije za zaštitu ljudskih prava u Banjaluci konstantno upozoravaju da se već duži period u najvećem gradu Republike Srpske krše ljudska i građanska prava i slobode. To se čini neprimjerenim aktovnostima policije koja brani slobodu kretanja pojedincima, privodi i podnosi prijave zbog stajanja i kretanja na javnim površinama. Iako u policiji uporno pojašnjavaju da postupaju po zakonu različiti pravni eksperti ali i organizacije upozoravaju da se krši i Ustav Republike Srpske koji garantuje slobodu kretanja, okupljanja i iznošenja stavova bez ugrožavanja prava drugih. Na kraju godine, za naš portal, Dejan Lučka iz banjalučkog Centra za ljudska prava pojašnjava situaciju u Banjaluci sa aspekta zaštite ljudskih prava.
Prije godinu dana su dešavanja na trgu označila početak vidljivog kršenja ljudskih prava u Banjaluci. Kako komentarišete sa aspekta ljudskih prava dešavanja u ovoj godini?
Djelovanje određenih organa, pogotovo policijskih u posljednje vrijeme, pored njihovih redovnih aktivnosti, nažalost, usmjereno je i na kontinuirano kršenje ljudskih prava. Iako nije bilo nemilih scena u onoj mjeri kako ih je bilo pred kraj prošle godine, građanima Srpske su onemogućavana njihova osnovna ljudska prava, kao što su pravo na slobodno javno okupljanje ili pravo na slobodu izražavanja.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
Policija je bila dužna da pri svakoj primjeni svojih ovlašćenja, pored poznavanja i praktične primjene domaćih propisa, primjenjuje u praksi i evropske standarde prava ljudskih prava kojima se definišu određeni odnosi službenih lica i institucija prema građanima koji se npr. okupe na javnom mjestu ili koriste svoje pravo na slobodno izražavanje. Nažalost, policijski organi nisu primjenjivali te standarde na pravilan način, čime su direktno kršili ljudska prava građana Banje Luke, pravdajući to širokim tumačenjima zakonskih rješenja, a bez gledanja korelacije sa međunarodnim standardima. Ovo pogotovo kada su u pitanju spomenuta prava vezana za slobode okupljanja i izražavanja.
Tu svakako možemo dodati i slučajeve svojevrsnog zastrašivanja, kontinuiranog legitimisanja, prijetnji ili prekomjerne upotrebe sile u posljednjih godinu dana, pa su građani policiju počeli gledati kao organ koji je tu samo da primjenjuje taj monopol sile, a ne da bude čuvar zakona i istinski zaštitnik prava svakog pojedinca. Državni organi ne smiju da prekoračuju svoja ovlašćenja, ne smiju da krše ljudska prava i ne smiju da slijepo slušaju naredbe koje su protiv zakonskih i međunarodnih standarda. Nažalost, sve navedeno se počelo dešavati i zato imamo slučajeve u kojima se policija usmjerava na građane i kršenje njihovih prava, zbog npr. različitog mišljenja koje ti građani imaju, od mišljenja određenih interesnih grupa, što je nedopustivo.
Na koji način se konkretno krše ljudska prava i građanske slobode u Banjaluci?
Konkretno, postoji popriličan dijapazon kršenja prava. Vidljiva je npr. nelegalna zabrana okupljanja određenim grupama građana. Tu je isto tako i praktično sprečavanje okupljanja ili pravljenja performansa za određene grupacije, dok je drugima to isto dozvoljeno. Dakle, postupa se različito u istim ili sličnim slučajevima.
Tu je takođe i pisanje prekršajnih naloga za slobodno izražavanje mišljenja i ideja u javnosti ili na društvenim mrežama. Svakako, tu je potrebno spomenuti i prekomjernu upotrebu sile prema pojedincima u određenim slučajevima, kao i „treniranje” strogoće nad građanima. Uz to, kontinuirana je diskriminacija, kršenje određenih prava na sudovima, nesprečavanje i nesankcionisanje nasilja, nedovoljna zaštita medija i novinara, itd.
Šta kažu evropske konvencije i ostali relevantni dokumenti na dešavanja u Banjaluci?
Prava svakog pojedinca u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini propisana su Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske, međunarodnim ugovorima ili konvencijama koje je BiH potpisala, kao i zakonima Srpske i BiH. Svim osobama na području BiH pravno, odnosno de iure, trebalo bi da se osigurava visok nivo međunarodno priznatih ljudskih prava.
Kako međunarodnih sporazuma ima mnogo, objasniću ukratko određene stvari na primjeru Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim odnosom prema građanima i državi. Naime, Ustavom Bosne i Hercegovine, koji je dat u Dejtonskom mirovnom sporazumu, propisano je da se Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je poznatija kao Evropska konvencija o ljudskim pravima direktno i prioritetno primjenjuje u BiH. Direktno i prioritetno primjenjivanje znači da se ova Konvencija primjenjuje po samom Ustavu BiH te ima primat nad svim ostalim domaćim zakonima, kada su u pitanju ljudska prava. Zakoni, takođe, trebaju biti usklađeni sa njom, a pojedinac se pri zaštiti svojih prava može direktno pozivati na nju. Takođe, u skladu sa tim sve presude Evropskog suda za ljudska prava su obavezujući precedenti „koji imaju status obavezujućih pravnih normi”, ali one su takođe i put prema kome se Konvencija posmatra kao „živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uslova”.
U praksi, kada su npr. u pitanju slobode okupljanja i izražavanja, to znači da organi moraju primjenjivati međunarodne standarde pri tumačenju i sprovođenju domaćih zakonskih rješenja. Pa je tako, sve dok je skup miran, njegova zabrana ili prekid zbog neprijavljivanja, u stvari i nesrazmjerno miješanje u ostvarivanje prava na slobodno okupljanje, čak i ako ne postoji odredba za spontana okupljanja u zakonima, koja npr. i ne postoji kod nas u Zakonu o javnom okupljanju. Vlasti bi trebalo da zaštite i olakšaju svako spontano okupljanje sve dok je po prirodi mirno. Evropski sud za ljudska prava smatra da odluka o prekidanju takvih skupova isključivo zbog nepostojanja potrebne prethodne najave, bez nelegalnog ponašanja sudionika, predstavlja nesrazmjerno ograničenje slobode mirnog okupljanja, a takvi prekidi se redovno dešavaju od strane policije.
Kada je u pitanju sloboda izražavanja, kritika, a pogotovo kritika institucija, službenika i organa državne vlasti spada pod slobodu izražavanja i državni organi ne bi smjeli putem zastrašivanja, zvanja na informativne razgovore, kaznama i sl. da tu slobodu ograničavaju, inače je to pokazatelj uzurpiranja ovlašćenja i teškog kršenja međunarodnih obaveza, ustavnih načela i domaćih zakona. Generalno gledajući, u slobodu izražavanja ne spadaju samo informacije ili ideje koje se povoljno primaju ili se smatraju neuvredljivima ili nečim što ne izaziva reakcije, već i one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, zato što su „takvi zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema demokratskog društva”. Takođe, mišljenja koja su izražena oštrim i prenaglašenim jezikom su isto zaštićena, a obim zaštite zavisi od konteksta i svrhe kritike. U pitanjima javnih kontroverzi ili javnog interesa, „tokom političke debate, u izbornim kampanjama ili kada se kritike upućuju vladi, političarima ili državnim organima, oštre riječi i gruba kritika mogu se očekivati” i trebalo bi da se tolerišu i ne kažnjavaju. Međutim, i pored ovih standarda, dešava se, kao u skorašnjem slučaju advokata Sandića, da državni službenici pišu prekršajne naloge čovjeku koji izražava svoje mišljenje o javnom pitanju, uz kritiku nelegalnog ponašanja određenih državnih struktura.
Ovo su samo dva primjera, i to samo u vezi slobode okupljanja i slobode izražavanja, a bukvalno bi se loše prakse mogle naći u vezi sa skoro svim ljudskim pravima. Ukratko, državni organi ne primjenjuju na odgovarajući i pravilan način međunarodne standarde ljudskih prava i samim tim krše ljudska prava građana.
Kako komentarišete to što na kršenja ljudskih prava reaguju rijetki u najvećem gradu Republike Srpske, da li to znači da su građani ravnodušni ili uplašeni viđenim?
Većina građana je ćutala i ćuti i ne buni se, kada su u pitanju kršenja prava, jer ih se ne tiče direktno. Postoji i nezanemariva grupa koja ćuti iz straha, iz straha za sopstvenu bezbijednost, iz straha od odmazde, iz straha za posao, iz straha za situaciju u kojima im se nalaze najmiliji. Takođe, jedna grupa građana odobrava svaki potez kršenja prava, jer im očigledno odgovara situacija u kojoj određeni mogu imati mnogo toga u svojim rukama, sve dok su te grupe njihovi istomišljenici. I tako se, uz pomoć određenih struktura, stvorila i atmosfera u kojoj je postalo normalno da se standardno odobrava prekoračenje zakonskih ovlašćenja ili direktno kršenje ljudskih prava zbog „viših interesa” ili se jednostavno prećuti.
Tako smo došli u sadašnjost, u kojoj je stvorena određena sumorna atmosfera konstatne napetosti i tenzija, koju, nažalost, većina građana podržava. Ako biste sada napravili anketu među građanima, većina njih bi bila saglasna sa kršenjima ljudskih prava, sve dok ta kršenja nisu usmjerena prema njima. Strah, bezvoljnost, nezainteresovanost ili podržavanje je kumovalo tome da su određeni praktično dobili dozvolu da rade šta hoće.
Ne treba nas iznenaditi situacija u kojoj će se ispoljiti ono Niemolerovo, da će onda kada sutra dođe red i na one koji danas aplaudiraju kršenju prava, nastati sablasna tišina, jer nikoga neće biti da ih brani.
Na koji način ste vi kao Centar za ljudska prava do sada reagovali i kakav je odjek vaše reakcije?
Reagovali smo u skladu sa našim standardnim pravcima djelovanja: direktnom podrškom i pomoći onima kojima se krše prava, koliko smo bili u mogućnosti, pisanjem dopisa institucijama, domaćeg i međunarodnog karaktera, pokretanjem određenih postupaka pred organima za zaštitu ljudskih prava, prezentovanjem situacije pred medijima i domaćim i međunarodnim partnerima, pisanjem javnih saopštenja i osuda, samostalno i u saradnji sa ostalim organizacijama, prijavljivanjem i dopisima za pokretanje disiplinskih postupaka protiv kršioca prava, traženjem informacija u vezi sa određenim predmetima, izdavanjem publikacija i tekstova u vezi sa dešavanjima, itd.
Odjek je bio ovakav, ukratko: mediji nas prenesu, institucije većinom ignorišu, organi zaprime naše prijave, građani nekada podrže a nekada ne, a kršenje prava se nastavlja i nastavlja…
GERILA info
