Adel Jalali, profesor iz Irana, s maloljetnim sinom Sadžadom došao je u Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je nakon gotovo tri godine dobio azil, pasoš, posao i ljubav koju mu je uzvratila žena iz Vikića kod Bihaća, a kad usavrši jezik, planira završiti i doktorat iz oblasti agronomije i ribarstva.
Kasno naveče je, priča, došao u Bihać, odakle je posljednjim autobusom otišao u Vikiće, misleći da su u Hrvatskoj. Dobri ljudi iz Vikića su mu ponudili smještaj, hranu i lijekove za sina, koji se u međuvremenu razbolio. Tada odlučuje da je to mjesto gdje će zatražiti azil i ostati.
- tekst se nastavlja ispod oglasa-
“Kada je dijete moralo da krene u školu, moralo je da se sredi, da se ošiša. Komšije su mi rekle da ima jedna žena koja šiša, Emira se zove. Odem sa sinom, prvi put ga ošiša. Gledam ja Emiru, ona isto gleda u mene. Poslije deset dana opet odvedem sina na šišanje. Treći put kad sam ga odveo, nema više šta da se šiša, samo na ćelavo. Poslije više nisam išao zbog šišanja, nego namjerno, išao sam na kafu”, počinje svoju priču Adel Jalali, Iranac koji se skrasio u Bosni i Hercegovini.
Emiru Sušić i njega zbližava sin Sadžad.
“Preko Sadžada smo se zbližili, trebala mu je hrana, pomoć. Onda sam jednom na telefonu ukucao ‘volim te’ na farsiju, telefon je preveo na bosanski i ja pošaljem Emiri. Sjedimo mi na kafi, njena majka, drugarica, ja preko puta, i pošaljem joj. Ona gleda šta sam joj poslao, kaže ‘kako možeš da voliš nakon deset dana, ne može tako’. Ali baš tako je bilo”, nastavlja svoju priču Adel.
Sadžada je majka ostavila kao bebu rođenu prijevremeno u inkubatoru, a mještanima sela upada u oči muškarac koji dolazi sam sa djetetom. Emira je u njemu prepoznala dobrog čovjeka.
“Drugačiji je skroz. Jednostavno je drugačiji tip čovjeka. (…) On to sve fino, nježno. Sve je tako, kad pričamo, razgovaramo, dogovaramo se. Kod naših ljudi, kad žena počne nešto da priča, neke svoje prijedloge, odmah kažu ‘ajd de ti ćuti, šta ti znaš’. Kod njega to nema. Uvijek me sasluša, dogovorimo se kako ćemo, šta ćemo”, kaže Emira.
Ona već 20 godina ide na dijalizu, ali svakodnevnicu lakše podnosi u posljednje četiri godine, otkako su s njom Adel i njegov sin.
“Meni nekad naiđe pa nisam dobro, nije mi ni do čega. Onda, na primjer, Sadžad upadne, pa se šali sa mnom, i tako prevaziđem te situacije. On kada ode u školu, a Adel na posao, ja ostanem sama, nedostaju mi, navikla sam se na njih. Znaš da imaš nekoga ko te voli. Sad mi se vrijedi boriti za život zato što imam njega pored sebe. Volimo se. Cijenimo se. Poštujemo se”, govori Emira, kao i da se mole za što duži život.
Uprkos jezičkoj barijeri, Emirino zdravstveno stanje dodatno ih je zbližilo, kaže Adel.
“Ispočetka nisam znao da Emira ide na dijalizu. Pitao sam se gdje ona ide. Kasnije sam saznao. Onda sam se još više zainteresovao. Ima ljudi koji mi kažu ‘ti si mlad, ona je bolesna, što živiš s bolesnom ženom’. Ona kad je pričala o tome, čas sam razumio, čas nisam, ali kad je plakala, i ja sam onda plakao. Nisam razumio jezik, ali ona je pričala iz srca”, govori Adel, pojašnjavajući da iako nije znao riječi, osjećao je šta je govorila.
Adel je samohrani otac. Njegov sin Sadžad je rođen sa šest mjeseci i naredna tri je morao biti u inkubatoru. Baš tada ga je majka, odnosno Adelova bivša supruga, napustila, priča on. Sina je sam podizao, uz pomoć svoje majke. Ali, u jednom trenutku, odlučio je da pokuša obezbijediti bolji život izvan Irana.
“Planirao sam ići dalje, u London, zato što mi je familija tamo. Rekli su mi: ‘Nemoj voditi dijete, malen je, idi sam. Neka dijete ostane u Iranu.’ Razmišljao sam da li da povedem dijete, imao je šest godina. Rekao sam: ‘Ja i Sadžad idemo. Ako umiremo, umiremo zajedno. Ako živimo, živimo zajedno.’ Međutim, ima neka nafaka. Hvala bogu. Sve sam dobio u Bosni, nafaka. Dobio sam smještaj zbog djeteta. Dobio sam ženu zbog djeteta”, ističe Adel, naglašavajući da je njegov put ipak bio puno lakši, za razliku od puta većine migranata.
Put do Srbije nije bio težak, jer je, kako kaže, došao avionom. Poslije je bilo teže, dodaje, preko rijeka, polja i šuma sve do Tuzle, odakle se autobusom prebacio u Bihać.
“Sam kad ideš, možeš ići deset-dvadeset dana, kroz šumu. Nema veze jesi li žedan i gladan. Ali dijete ne može više od dva-tri dana. Ne ide dalje”, kaže Adel.
Nakon pokretanja procedura za dobijanje azila, Adel je prvo čekao osamnaest mjeseci na intervju na kojem se odlučivalo da li će ga dobiti ili ne. Nakon toga, još četrnaest mjeseci je čekao na odluku. Konačno, početkom prošle godine dobio je azil, kao i izbjegličku kartu i pasoš.
Već godinu i po radi on radi u organizaciji Church World Service kao kulturni medijator, a u posljednje vrijeme radi i za UNHCR. Kako ima dva završena fakulteta – za agronomiju i za ribarstvo – on je u Iranu radio kao profesor na fakultetu. U BiH planira da završi doktorat.
“Tražio sam na internetu, jedini fakultet koji ima agronomiju i ribarstvo da mogu da doktoriram jeste Poljoprivredni fakultet u Banjaluci. Kontaktirao sam ih, kažu da prvo moram polagati jezik. Sad idem na časove, kada budem dobio papir da znam jezik, onda mogu da doktoriram”, ističe Adel, uz konstataciju da samo uz iskrenu podršku i ljubav, kakvu je našao u BiH, sve izazove i probleme sa lakoćom može da savlada.
Ljubav sina Sadžada ga je pratila od Irana, dok ga je Emirina ljubav dočekala u Bosni i Hercegovini. To je, zaključuje on, nafaka.
